Oglasi

Šta nakon tzv. Islamske države

Tzv. Islamska država jača usljed neslaganja saveznika o tome ko će popuniti prazninu nastalu njenim slamanjem.
Sve što se ovih dana dešava u i oko tzv. Islamske države je samo kupovanje vremenaAnadolija/Getty

Piše: Muhamed Jusić

Svima je, vjerujem, jasno da Obamina strategija borbe protiv tzv. Islamske države ne daje očekivane rezultate i da je savez oformljen kako bi se zaustavilo njeno napredovanje toliko sukobljen unutar sebe različitim interesima i vizijama rješenja da jedva opstaje.

Bombardovanje iz zraka bez snažnog prisustva na terenu, vidi se to na primjeru borbi za dominaciju nad sirijskim gradom Kobanijem (Ajn al-Arab), je skupa, neefikasna i slaba taktika. Ako je savezu trebalo ovoliko vremena da pomogne slabo naoružanim i obučenim kurdskim jedinicama da odbrane jedan grad, koliko će im trebati da povrate sve gradove koji su pod kontrolom ove organizacije u Siriji i Iraku!?

„Slon u sobi“, kako kažu u Americi kojeg niko neće da vidi i o kojem se ne govori, a koji je glavni razlog neefikasnosti saveza je neslaganje saveznika, ali i drugih uključenih u sukob oko toga ko će popuniti prazninu koja bi nastala u slučaju slamanja tzv. Islamske države.

Zato, iako to niko zvanično neće reći u ovoj fazi, niko i ne razmišlja o slamanju tzv. Islamske države, nego samo o zaustavljanju njenog širenja, kako ne bi direktno ugrozili interese Amerike i njihovih saveznika u regionu.

Kupovanje vremena

U tako postavljenim odnosima, najveći gubitnici su arapski suniti u Iraku i Siriji koji su prepušteni na milost i nemilost samoproglašenog halife i njegovih vojnika.  Sunitska arapska plemena (ar. `ašair) su danas priklještena između čekića i nakovnja, tj. između diktatorskog režima Bashara al-Assada i isključujuće prošiitske Vlade u Bagdadu s jedne i tzv. Islamske države s druge strane. Svi znaju da se bez njihove podrške ova bitka ne može dobiti, u što su se već jednom u iračkom ratu uvjerili i Amerikanci u Enbaru.

Na ovu većinsku populaciju koja još nije našla način da svoje političke stavove artikuliše kroz neki oblik ozbiljne političke organizacije ili programa očito još uvijek niko ne računa. Osim sramežljivih najava o naoružavanju i obučavanju „umjerene sunitske opozicije“ u Siriji, niko ne želi priznati da bez dugoročnog rješenja za položaj arapskih sunita, pa tek onda drugih manjina, i bez jasne slike budućeg  Bliskog istoka nema rješenja za pojave kakva su Islamska država i druge paradržavne i paravojne formacije koje kao gljive poslije kiše niču ovim dijelom svijeta.

I dok god se saveznici ne dogovore šta nakon tzv. Islamske države, a što će se teško desiti, halifa može slobodno jačati svoju „državu“, trgovati naftom, obučavati pilote kamikaze, odgajati novu generaciju lojalnih ratnika i širiti međunarodnu mrežu podrške.

Sve što se ovih dana dešava u i oko tzv. Islamske države je samo kupovanje vremena, dok se regionalni i svjetski moćnici ne dogovore o budućnosti regiona. A upravo su ta njihova nesposobnost i sukobljeni interesi doveli do vakuuma koji je popunila tzv. Država.

U međuvremenu, savez se oslanja na kurdske Pešmerge i dominantno šiitsku iračku armiju. To prijeti narušavanju odnosa snaga u regionu i ne treba se čuditi što takvi napori ne daju željene rezultate. U slamanju tzv. Islamske države, Iran, šiitske političke organizacije u Bagdadu, režim Bashara al-Assada, ali i libanski Hezbollah, vide priliku da učvrste svoju vlast u tzv. šiitskom polumjesecu i da preko njega slome većinski sunitski politički, ali i vojni otpor takvoj dominaciji. To Saudijska Arabija, druge zaljevske zemlje, Jordan, Egipat, ali i Turska sigurno neće dozvoliti.

