Šta su demonstracije bez puste politike

Piše: Enes Ratkušić

Javno mnijenje je podijeljeno kad je riječ o razumijevanju zbivanja u Tuzli, Zenici, Sarajevu, Mostaru i drugim bh. gradovima. Jedni razloge traže u teškom ekonomskom i socijalnom stanju uzrokovanom nesposobnošću vlasti, ali i sposobnošću njihovom da u uvjetima kontinuirane krize i opće besparice stječu enormno bogatstvo. Drugi, integrirani u vlast ili joj interesno bliski, cijeli slučaj problematiziraju kao osmišljeni atak na državu, ustavni poredak zemlje.

Argumentacija prvih, koji bunt sagledavaju kao posljedicu teškog socijalnog stanja u kojem se nalazi nedopustivo veliki broj građana, neupitna je, naročito u kontekstu izraženih gradacija, koncepta vlasti, koji jednima osigurava bogaćenje, dok druge gura u egzistencijalni strmoglav. Drugi, koji proteste sagledavaju kao izrežirani koncept napada na državu, također, raspolažu argumentacijom. Rušilaštvo i nasilje sa nesagledivim materijalnim štetama, koji su u jednom danu bili dominirajućom konstantom protesta, daju im za pravo da ih problematiziraju na takav način.

Vlast se toliko osilila da je sebe dovela u poziciju suludog uvjerenja kako joj baš niko ništa ne može bez obzira na apsurde koje producira.

I u jednoj i u drugoj opservaciji, ma koliko one bile međusobno isključive, krije se dio istine. Da su građani nezadovoljni, da se državom loše upravlja, da je korupcija prisutna od šaltera kakve općinske ustanove do samog vrha države, da su se u domenu privatizacija događale neviđene pljačke društvenog bogatstva, da je ogroman broj građana na rubu socijalne katastrofe – činjenice su koje niko razuman ne može osporiti.

S druge strane, vlast se toliko osilila da je sebe dovela u poziciju suludog uvjerenja kako joj baš niko ništa ne može bez obzira na apsurde koje producira. Vanredni izbori, o kojima se danas govori na sva zvona, trebali su odavno biti iza nas s obzirom na to da se već godinu i više ne zna ko državom uopće upravlja, ko je vlast, a ko opozicija, ko je legalan i legitiman, a ko nije. Suštinski gledano, protesti u jednom ovakvom ambijentu bili su neminovnost.

‘Razularena skupina destruktivaca’

Sama konfiguracija protesta, s obzirom na to da su se u najdrastičnijoj formi odigravali u sredinama gdje su Bošnjaci većina, jeste simptomatična, ali nikako ne može biti razlog za tumačenja koja idu u pravcu produciranja teze o antibošnjačkoj zavjeri niti afirmacije stavova koji bi implicirali da su drugi dijelovi zemlje, pogotovo bh. entitet Republika Srpska, lišeni problema.

Ako bismo cijeli slučaj razumijevali kao posljedicu nezadovoljstva, ne ostavljajući nimalo prostora za režiserske pozadine, onda bismo morali ući u opasnu logiku izvođenja zaključaka, koji bi ishodište imali u stavu da Bošnjaci predstavljaju revolucionarni dio društva, dok su Srbi, najvećim dijelom, i Hrvati hendikepirani za takvu vrstu demokratskog kvaliteta, koji pokreće savremenu povijest. Za ostale se ne bih usuđivao iznositi zaključke, barem do provedbe presude u slučaju “Sejdić i Finci”.

To što su se protesti u najdrastičnijoj formi ispoljili kao ‘događanja Bošnjaka’ a ne ‘događanje naroda’, samo implicira stanovište da osim opravdanog bunta postoji i režiserska pozadina cijelog slučaja.

Ukoliko bismo, s druge strane, napravili inverziju drugačijeg tipa, sa stanovišta reperkusija, materijalnih razaranja i pričinjenih šteta, onda bismo isto tako morali ući u još opasniju logiku zaključivanja. U takvom ogledalu Srbi bi, s mirnim šetnjama, figurirali kao demokratski najzreliji i najdostojanstveniji dio bosanskohercegovačke populacije, kao i Hrvati, uz mala narušavanja takvog imidža uzrokovana mostarskom demonstracijskom rapsodijom, dok bi Bošnjaci ponijeli titulu “razularene skupine destruktivaca”. Dakako da bi i takvo stanovište imalo diskriminacijski prizvuk.

To što su se protesti u najdrastičnijoj formi ispoljili kao “događanja Bošnjaka” a ne “događanje naroda”, samo implicira stanovište da osim opravdanog bunta postoji i režiserska pozadina cijelog slučaja. Pitanje je kako će je ko iskoristiti. Predsjednik RS-a Milorad Dodik se, bez obzira na stavove opozicije, potrudio da svoj atar, odnosno RS, predstavi kao homogeni dio dejtonske konstrukcije, dok su navijači Zrinjskog “Ultrasi”, sudjelujući u multietničkom nadahnuću prenošenja stadionske atmosfere na ulice Mostara, na neki način osakatili razložnost priče o nužnosti trećeg entiteta, koja se u takvim okolnostima mogla oštrije postaviti.

Neobjašnjiva zaštita huligana

Da je politike bilo među demonstrantima činjenica je u koju nema nikakve sumnje. Evidentno je da je za mogući dijalog, bez obzira na gluhoću vlasti, ostavljen veoma skučen prostor. Mostarski primjer je u tom smislu najindikativniji, mada o tome malo ko iznosi objektivne činjenice. Naime, protesti su zakazani u vrijeme kada druga strana, protiv koje se protestira, prema kojoj se delegiraju zahtjevi, objektivno nije bila tu. Na dan kada su se u Mostaru dogodila paljenja više objekata protesti su zakazani za 16 sati, kada se završava radno vrijeme, zbog čega je nedvojbeno da su nasrtaji na „mrske simbole vlasti“ bili jedini razlog izlaska na ulicu. Drugog objašnjenja nema.

Najmanja šteta u svemu su naprasne ostavke kantonalnih vlada, koje su se ispred vala nasilja naprasno povukle sa političke scene. Ispoljena destrukcija suštinski predstavlja najveći problem, što je samo pogodovalo Socijaldemokratskoj partiji Bosne i Hercegovine i Stranci demokratske akcije da režisera zbivanja otvoreno prepoznaju u Fahrudinu Radončiću, aktuelnom ministru sigurnosti Bosne i Hercegovine i lideru Saveza za bolju budućnost. Sam Radončić im je, s druge strane, za takve kvalifikacije davao najviše povoda, ponašajući se kao ministar bez portfelja, a ne kao ministar sigurnosti. Nesuvislo djeluju njegove izjave da je baš u domenu sigurnosti, za koji je nadležan, lišen svih ovlaštenja.

Solidariziranje s vinovnicima paljevina i pljački te traženje njihovog puštanja na slobodu diskvalificiralo je one koji su se željeli na demokratski način obračunati s politikom koja je za njihove potrebe godinama apsolutno gluha.

Ponašanje demonstranata, također, nije bilo u funkciji njihovih prvotnih namjera. Da su se kojim slučajem svi oni koji žele efikasniju vlast, lišenu korupcije i drugih poroka, kritičnog dana, uz pomoć policije, obračunali s huliganima, ako su već bili neznatna manjina, danas bismo u gradovima širom zemlje imali demokratsku silu, na čije zahtjeve vlast ne bi mogla demonstrirati bilo kakvu gluhoću. Van svake je sumnje da bismo na ulicama Sarajeva danas sigurno imali desetine hiljada ljudi. No, njihovo solidariziranje s vinovnicima paljevina i pljački, ultimativno traženje njihovog puštanja na slobodu, diskvalificiralo je ogromne mase nezadovoljnih, egzistencijalno zainteresiranih da se na demokratski način obračunaju s politikom koja je za njihove potrebe godinama apsolutno gluha.

Nogomet s teniskom lopticom

Međunarodna zajednica je na potezu. Budu li, međutim, Catherine Ashton i Štefan Fule pričali istu priču, od svega neće biti ništa. Bez promjene okvira vladavine Bosna i Hercegovina sigurno neće krenuti naprijed, ma koliko nas u takvu mogućnost ubjeđivali Brisel i Washington. Nikakva vlast, kakva god da dođe, neće uspjeti napraviti ništa posebno, osim adaptacije na dejtonska pravila igre, na korupciju, gluhoću za probleme građana, jačanje pozicije zemlje…

Dobre nogometne predstave s teniskom lopticom jednostavno ne može biti, taman na teren izveli najbolje ekipe. Tuzla, kao perjanica bunta, najilustrativniji je primjer. Tamo je već glavna tema ko je pravi vođa protesta, a ko lažni, ko je glavni, a ko nije.

Najgora varijanta u Mostaru bila bi da nagomilani revolt ‘neko’ usmjeri tamo gdje bi to bilo najpogibeljnije – u međunacionalna razračunavanja.

U mostarskom slučaju demonstranti koje zanimaju istinski problemi s kojima se zemlja suočava, morali bi biti posebno oprezni. Ovdašnje stanje uzrokovano negativnim iskustvima iz proteklog rata podložno je različitim oblicima manipulacija, zbog čega u iskazivanju opravdanog nezadovoljstva treba biti posebno oprezan. Najgora varijanta bila bi da nagomilani revolt “neko” usmjeri tamo gdje bi to bilo najpogibeljnije – u kakva međunacionalna razračunavanja. U tom slučaju visoki evropski funkcioneri mogli bi stići na svečanost proglašenja “trećeg entiteta”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera