Šta pad cijena nafte znači za Rusiju i GCC?

Dvadesetog aprila referentna cijena nafte West Texas Intermediate (WTI) prvi put u historiji bila je negativna, dostigavši 37,63 dolara po barelu. Šok zbog tog kolapsa bio je tako veliki da su trgovci odmah taj dan prozvali “crnim ponedjeljkom”.

Iako je taj pad bio specifičan za majske ugovore za WTI naftu i iako je većinom pogodio špekulante koji su se pokušavali igrati usponima i padovima na naftnom tržištu, utjecao je i na trgovinu naftom na drugim mjestima. Cijena brenta, koji se koristi kao referenca za tradicionalne proizvođače nafte u Evropi, Rusiji i, u izvjesnoj mjeri, Zaljevu, pala je s 26 dolara 20. aprila na 16 dolara po barelu dva dana kasnije.

Ovo što se dogodilo s majskim ugovorima za WTI naftu znak je upozorenja za ono što dolazi. Proizvođači nafte suočit će se s velikim poteškoćama, koje će biti štetne za zaljevske države koje proizvode naftu, kao i za Rusiju.

Sumorna slika

Globalno naftno tržište pogođeno je dosad neviđenom prekomjernom proizvodnjom. Već se suočavalo s velikim naftnim kapacitetom kao rezultatom povećane proizvodnje u SAD-u i Kanadi i nekim drugim državama koje nisu članice grupe OPEC+ kada je ustanovljena epidemija bolesti COVID-19 u Kini. Zbog izolacije u Wuhanu, velikom industrijskom centru, cijene su pale sa 68 dolara po barelu početkom godine na 53 dolara početkom februara.

Kako je epidemija prerasla u pandemiju, pogodivši države širom svijeta i dovodeći do zatvaranja industrija i zabrane putovanja, nafta je izgubila gotovo 50 posto svoje vrijednosti. Budući da su analitičari predvidjeli globalni pad u potražnji sa 100 miliona barela dnevno u 2019. na 90 miliona barela po danu u prosjeku, neki proizvođači nastavili su povećavati proizvodnju, dodatno pogoršavajući situaciju.

Sporazum grupe OPEC+, najavljen ranije ovog mjeseca, trebao je pomoći da se stabiliziraju cijene, ali situacija ne izgleda obećavajuće. Države koje izvoze naftu, a koje učestvuju u tom sporazumu pristale su smanjiti ukupnu proizvodnju za 9,7 miliona barela po danu, ali to nije bilo dovoljno da odmah popravi situaciju.

U aprilu je potražnja opala za 72,5 miliona barela po danu, dok je globalna proizvodnja iznosila 101 milion barela dnevno. U tim okolnostima, u maju i junu, kada se očekuje porast potražnje za samo devet miliona barela dnevno, rezovi dogovoreni u sporazumu grupe OPEC+ i dalje neće biti dovoljni da eliminiraju pretjeranu proizvodnju.

Oporavak potražnje bit će spor i zavisit će od dinamike pandemije bolesti COVID-19. Ako ne bude drugog talasa pandemije, svjetska potražnja za naftom mogla bi se vratiti na nivo iz 2019. do kraja 2020.

Pa ipak, ni to ne bi dovelo do stabilizacije naftnog tržišta do 2021. Globalna ekonomija i dalje će “sagorijevati” dodatne barele nafte akumulirane u rezervama tokom vrhunca pretjerane proizvodnje u prvoj polovini 2020, što će produžiti period niskih cijena nafte i nakon januara 2021.

Izazovi grupe OPEC+

Situacija se dodatno usložnjava zbog činjenice da neki proizvođači nafte, članovi sporazuma grupe OPEC+, mogu ne smanjiti proizvodnju odmah kako bi ispunili obaveze preuzete ranije.

Stručnjaci sumnjaju da će Rusija biti u stanju izvesti sve potrebne pripreme na vrijeme da smanji proizvodnju s 11 miliona barela na 8,5 miliona barela dnevno odmah 1. maja, kako se zahtijeva u sporazumu. Neki iznose i podatak da su ruske naftne kompanije zabrinute zbog visoke cijene i tehničkih problema s ponovnim pokretanjem proizvodnje u sjevernim regijama države i na starijim naftnim poljima.

Kremlj zapravo ne može prisiliti velike ruske naftne kompanije da se povinuju i umjesto toga traži alternativna rješenja. Moskva je već insistirala da se kondenzat naftnog plina isključi s liste proizvoda čija se proizvodnja smanjuje u okviru sporazuma grupe OPEC+, a prisutna su i nagađanja da će ruskim kompanijama biti dozvoljeno sagorijevati proizvedenu naftu umjesto da zatvore naftna vrela.

Članovi Zaljevskog vijeća za saradnju (GCC) također ne izgledaju sasvim posvećeni zajedničkoj akciji na naftnom tržištu. Saudijska Arabija počela je pripreme da provede rezove dogovorene u sporazumu grupe OPEC+, ali i dalje nudi popust na svoju naftu, pokušavajući poraziti druge proizvođače na azijskom tržištu. To će dodatno destabilizirati naftno tržište.

Još jedan veliki problem jest manjak dostupnog prostora za skladištenje nafte širom svijeta. To je odigralo glavnu ulogu u kolapsu WTI-a i vjerovatno će biti veliki izazov i dalje, dok proizvođačima ponestaje mjesta da skladište dodatnu naftu.

Proizvođači trenutno razmatraju sve opcije skladištenja, od velikih tankera i pohrane na tlu do cjevovoda i manjih brodova, ali i to se brzo popunjava. Izvjesnom broju proizvođača moglo bi ponestati prostora za skladištenje u maju, a drugima u junu.

Predstojeće krize

Mogućnost dodatnog pada cijena nafte u maju ili da cijene dugoročno ostanu izuzetno niske (ispod 30 dolara po barelu) znači probleme za zaljevske proizvođače nafte i Rusiju.

Prvo, niže cijene vjerovatno će pojačati konkurenciju za konzumentska tržišta. Uzimajući u obzir prekomjernu proizvodnju, veliki kupci, poput Kine, vjerovatno neće ostati “odani” svojim tradicionalnim dobavljačima i naprosto će odabrati one koji su spremni dati popust. To znači da bi se Rusija i Saudijska Arabija mogle suočiti sa žestokom konkurencijom za udio na kineskom tržištu od zapadnoafričkih, južnoameričkih i sjevernoameričkih kompanija.

Zatim, ako se ne riješi, problem manjka prostora za skladištenje neizbježno će prisiliti proizvođače da uvedu dodatne rezove u proizvodnji, što bi se, u slučaju Rusije, moglo pokazati preskupim ili čak prerizičnim u vezi sa stabilnošću naftnih vrela.

Osim toga, potencijalni pad cijena nafte ispod 20 dolara po barelu znači da izvoz neće donijeti mnogo profita većini zaljevskih i ruskih naftnih proizvođača, uzimajući u obzir da je prosječna cijena proizvodnje nafte u tim državama između devet i 20 dolara po barelu (i do 44 dolara po barelu za nove projekte).

Stoga se očekuje da će GCC i Rusija, koji su se već suočili sa znatnim budžetskim deficitima, pretrpjeti velike rezove u prihodima ove godine.

U 2020. prag profitabilnosti za budžete GCC-ja varirao je od 40 dolara po barelu za Katar do 76 dolara po barelu za Saudijsku Arabiju; za Rusiju je iznosio 42 dolara po barelu. Zaljevske zemlje već su počele rezati svoje troškove, što će se vjerovatno nastaviti i u 2021. Kao i ranije, to će utjecati na programe socijalne sigurnosti, javne izdatke i zaposlenje iseljenika.

Pitanje destabilizacije

Zemlje GCC-ja također su najavile pakete poticaja, koji variraju od 16,5 milijardi dolara u Kuvajtu do 70 milijardi dolara u UAE-u, kako bi pokušale podržati svoje ekonomije i zaštititi svoje stanovništvo od utjecaja ove ekonomske krize. Postoje izvještaji da Rusija planira uložiti 14 milijardi dolara da ublaži posljedice epidemije bolesti COVID-19 na svoju ekonomiju.

Prema procjenama, saudijska ekonomija opast će za 2,3 posto, ruska za između četiri i šest posto ako cijene nafte ostanu na približno 35 dolara po barelu.

Trenutna kriza uzrokovana pandemijom i niskim cijenama nafte mogla bi imati i negativne političke implikacije. Dok manje države GCC-ja vjerovatno neće iskusiti nikakvu destabilizaciju, to nije slučaj sa Saudijskom Arabijom i Rusijom.

Obje države prolaze kroz važne društvene transformacije, potaknute željom predsjednika Vladimira Putina i prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana da osiguraju sebi produženi ostanak na vlasti.

I Moskva i Rijad uključeni su u vanjskopolitičke avanture koje bi mogle biti skupe za njihove budžete usred ove krize i oboje se suočavaju s potencijalnom opasnošću od društvenih nemira zbog ozbiljnih socioekonomskih problema.

Sve u svemu, i Rusija i GCC trebaju biti spremni na izazovna vremena koja su pred nama. Njihove nevolje neće uskoro završiti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera