Šta stoji iza meteža o novom iransko-kineskom partnerstvu?

Vodeći američki mediji i ekspertske organizacije iz Washingtona, u stisku su dva nedavna značajna razvoja događaja na Bliskom istoku, oba interpretirana kao eskalacije u geopolitičkom sukobu između SAD-a i Irana: vijestima o mogućem strateškom partnerstvu između Irana i Kine i normalizaciji odnosa između Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) i Izraela.

Prvi događaj je zapravo medijska kreacija. New York Times je na naslovnici imao priču u kojoj je naveo „procurjeli“ nacrt sporazuma o 25-godišnjem strateškom partnerstvu o kojem pregovaraju Kina i Iran od 2016.

Članak je imao provokativan naslov: Prkoseći SAD-u, Kina i Iran blizu trgovinskog i vojnog partnerstva.

„Ovaj investicioni i sigurnosni pakt bi umnogome proširio utjecaj Kine na Bliskom istoku, pruživši Iranu ekonomski pojas za spašavanje i kreirajući nove žarišne tačke sa SAD-om, pisalo je u sažetku članka.

Nije bilo pomena o vojnom partnerstvu u spomenutom nacrtu sporazuma, međutim, i nagađanja da bi Iran mogao iznajmiti strateške zaljevske otoke Kini je širio bivši iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad i zastupnici u iranskom Parlamentu, sumnjičavi spram namjera Pekinga.

Ipak je naslovnica New York Timesa postavila uzbudljivi ton za izvještavanje američkih medija o uspostavljanju diplomatskih odnosa između Izraela i UAE-a 13. avgusta.

Savez koji predvodi SAD

Nedugo potom su američki mediji diskutovali o tome kako sporazum između UAE-a i Izraela predstavlja formiranje velikog saveza predvođenog SAD-om protiv nove „osovine zla“ između Irana, Kine i možda Turske.

Ovdje se osjetio prizvuk ranijih ekskluzivnih vijesti američkih medija o povjerljivim pregovorima između izraelskih i emiraćanskih lidera.

Privlači pažnju, zar ne?

Ovo nije nikakva usluga publici. Nema velikog saveza ili „osovine zla“ – samo pokušaj dipomatije i rat preko posrednika usred promjena u ravnoteži moći na Bliskom istoku, koje su bile nužne dijelom zbog povlačenja američkih vojnika iz ove regije, kao i zbog curenja moći u Peking iz Washingtona.

Nije teško doći do ove informacije. Nakon malo kopanja dođete do velikog, elokventnog istraživačkog materijala i analiza koje rade i stalno ažuriraju veoma sposobni akademici.

Ove istinske stručnjake je lako naći na Twitteru gdje dijele radove jedni drugih i čavrljaju o najnovijim vijestima.

Ne iznenađuje to što nisu impresionirani melodramatičnim izvještavanjem vodećih medija o američko-kineskom nadmetanju na Bliskom istoku.

Guy Burton, autor nedavno objavljene knjige China and Middle East Conflicts, strogo se usprotivio priči koju je objavio The Hill, s naslovom: Kinesko-iransko partnerstvo će učiniti Kinu bliskoistočnim arbitrom.

Burton je na Twitteru napisao „Članci poput ovog prenaglašavaju kineske investicije i utjecaj u Iranu (i Izraelu)“.

„Koliko je od ovog namjerno (da se izvrši utjecaj na američku politiku) a koliko je zbog nerazumijevanja kineskog interesa i kapaciteta?“, pitao je on.

Pompeove bombastične tvrdnje

Ironično, na njegovo je pitanje odgovorila medijska produžena ruka State Departmenta Glas Amerike (VoA) u lijepo izbalansiranom članku kao odgovoru na nedavni bombastični osvrt državnog sekretara Mikea Pompea na ovu temu.

U intervjuu za Fox News od 2. avgusta, Pompeo je tvrdio da će potencijalni kinesko-iranski sporazum donijeti komunistički novac u ruke Islamske revolucionarne garde.

„Ulazak Kine u Iran će destabilizirati Bliski istok. To će Izrael izložiti riziku. Riziku će izložiti i Kraljvinu Saudijsku Arabiju i Emirate, također“, kazao je Pompeo.

U izvještaju Glasa Amerike citirana su dvojica stručnjaka koji podržavaju Pompeovu retoriku. A potom su, prkoseći kampanji Trumpove administracije da pretvori Glas Amerike u stranačkog papagaja, u izvještaju citirani intervjui sa tri priznata stručnjaka o ovoj regiji koji su opovrgli Pompeovu retoriku.

Pretpostavljam da su novinari Glasa Amerike koji poznaju farsi i koju su uradili ove intervjue naišli na ove članke stručnjaka, koji su svi tugovali nad izvrnutim prikazom medija.

Pišući za prigodno nazvanu web stranicu Responsible Statecraft (Odgovorno državništvo), Jacopo Scita, doktorant na Univerzitetu Durham, je rekao: „Vijest o 25-godišnjem sveobuhvatnom sporazumu o saradnji koji su tajno potpisali iranska vlada i Kina vruća je tema u proteklih nekoliko sedmica, i proizvela je značajan obim nagađanja, pretjerivanja i politički pristrasne interpretacije.

„U stvarnosti ovaj sporazum nema potencijal da unese revoluciju u odnose Kine i Irana, koji su dosta konzistentni od 1979“, rekao je on.

Diskusija o položaju Kine na Bliskom istoku

Scita i njegove kolege akademici su objasnili detaljno odakle je potekao metež koji upućuje u krivom smjeru, zašto Kina nema motiva da zauzima strane u sukobima na Bliskom istoku, i zašto je alarmistička Pompeova retorika pokrenuta izgledima da bi on i njegov šef uskoro mogli ostati bez posla.

Karen Young, naučnica iz Američkog instituta Enterprise, sumirala je neuspjehe Trumpove administracije u članku za Al-Monitor pod naslovom: Lažna logika kinesko-američkog izbora na Bliskom istoku.

Ona je rekla da se protivljenje Kini na Bliskom istoku „pokazalo izazovnim zbog nedosljednosti unutar američke politike i zbog sve veće percepcije kineske atraktivnosti u regiji.“

Stavljanje diskusije o napretku Kine ili njenoj ulozi na Bliskom istoku u okvir igre tzv. nultog zbira o biranju ili američkog ili kineskog patronata i partnerstva služilo je retorički samo da se poveća kineski status među političkim liderstvom u regiji, kazala je ona.

S tim u vezi, Young je kazala, američka sigurnosna strategija koja eksplicitno spominje značaj saveznika i zajedničkih vrijednosti nije se oslonila na te snažne tačke u kontraargumentima za kineski „izbor“.

Burton je objasnio da je stvarna Washingtonova meta pekinška Inicijativa pojas i put (BRI). Dok je Trumpova administracija bila zauzeta uzbunjivanjem Bliskog istoka povlačenjem iz nuklearnog sporazuma sa Iranom iz 2015, Kinezi su bili zauzeti gradnjom luka i industrijskih zona širom regije.

Rizik od uvlačenja u rivalstva drugih država

Prvenstveno način da se koristi diplomatska moć, BRI bi mogao postati izvor sukoba na Blisom istoku jer može rezultirati većom konkurencijom među državama da se privuku kineski interes i investicije, kazao je Burton.

„Ishod bi mogao biti da Kina prestane biti vanjski posmatrač sukoba i postane aktivan, iako nevoljko, učesnik“, kazao je on.

Drugim riječima, Kina rizikuje da bude uvučena u rivalstva drugih država, ali neće ona prva započeti.

S rizikom da u centar pažnje dovedem svoje greške kao novinara, ne mogu a da se ne zapitam zašto su urednici i autori tako spremni raspiriti plamen rata.

Evocirali su bolne uspomene o tome kako su američki mediji, s izuzetkom Knight Riddera koji je nagrađen Pulitzerovom nagradom, bez postavljanja pitanja propagirali potpuno lažno opravdanje „o posjedovanju oružja za masovno uništenje“ za invaziju na Irak 2003.

Napaćeni stanovnici Bliskog istoka mogu i bez novinara koji se ponovo igraju navijača za američke političare koji održavaju moć u domovini tako što pale sukobe u tuđem dvorištu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera