Oglasi

Šta staviti na glavu u okupiranoj zemlji

„Čitanje Bosne i Hercegovine, Putevi i studije iz godina 1893. - 1896.“ Ludvika Kube svojevrstan je i enciklopedijski popis BiH, kao i prvo muzičko samoosvješćenje bosanskohercegovačkog identiteta.
Ludvik Kuba, Nedjelja u Rami

Piše: Nada Salom

Fes ili: Kako s njim - naziv je jednog poglavlja knjige „Čitanje Bosne i Hercegovine, Putevi i studije iz godina 1893. - 1896.„ u kojem autor, Ludvik Kuba, opisuje nedoumicu šta da nosi na glavi u okupiranoj zemlji. U Crnoj Gori mu je, kaže, bilo dobro s crnogorskom kapom („ne protiv sunca, nego prema ljudima“), kao i sa sličnom u pravoslavnim dalmatinskim krajevima.

Odlučio se za fes koji, piše, u Bosni pokriva glavu katolika, pravoslavaca i muslimana, i koji je njemu pristajao „kao Turčinu“ - još su ga zbog naočala koje je nosio smatrali turskim ljekarom, ali zbog kojeg je imao i neprilika.

Iskusio je na vlastitoj koži kako pridošla „inteligencija“ gleda na tuzemni živalj.

Hodanje pješice spusti čovjeka

Ludvik Kuba (1863-1956, češki etnolog, slikar i književnik proučavao je pjesme, muzičke instrumente, narodne nošnje i običaje slavenskih naroda, dokumentirajući ih u nekoliko desetina djela - jedan tom je posvećen bh. sevdalinki), spada  u generaciju vanserijskih evropskih intelektualaca koji su došli u Bosnu i „učinili u njoj jednu od najljepših civilizatorskih misija“.

Knjiga puteva i studija, koja je ovih dana izašla u dvojezičnom izdanju sarajevskog Rabica, a uz podršku i Ambasade Češke u BiH, nastaje 15 godina od ulaska Austrije u Bosnu i Hercegovinu, „koja ima obilježja civilizirane zemlje, ali koja se istodobno sjeća svoje tradicije i svoje prošlosti“.

Kuba se često služi humorom - gotovo da nema stranice bez duhovitih zapažanja, poput onog kako na konju izgleda kao paša u civilu ili penziji.

U takvu zemlju došao je i niz genijalnih čeških arhitekata koji su Bosnu „praktički ne samo evropeizirali nego i samosvijestili njen kulturno-povijesni identitet“. 


Korice knjige u dvojezičnom
izdanju sarajevskog Rabica

Nažalost, ova zemlja se, rečeno je prilikom nedavne promocije Kubine knjige u Sarajevu, tim ljudima nikad neće odužiti. Otuda je izdavanje ovakve knjige uistinu izdavački poduhvat. Knjiga je i izuzetno lijepa - ilustrovana Kubinim crtežima i slikama.

Na njenim stranicama čitalac će naći i mnogo ljepote koju je Bosna imala i ima, istorije, običaja, legendi, mnogo, iako ovlaš skiciranih, upečatljivih likova i sudbina, pa i po neku pjesmu, za kojima autor traga, ispisujući ovu sjajnu prozu.

Kuba se često služi humorom - gotovo da nema stranice bez duhovitih zapažanja, poput onog kako na konju izgleda kao paša u civilu ili penziji, mudro primjećujući kako na Balkanu uopšte hodanje pješice spusti čovjeka mnogo nisko u očima domorodaca.

Gledajte ovu glupost, govori prema meni, koji stojim zamišljen, Švabo koji okolo prolazi. I objašnjava: 'Molim vas - tada su uzimali za žandare ljude koji nisu znali ni čitati ni pisati.'

Jedno poglavlje naslovljava brojem 157, i to okrenutim naopačke! Čitalac već u prvoj rečenici otkriva da nije štamparska greška već piščeva namjera da o Travniku, malom Carigradu kako pjesma kaže, a Kuba citira da o tom sitnom detalju - limenoj pločici kućne numere pribijenoj naopako na smeđu gredu, piše i iz ugla činjenice da je brojeve uvela/prikucala „oslobađajuća austrugarska okupacija“:

"Gledajte ovu glupost, govori prema meni, koji stojim zamišljen, Švabo koji okolo prolazi. I objašnjava: 'Molim vas - tada su uzimali za žandare ljude koji nisu znali ni čitati ni pisati. Šta ćete? Nisu znali šta čine!'
Ja sam pomislio: 'Nikakva glupost!' Oni, naravno, svi zajedno nisu znali šta čine. Ali sudbina je to znala i upravljala njihovim rukama. Podigli su ovdje jednostavnim načinom spomenik, kojim je genijalno naslikana sva iskrenutost, koja je tada ovdje vladala."

Na drugom mjestu sjajno zapažanje o ponašanju - suvišno se neće uraditi pokret, suvišno se neće progovoriti riječ. Privukla mu je, naime, pažnju džamija u tijesnoj travničkoj čaršiji, koja ima „ kao Bečka opera u prizemlju naokolo dućančiće iz kojih, kao iz telegrafske središnjice vode, preko ulice, žice u suprotne kafanice, smještene u izbačenim spratovima obližnjih kuća. Ove žice zaista zamjenjuju telegraf, ili ako hoćete telefon, i služe za to da bi nepomičan muslimanski trgovac, sjedeći kao Buda među svojom robom, dobio kafu na dohvat ruke, bez najmanjeg napora, samo zategne žicu i kafedžija ispred njega za trenutak metne fildžan (poput zdjelice za slikanje kineskim tušom) iz kojeg prijatno miriše“, piše Kuba, zaključujući da nije riječ o lijenosti nego, barem pedeset posto, o finoći koja je cilj turske kulture i u ponašanju se pokazuje kao suzdržljivost, kao i da je šutnja najviši zakon turskih običaja, a tišina temelj njihovog ponašanja.

Bogomdana uobraženost i prezir

Kuba svakomalo podvlači da ništa ne ovlašćuje predstavnike tuđe kulture za bogomdanu uobraženost i preziranje domaće – „ova ima niz svojih prednosti pored sjenovite strane, baš tako kao što ima pridošla kultura, koja se njoj - svejedno iz kojih razloga, nameće“, zaključujući da se vrijedi truditi da bismo došli do nepristrasnog mišljenja o objema.  

Govoreći na promociji prof. dr. Enver Kazaz primjećuje da Kuba kao etnomuzikolog za Bosnu i Hercegovinu radi ono što radi Gete sa prevodom „Hasanaginice“, odnosno Puškin, međutim:

"Kuba je značajan po ovu kulturu i iz jednog drugog razloga. Bosna i Hercegovina je u putopisima Francuza, Nijemaca, Austrijanaca, Mađara uglavnom predstavljana stereotipno. To je onaj pojam orijentalizacije koji koristi Edward Said kao sistem negativnih stereotipnih slika o BiH kako bi se prema njoj proizveo odnos koji kaže da je njeno civiliziranje, odnosno osvajanje, moralno opravdano. Trebate dobiti u kulturi moralno opravdanje za pokoravanje jedne zemlje. Kad pažljivo pratite te putopise, vidjet ćete jednu genijalnu samoosvješćujuću reakciju  na njih."

Šta danas dodati osim gorčinu pred činjenicom da je Zemaljski muzej na rubu opstanka!? 

Kuba je istodobno i slavenofil i bosnoljubac (spominje i Hercegovinu). Imajući precizan plan puta - on je u Travniku, Mostaru, Sarajevu, Višegradu, Rami... a onda traga za apokrifima, legendama, mitovima, historiografskim činjenicama koje zna, tako da se, prema Kazazovim riječima, dobije najsloženija putopisna struktura, neka vrsta interdisciplinarne studije, prvo na našem prostoru muzičko samoosvješćenje bosanskohercegovačkog identiteta, odnosno neka vrsta enciklopedijskog popisa BiH.

Skrajnut u akademskim programima

Dio knjige naslovljen sa Sarajevske uspomene posvećen je Kosti Hermannu, za koga će Kuba reći da - ako bi pisao posvete - onda bi ovu knjigu posvetio upravo njemu.

Autor bilježi da je Hermanna jugoslovenska Narodna enciklopedija, izdata 1920. godine, „greškom zaboravila“, iako je „izgradio ustanovu - Zemaljski muzej kojemu nije bilo na slavenskom Balkanu ravnog i mada je uz njegovo ime vezano maltene sve šta je u oblasti kulture urađeno u Sarajevu i okupiranim zemljama za 40 godina“.

Umro je 1923. godine u Beču kao kućni drvosječa – „imao je mašinicu za pilenje drva i bavio se tim časnim i poštenim poslom“.

Šta danas dodati osim gorčinu pred činjenicom da je Zemaljski muzej na rubu opstanka!? Da Ludvik Kuba ne samo da nema monografiju u Bosni i Hercegovini već je „u akademskim programima skrajnut zbog toga što se kao stranac ne uklapa u etnonacionalne matrice“.

Izvor: Al Jazeera

 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.