Šta nakon korone i je li dovoljno da smo preživjeli?

Kada je prije nekoliko mjeseci korona virus ‘pokucao’ na vrata brojnih država svijeta, a zatim i udario svom snagom, na što su vlasti diljem svijeta reagirale nezapamćenim i po nekima dvojbenim restriktivnim mjerama, mnogi su u strepnji i strahu ipak preko usana ‘procijedili’ – napokon se dogodilo.

Ponadali su se, naime, da je i pod cijenu razornosti na scenu stupio zajednički ‘neprijatelj’ zbog kojeg bi se konačno mogle promijeniti mnoge bezobzirne društvene paradigme koje ‘rade’ za račun privilegirane, politički i ekonomski moćne manjine, iskazivane su nade u suradnju vlasti i građana, humanije privatne i poslovne odnose, pravednu raspodjelu dobara i slično.

Stoga se postavlja pitanje – gdje smo sada i kako te kojim smjerom dalje?

Nedemokratske snage i mobilizacija

Vanjskopolitički stručnjak i bivši hrvatski diplomat Damir Grubiša kaže da ubuduće sve ovisi o tome kakav će angažman biti svih članova društva.

Ili akcija ili ‘glavno da smo preživjeli’

Prostora za promjenu političke paradigme, kaže Grubiša, ima – model liberalnog kapitalizma je, navodi, došao u krizu, ne samo 2008. s ekonomskom krizom, čiji je rezultat bio da su se njegove proturječnosti još produbile jer su nakon toga financijski kapital i banke, koji su je izazvali, još značajno ojačali, a nejednakosti se povećale.

“Onaj tko je zapravo bio krivac za tu krizu izašao je kao pobjednik. Sad moramo vidjeti kako će se to dogoditi onog trenutka kada punom snagom prorade i parlamenti i da vidimo kako će se mediji pozicionirati u toj konfuziji koju je izazvao korona virus. Kao što vidimo, tome pridonose još i zategnutosti i napetosti i na međunarodnom planu i mnoge revanšističke politike koje bi sada htjele da svale krivnju na jednu stranu – u ovom slučaju na Kinu – da bi pod time zabašurili i vlasitu neefikasnost i lošu politiku”.

Teško je, kaže, reći hoće li prevagnuti nezadovoljstvo i želja za promjenom jer već je bilo slučajeva razočarenja i nije nemoguće da dođe do još jednog te da vladajući učvrste svoju vlast upravo kroz mehanizme pomoći, intervencije i arbitriranja.

“Sad ćemo vidjeti da li su ljudi toliko tim korona virusom i tom pandemijom doista potaknuti na akciju ili će se sve to završiti opet u onoj malograđanskoj politici ‘glavno da smo preživjeli'”.

Pandemija je, ističe, na površinu izbacila ne samo nemogućnost liberalnih društava da se s takvim nečim nose jer su gotovo uništila javno zdravstvo, a mnogi režimi i vlade, pa i one demokratske i liberalne, pokušale su iskorisiti situaciju za stjecanje više vlasti.

“To je izbacilo na površinu i nedemokratske snage, tako da možemo očekivati da će se nakon smirivanja situacije povesti oštra politička borba, koja će s jedne strane pritiskati da se neke stvari pod vidom lekcije od korona virusa promijene, a s druge strane, kao i u svakom nedefiniranom stanju, ratnom, kriznom, uvijek će se pojaviti oni koji su profiteri te situacije i koji će nastojati ne samo da zadrže staro, nego da i pojačaju monopole pojedinih skupina koje imaju u društvu”, kaže Grubiša.

Sve ovisi o tome hoće li doći do mobilizacije, odnosno hoće li se veliko nezadovoljstvo postojećim politikama – koje su, kaže, i omogućile širenje pandemije – materijalizirati u obliku pritiska na društvo ili će snage vlasti i režima uspjeti volju za promjenom ograničiti i učiniti je neučinkovitom.

Ovo bi, kaže, mogla biti dobra prilika za daljnju mobilizaciju civilnog društva, uključujući medije, političke i interesne skupine, te svih onih koji su sada na margini da reafirmiraju drugačije težište u politikama.

Društveni poredak nije s promijenio

“Ono što vidimo: da je međunarodna zajednica prestala funkcionirati, ako je ikada i postojala, kriza u Europskoj uniji, kriza u svim oblicima multilateralnog odlučivanja… to je jedan debakl ovog ‘posthladnoratovskog’ sustava, koji je uspostavljen nakon 1989. godine”, zaključuje Grubiša.

Sociolog Krešimir Krolo kaže da treba biti oprezan u davanju bilo kakvih prognoza jer još je prerano.

“Može se vidjeti da se neki elementi u našem kontekstu i promatrajući stvari diljem svijeta nisu sad fundamentalno promijenili ono što se kolokvijalno zove društveni poredak. Više-manje svi politički akteri su na istim pozicijama, društvene strukture su netaknute”, kaže Krolo.

Kada se govori o tome kakvo nas društvo čeka, smatra da nije ozbiljno zauzimati pretjerano pesimistički ili optimistički stav.

Postoje, navodi, prostori za realizaciju scenarija koji ne idu u društveno odgovorne i funkcionalne poretke, poput nekih autokratskih sustava, smanjenja demokratskih prava i sloboda, a s druge strane se otvara mogućnost ozbiljnog promišljanja politika koje su dovele do toga gdje smo sada.

Solidarnost na višoj razini

“Globalno gledajući, kao društvo, kao civilizacija, potpuno smo nespremni reagirati na ono što jest proizvod načelno složenog niza ljudskih aktvnosti na globalnoj razini. I onda u tom elementu eventualno ostaje nadanje da treba početi više razmišljati o održivosti, uključenosti građana u različite procese, otvaranju prostora znanstvenoj edukaciji, građanskoj kulturi, dizanju kapaciteta javnih institucija i servisa, od znanosti, obrazovanja i kulture”, zaključuje Krolo.

Solidarnost ili ‘svatko za sebe’

Najveći izazov je, kaže Krolo, kontekst u kojem trenutačno živimo, gdje je sve disperzirano prema nacionalnim okvirima, a rijetko gdje prema nadnacionalnim i u kojem svatko može ‘gurati’ svoju politiku.

“I onda ćemo možda vidjeti i tu razlike od nekim možda vrlo progresivnih, a to će biti možda zemlje koje su već  pokazale jednu visoku razinu odgovornosti i racionalnog pristupa različitim krizama, do ovog jednog povlačenja ili regresije u nekakav praktički predfeudalni ili feudalni društveni ustroj s nekakvim jakim autoritetima, gušenjem razvoja demokracije i modernih društvenih institucija”.

Kada su u pitanju međuljuski odnosi na svim razinama, moguća su, navodi, dva scenarija – pribjegavanje solidarnosti ili ‘raskid’ društvenog ugovora i princip ‘svatko za sebe’. Što se, pak, tiče same društvenosti, interakcije, to će, smatra, biti teže poremetiti.

“Ova situacija nam je pokazala sliku koliko je ljudima važniji neposredni kontakt, neposredni element druženja i interakcije, od onoga što neki cijelo vrijeme govore: Slušajte, mediji i ove naše digitalne mreže, digitalni sustavi su u potpunosti izbrisali nužnost i važnost za takvim oblikom kontakta. No, sada se vidi da cijela ta jedna perspektiva i tumačenje nije baš točna”.

Psihologinja Mirjana Nazor kaže kako se, vjerojatno zbog straha, društvena odgovornost za vrijeme restriktivnih mjera podignula na višu razinu, ljudima je došlo do svijesti da pridržavanje mjera nije nečije ‘iživljavanje’, nego nešto životno bitno i da štiteći sebe, štitimo i druge.