Možda se taj strah od toga ko bi mogao popuniti političku i vojnu prazninu nastalu eventualnim slamanjem tzv. Islamske države najbolje vidi u poziciji koju je u ovoj krizi, a što se najočitije vidjelo u krizi oko Kobanija, zauzela Turska.

Naime, Turska ne želi da rješava samo problem koji brine zapadne saveznike i bogate zaljevske zemlje ukoliko se saveznička strategija ne pozabavi korijenima problemima. Za njih je neprihvatljivo da se ide u slamanje ID bez jasne slike šta će uslijediti nakon toga. Strah od toga da će to na vlasti ustabiliti režim Bashara al-Assada ili, još gore, ojačati kurdske separatiste u regionu je jednak ili veći od straha da će na svojoj granici imati fanatične „halifine“ vojnike koji predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegovu AKP partiju smatraju odmetnicima od vjere, a Tursku nevjerničkom državom.

Da situacija bude još komplikovanija, kao da već nije, ni u onome što bi mogli nazvati „sunitskim blokom“ involviranim u sirijsko-iračku krizu ne postoji koncenzus oko toga ko bi naslijedio ID. Naime, već neko vrijeme traje hladni rat između Turske i Katara na jednoj i Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata na drugoj strani oko mogućnosti da stranke i organizacije povezane sa Muslimanskom braćom igraju bilo kakvu ulogu u političkom, ali društvenom životu arapskih zemalja.

Vrhunac tog sukoba je bilo svrgavanje egipatskog predsjednika Muhameda Mursija i dolazak na vlast generala Sisija. Zato ne čudi što se Turska i Saudijska Arabija ne mogu složiti ni oko toga ko bi iz sirijske opozicije, ali i one iračke, trebao predvoditi državu u slučaju da se porazi ID i svrgne režim u Damasku.

Antidržavna tvorevina

Za Saude je neprihvatljivo da bilo koja grupacija povezana sa Muslimanskom braćom ili idejama tzv. političkog islama, ali i bilo koja druga koja u idejama AKP partije i „turskom modelu demokratije“ ima uzor, ima bilo kakvu ulogu u budućoj Siriji i Iraku. Turci, pak, neće „vehabijsku državu na svojim granicama“ , koja za njih nije ništa manje problematična od one kurdske, šiitske ili „halifine“.

Bolje upućeni u dešavanja u sirijskoj opoziciji tvrde kako je upravo taj sukob oslabio i razjedinio opoziciji i oslabio njenu vojnu i pregovaračku poziciju u sukobu sa režimom i uveliko doprinio jačanju alternativnih organizacija kakva je i Islamska država ili Daiš.

Kakogod,  „Islamska država“ je po svojoj  prirodi  antidržavna tvorevina (ako pod državom podrazumijevamo njenu savremenu manifestaciju) i njen nadetnički i naddržavni karakter je stvorio ranije nezamislive  probleme regionalnim i svjetskim  silama koje su navikle međunarodnu politiku voditi uobičajenim metodama i jasno definisanim državnim ciljevima. 

Zapravo, „hilafet“ je postao bitan faktor regionalne i svjetske politike, ali njegova „država“ ne priznaje nikakve međunarodne okvire i „pravila igre“. Ona nema saveznike na koje bi se izvršio pritisak, ne drži do javnog mnijenja i imidža i odlično koristi sve slabosti i sukobe trenutnog stanja i odnosa u svijetu i regionu.

I dok god se saveznici ne dogovore šta nakon tzv. Islamske države, a što će se teško desiti, halifa može slobodno jačati svoju „državu“, trgovati naftom, obučavati pilote kamikaze, odgajati novu generaciju lojalnih ratnika i širiti međunarodnu mrežu podrške.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera