Šta Rusija može izgubiti u Venecueli?

Kako Washington pojačava svoje napore da otjera venecuelskog predsjednika Nicolasa Madura s vlasti, ruski čelnik Vladimir Putin ističe svoju podršku svom južnoameričkom “strateškom partneru” i upozorava na “katastrofalne” posljedice ako Sjedinjene Američke Države pošalju vojnu pomoć opozicijskom čelniku Juanu Guaidou.

Kad je SAD zatražio posebno zasjedanje Vijeća sigurnosti UN-a u subotu s fokusom na krizu u Venecueli, Rusija je iskoristila sjednicu kako bi upozorila protiv strane intervencije u toj latinoameričkoj državi i optužila SAD da pokušava izvesti “udar”.

Agencija Reuters javlja da su ruske privatne vojne firme poslale zaposlenike u Venecuelu proteklih dana kako bi se pojačalo Madurovo osiguranje da bi glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov negirao te navode.

U petak je Rusija ponudila da posreduje između Madurove “legitimne” vlade i opozicije ako ima potrebe, te dodaje da su spremni sarađivati s političkim snagama koje djeluju odgovorno.

Žestok udarac

Stručnjaci smatraju da bi Moskva mogla mnogo izgubiti ako propadne Madurova vlada.

Pete Duncan, profesor ruske politike na Londonskom univerzitetskom koledžu, kaže da bi “gubljenje veza s Venecuelom bio žestok udarac za Rusiju” i da će Putin “dati sve od sebe da spriječi promjenu režima”.

Sredinom 1990-ih Rusija je tražila poslovne prilike u Latinskoj Americi, a za vrijeme Huge Chaveza (Madurovog prethodnika) postala je jedan od najjačih saveznika Venecuele, a njihove ekonomske veze pokrivale su polja od nafte do pozajmica za kupovinu oružja.

Duncan smatra da je Putin, od dolaska na vlast 2000, pokušavao stvarati partnere u Latinskoj Americi kako bi napravio protivtežu američkom utjecaju u regiji i unaprijedio status Rusije kao velike svjetske sile.

Anton Barbashin, politički analitičar pri Centru Wilson, kaže: “Veliki razlog zašto Rusija podržava Madura, a to je isti princip po kojem podržava [sirijskog predsjednika Bashara] al-Assada, jest vjerovanje da se strana sila ne bi trebala miješati u suverene poslove određene države.”

Vladimir Rouvinski, stručnjak za vanjsku politiku na Univerzitetu Icesi u Kolumbiji, za Al Jazeeru navodi da Kremlj Venecuelu vidi kao stražnje dvorište SAD-a – odnosno vašingtonske sfere političkog utjecaja – na isti način kako je Ukrajina rusko stražnje dvorište – ili, kako Kremlj kaže, “blisko inozemstvo”.

Strani posmatrači obično Kubu smatraju ruskim ključnim latinoameričkim saveznikom, no Rouvinski misli da Rusija nikad nije uspjela imati istu jačinu povjerenja Havane kao u sovjetsko doba. S druge strane, jačina povjerenja između Moskve i Caracasa uvijek je ista.

“Venecuela je posljednje rusko uporište u Latinskoj Americi”, dodaje on.

Simbolička umiješanost

Ruske političke elite vjeruju da su politička događanja od propasti SSSR-a 1991, poput nastojanja Gruzije i Ukrajine da budu nezavisne od Rusije, rezultat američkih intervencija.

“Rusija želi imati barem ‘simboličnu umiješanost’ u Latinskoj Americi kako bi uzvratila SAD-u za intervenciju u bliskom inozemstvu”, navodi Rouvinski.

Putin je našao saveznika u Venecueli. Chavez prije, a sada Maduro dijele Putinove poglede ka svijetu i protive se hegemoniji SAD-a.

Veze SAD-a i Venecuele počele su brzo propadati kad je socijalistički predsjednik Chavez izabran 1999. Za vrijeme predsjednika Georgea Busha mlađeg, počevši od 2001, Chavez je postao žestoki kritičar vašingtonske “imperijalističke” strane politike na Bliskom istoku, uključujući i invaziju na Irak.

Istovremeno, SAD je kritizirao sve veće autoritarne trendove i kršenja ljudskih prava u Venecueli.

Odnosi Caracasa i Washingtona stigli su na najniži nivo 2015, kad je bivši predsjednik Barack Obama objavio izvršnu naredbu i proglasio Venecuelu “prijetnjom američkoj državnoj sigurnosti” i odredio sankcije protiv sedam venecuelskih zvaničnika.

Američke sankcije prema Venecueli, koje su pojačane za vrijeme predsjednika Donalda Trumpa, zabranjuju američkim kompanijama ili ljudima da kupuju i prodaju obveznice duga koje je izdalo državno naftno tijelo Petroleos de Venezuela (PDVSA) ili vlada te države.

Bivši specijalni izvjestilac Alfred de Zayas, koji je dolazio u Venecuelu tokom 21 godine, kritizirao je američke sankcije opisujući ih kao “ekonomsko ratovanje”, koje za cilj ima gušenje ekonomije i promjenu režima.

Posljednji izlaz

Madurov savez s Rusijom bio je važan za jačanje osjećaja nezavisnosti venecuelskog nacionalnog identiteta uprkos SAD-u.

Caracas historijski ima proruski stav. Venecuela je glasala protiv rezolucije kojom se osuđuje ruska aneksija ukrajinskog poluotoka Krima 2014. te je bila jedna od nekoliko država koje su formalno priznale Južnu Osetiju i Abhaziju, gruzijske regije koje su se otcijepile 1991.

Od aneksije Krima i američkih sankcija koje su uslijedile sve izoliranija Rusija nastojala je ojačati veze s Venecuelom. Proteklih godina Rusija je postala “zajmodavac za posljednji izlaz” venecuelske propadajuće ekonomije, uništene padom cijena nafte, hiperinflacijom i američkim sankcijama.

Reuters je 2017. javio da su ruska vlada i najveća državna naftna kompanija Rosnjeft proslijedili Venecueli najmanje 17 milijardi dolara pozajmica i kredita od 2016. i 2017, postavši najveći sponzor Venecuele nakon Kine.

PDVSA je tajno pregovarao s Rusijom od početka 2018. i nudio Rosnjeftu udio u vlasništvu do devet najefektnijih naftnih projekata Venecuele, navodi Reuters. Rosnjeft već ima manjinski udio u pet projekata s PDVSA-om, koji je 2017. proizveo 59 milijardi barela nafte, što je više od osam posto godišnjeg rezultata Venecuele.

Maduro je također potpisao sporazum kojim se Rosnjeftu daje 49,9 posto rafinerije Citgo, koja je u SAD-u, a u vlasništvu Venecuele, a sve to kao garant za zajam od 1,5 milijardi dolara za PDVSA.

Sve veći utjecaj Rosnjefta u PDVSA-u pomaže postavljenju Rusije za posrednika u prodaji venecuelske nafte klijentima širom svijeta, uključujući i onima s američkog tržišta.

Ruski naftni gigant trenutno preprodaje približno 225.000 barela venecuelske nafte dnevno, što je 13 posto ukupnog izvoza države.

Budući da su, kako Rouvinski navodi, odnosi Rusije i Venecuele zasnovani na ličnoj diplomatiji najvišeg nivoa, promjena režima u toj državi prijeti utjecaju Rosnjefta u Latinskoj Americi.

Nema razloga za odstupanje

Venecuelska opozicija također je navela da neće, kad bude na vlasti, poštivati zajedničko djelovanje Rosnjefta i PDVSA-a. No, Rouvinski navodi da Rusija nikad nije ni očekivala veliku zaradu u Venecueli.

Propast Madurove vlade imala bi daleko veće političke posljedice od ekonomskih za Moskvu.

“Bez Putinove podrške opozicija bi imala daleko lakši posao u preuzimanju vlasti”, navodi Rouvinski.

Dok venecuelska opozicija jača i dobija međunarodnu podršku, stručnjaci su sigurni da će Putin uraditi sve da zadrži Madura na vlasti.

Kako je Duncan naveo, “Rusija nema razloga odstupiti”.

Izvor: Al Jazeera