Oglasi

Šta sve (ne) znamo o sukobu interesa između Putina i Erdogana?

Nameće se pitanje zašto predsjednik Turske sklapa savez s ruskim predsjednikom, glavnim saveznikom Bashara al-Assada?
Turski tok, Recep Tayyip Erdogan, Vladimir PutinTurski koraci za ubrzavanje izgradnje plinovoda s Rusijom bili su odgovor na zapadnu podršku kurdskim separatistima u SirijiAnadolija - Arhiva

Piše: Moataz Ali

Mnoge je iznenadila promjena u stavu turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana o savezu s Rusijom, i to nakon što je pružao podršku sirijskoj revoluciji i njenim različitim frakcijama na početku njenog izbijanja (2011). Erdogan je podržao Slobodnu sirijsku vojsku i umjerene islamske frakcije, zbog čega se nameće pitanje kako se onda dogodila ovakva promjena i zašto Erdogan sklapa savez s glavnim saveznikom Bashara al-Assada?

Onaj ko prati politički pravac Erdogana, koji je islamistički orijentiran, što se može primijetiti u svim njegovim govorima i izjavama, otkriva da je Erdogan i dalje čvrst u svom stavu podrške revolucijama "arapskog proljeća", politički i medijski. Što se tiče savezništava, riječ je o taktičkom povlačenju kako bi se sačuvala postignuća revolucije nakon što je promijenjena ravnoteža u odnosu snaga na tim užarenim područjima, kada se pojavljuje oružana grupa Islamska država Irak i Levant (ISIL) i dolazi do zapadne podrške uspostavi kurdske države na sjeveru Sirije.

Također, sukob zbog plinovoda u regiji odigrao je najveću ulogu u iscrtavanju i formiranju mape novih savezništava, što ćemo kasnije pojasniti.

'Arapsko proljeće' i turska podrška

Priča počinje 2011, kada izbijaju revolucije "arapskog proljeća" u Tunisu, Egiptu, Siriji, Libiji i Jemenu i dolazi do uspona struje političkog islama na vlast u pojedinim zemljama, i to putem izbora. Narodi u regiji počinju težiti tome da se riješe autoritativnih vladavina koje imaju podršku Zapada, što se i ostvarilo nakon tih mirnih ustanaka.

Erdogan je pružio političku i medijsku podršku tim revolucijama generalno, a posebno sirijskoj, zbog geografske povezanosti Turske i Sirije. Također, prima i sirijske izbjeglice, kojih je više od tri miliona stiglo u tu državu.

Humanitarne organizacije iskoristile su teritoriju Turske kako bi došle do ratom pogođenih osoba, dok su islamistički borci iskoristili tursku teritoriju da stignu do Sirije i pridruže se Slobodnoj sirijskoj vojsci i drugim islamskim frakcijama koje su željele svrgnuti Assada s vlasti.

Svrgavanje Mursija i podrška kurdskim separatistima

Zaokret događaja u regiji uslijedio je 2013, kada su islamisti u Egiptu zbačeni s vlasti vojnim prevratom, koji je dobio podršku Zapada. Državni udar u Egiptu pratila je i znatna zapadna podrška turskoj opoziciji kod kuće, naročito imamu Fethullahu Gulenu, koji je nastojao zbaciti islamski orijentiranu tursku vlast.

S druge strane, stvari su se uveliko zakomplicirale nakon što je vladajuća Partija pravde i razvoja (AKP) u Turskoj iznijela namjeru da napiše islamski ustav 2012. i počne širiti islamske škole za imame i hatibe, što je pokazalo Erdoganov islamizam.

Zapad tada podržava kurdske separatiste na sjeveru Sirije u nastojanjima da formiraju državu na jugu Turske te potaknu nacionalističke sukobe među turskim Kurdima. Tada se dogodilo otuđenje kurdskih birača od Erdoganove stranke, što je doprinijelo tome da izgubi na izborima u junu 2015, da bi se ponovo vratila na vlast nakon kasnije podrške turskih nacionalista.

Tursko-zaljevsko savezništvo

Kralj Salman preuzima vlast u Saudijskoj Arabiji 2015. nakon pokušaja princa Mutaiba da ga smijeni uz pomoć Abdela Fattaha el-Sisija i Mohammeda bin Zayeda.

Tursko-saudijski odnosi postaju sve jači, a Erdogan koristi zbližavanje sa Saudijskom Arabijom i zajednički rade na naoružavanju oružane opozicije i pružanju podrške Jaishal-Fatahu, sirijskoj frakciji koja je polovinom 2015. uspjela u potpunosti osloboditi pokrajinu Idlib i stići do periferije Latakije, uporišta alevita, religijske grupe koja vlada u Siriji. Također se raspravljalo i o naoružavanju opozicije protivraketnim sistemima.

Uz kontinuirane pobjede sirijske opozicije u istočnoj Ghouti, koja je uspjela stići do nekoliko kvartova glavnog grada Damaska, osim snažnog prisustva u više pokrajina, poput Homsa, Hame, Idliba i Halepa, smanjena je teritorija pod kontrolom Assadovog režima, što je navelo Vladimira Putina, njegovog saveznika, da vojno intervenira u oktobru 2015. pod izgovorom borbe protiv ISIL-a. To je Slobodnu sirijsku vojsku stavilo pred jednu od najjačih i najnaoružanijih regularnih vojnih sila u svijetu.

Incident u kojem je oboren ruski avion na sjeveru Sirije srušio je sve nade u postizanje dogovora s Rusima. Uz američku i evropsku podršku kurdskim separatistima na sjeveru Sirije i u Iraku te rusku podršku Assadu, bilo kakvi Erdoganovi potezi mogli su dovesti do sukoba s velikim svjetskim silama.

Stoga je bilo neophodno formirati savez s Amerikom i Evropom protiv ruskih interesa u Siriji te kako bi se podržala sirijska revolucija. Međutim, izraelska zabrinutost zbog mogućnosti da islamisti dođu na vlast u Siriji nakon Assada okončala je te nade. Nakon nastavka zapadne podrške Kurdima Erdogan je bio primoran tražiti saveznika kako bi zaustavio prijetnju na svojoj južnoj granici.

Sukob zbog plinovoda

Nakon ukrajinske revolucije i ruske aneksije Krima 2014. Evropa je zaustavila projekt plinovoda "Južni tok", koji je Rusija namjeravala izgraditi kako bi ruski plin isporučivala za Bugarsku, a zatim u istočnu i južnu Evropu. Bila bi to alternativa za plinovode koji prolaze kroz Ukrajinu, pogotovo nakon što je Zapad podržao novu ukrajinsku antirusku vladu. Rusija vidi ostvarenje svog cilja u Turskoj, koja graniči s Grčkom i Bugarskom.

Rusija i Turska postižu dogovor o izgradnji Turskog toka krajem 2014, s tim da su neslaganja u vezi sa Sirijom i obaranje ruskog aviona na sjeveru te zemlje odgodili njegovu provedbu.

U junu 2016. turska i ruska strana postigle su dogovor o Siriji i plinu, na osnovu kojeg Rusija dozvoljava Turskoj ograničene vojne operacije na sjeveru Sirije kako bi spriječila da se dovrši formiranje kurdskog pojasa, koji bi se protezao od Raqqe na istoku do Afrina na zapadu, u zamjenu za izgradnju plinovoda "Turski tok", kojim bi Rusija izvozila plin u Evropu preko Turske.

Amerika, Francuska i Njemačka nisu se s tim slagale jer su u ruskom preuzimanju više od trećine uvoza plina u Evropu vidjele prijetnju evropskoj energetskoj sigurnosti.

Neuspjeh vojnog udara

Turski koraci za ubrzavanje izgradnje plinovoda s Rusijom bili su odgovor na zapadnu podršku kurdskim separatistima u Siriji i pokretu Fethullaha Gulena. Takva situacija rezultirala je američkim planiranjem vojnog prevrata u julu 2016. kako bi se Turska i Rusija spriječile da preuzmu još plinovoda za Evropu jer bi se to moglo iskoristiti za vršenje političkog pritiska na evropske donosioce odluka.

Utjecaj Amerike na tom području time bi bio smanjen, uz otvaranje prostora Turskoj, kao prvoj islamskoj sili koja traži nezavisnost na vlasti i vrši politički pritisak na Zapad.

Neuspjeh vojnog udara dolazi s kontraproduktivnim rezultatima za Zapad. Erdogan i Putin odgovorili su Americi energetskom konferencijom u Istanbulu u oktobru 2016, koja je najavila pokretanje druge linije za isporuku plina uz podršku Rusije (projekt TANAP), kojim bi iz Azerbejdžana plin išao prema istočnoj Evropi preko Turske, što je bio veliki šamar zapadnoj podršci pučistima.

Dolazak plina u istočnu Evropu preko Turske dovodi do podjela u Evropskoj uniji između država koje će imati korist od tog plina, kao što su Bugarska, Srbija, Mađarska, Slovačka, Italija i Grčka, te država koje se protive plinovodu, poput Njemačke i Francuske. Također, time se povećava regionalni i međunarodni značaj Turske u suprotstavljanju državama Evropske unije.

Ulazak na sjever Sirije

Turska vojska ušla je u Siriju 2016. u okviru vojne operacije protiv ISIL-a nazvane "Štit Eufrata". Njen je cilj bio spriječiti kurdski pojas na sjeveru Sirije da se spoji s Halepom kod grada Al-Baba.

Također, u januaru 2018. ulazi i u Afrin, na sjeverozapadu Sirije, kako bi potisnula kurdske milicije Jedinice narodne zaštite (YPG), odnosno Partije demokratskog jedinstva (PYD), koje Ankara optužuje da su sirijski vojni ogranak zabranjene Radničke partije Kurdistana (PKK). Američki sporazumi s Turskom o sirijskim Kurdima odnosili su se na to da oni neće prelaziti u područja zapadno od Eufrata.

Međutim, kad su kurdske milicije okupirale grad Manbij i protjerale arapsko stanovništvo iz njega, što je izgledalo kao neka vrsta etničkog čišćenja, Erdogan je odlučio pokušati ući na sjever Sirije treći put kako bi okončao prisustvo kurdskih separatista zapadno od Eufrata. Međutim, zahvaljujući američkim i francuskim vojnim bazama, taj je ulazak prolongiran i otvoren je prostor za pregovore sa Zapadom.

Ruski i turski interesi u Siriji

Uprkos pokušaju Erdogana da sačuva ono što je sirijska revolucija ostvarila, kad je u Astani, glavnom gradu Kazahstana, potpisan sporazum o formiranju zona deeskalacije u nekoliko područja, ruska strana kasnije je likvidirala većinu njih jer su bile u blizini Damaska, što je bio slučaj s istočnom Ghoutom, ili na granici s Golanom, poput Dara'e.

Međutim, zahvaljujući naporima Turske, spriječen je ruski prodor u Idlib, u kojem živi približno tri miliona Sirijaca, nakon što je Turska oduzela teško naoružanje od grupe Jabhat Fatahal-Sham i proglasila je terorističkom grupom.

Turska ima cilj preseliti otprilikr tri miliona sirijskih državljana u sigurnu zonu, koju namjerava uspostaviti na sjeveru Sirije, na dužini 460 kilometara i dubini 32 kilometra, nakon što pripremi to područje.

Primjer Afrina može se smatrati manjim modelom predloženog sigurnog područja. Tako bi bio smanjen politički i sigurnosni pritisak na turskoj domaćoj sceni te spriječeni kurdski ekstremisti da sjever Sirije iskoriste za uspostavu kurdske države, koja bi uživala zapadnu podršku.

Zapad, pak, ima cilj uspostaviti tampon-zonu između kurdskih milicija i Slobodne sirijske vojske kako bi spriječila Tursku da uništi kurdske separatiste s obzirom na to da je eventualna kurdska država jedna od glavnih poluga pritiska na Tursku.

Hoće li onda Erdogan uspjeti dovršiti uspostavu sigurne zone, za koju se zalaže još od 2013, ili ga na tom putu čekaju neke nove zavjere?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.