Također, pozitivan je angažman mnogih u volonterskim akcijama i spremnost da se pomogne – solidarnost je, navodi, došla na višu razinu, uključujući i obiteljsko okruženje, dok je u problematičnim obiteljskim okruženjima zatvorenost odnose još i pogoršala i zaoštrilo se pitanje zlostavljanja.

S druge strane, dio ljudi je, kaže, nužnost ostanka kod kuće potaknula da vrijeme iskoriste za stvari koje inače ne rade ili su dugo bile ‘na čekanju’ i pronašli aktivnosti koje su ih ispunjavale.

“Međutim, sigurno je dio ljudi koji jako teško podnose tu zatvorenost, koji na neki način ne znaju što bi počeli sami sa sobom, koji umjesto da vrijeme na neki način troše na to da se i sretnu sami sa sobom i samoga sebe malo bolje upoznaju, kojima je to nešto potpuno strano i teško i koji dodatno samo u sebi gomilaju određenu agresivnost, frustriranost”.

Pozitivni učinci neće trajati

Iako su neki, kaže, smatrali da ćemo iz svega izaći iz kao novi ljudi i imati drugu ljestvicu vrijednosti, početi više cijeniti zajedništvo i toleranciju, pomaganje ili suosjećanje, Nazor sumnja u to jer se navike teško mijenjaju.

“Meni se čini da će učinci koji su dobri i pozitivni trajati neko vrijeme, ali da neće biti trajni. Za mali dio ljudi možda da. Mali dio ljudi je, čini mi se, otkrio zaista da može živjeti na drugačiji način, ali generalno, mislim da ćemo se, na žalost, nakon mjesec-dva, vratiti u kolotečinu i zaboraviti da smo znali živjeti i drugačije, mirnije, možda čak zaista i sretnije i kvalitetnije u nekim aspektima”, zaključuje Nazor.

Medijski sektor također je bio teško pogođen. Osim financijskih problema, u nekim zemljama pojavili su se i pritisci u vezi izvještavanja o krizi do mjere da su iz Bruxellesa stizala upozorenja da se kriza ne koristi za pritisak na medije.

Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (HND) Hrvoje Zovko kaže da je i Europska federacija novinara pozivala europske vlade da se mora prepoznati važnost medija za demokraciju i društvo.

“Vlade u ovoj situaciji moraju pomoći medijima, odnosno medijskim djelatnicima jer smo svi pogođeni ekonomskom krizom. Hrvatska je bila označena kao jedna od zemalja koja još uvijek nije pomogla medijskom sektoru i to je stajalo nedavno u izjavi glavnog tajnika Europske federacije novinara. Mi u HND-u i Sindikatu novinara Hrvatske vodimo pregovore s Vladom, resornim Ministarstvom kulture, o modelima, načinima kako pomoći našim kolegicama i kolegama”, kaže Zovko.

Pritisci na medije

Nekoliko je primjera, navodi, gdje došlo do sukoba vlada i medija te gušenja sloboda.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

“Imali smo situaciju u Sloveniji, gdje je premijer [Janez] Janša praktički zaratio s medijima u ovoj situaciji izazvanoj pandemijom korona virusa, imamo situaciju u Srbiji, gdje je već i prije pandemije gotovo pitanje novinarskih i medijskih sloboda svedeno na minimum, crnje ne može biti. Što se tiče Hrvatske, mi ne možemo reći da smo mi u toj situaciji. Mi smo u puno boljoj situaciji nego zemlje poput Srbije ili Mađarske, gdje je možemo reći zavladao jedan potpuni demokratski mrak i ono što nas zabrinjava je činjenica da su često puta hrvatske vlasti na neki način kao da prešutno pozdravljaju poteze Orbanovog režima”.

U Hrvatskoj, konkretno, problem su pritisci i stvaranje ozračja u kojem su mediji i novinari, kaže, ‘krivi za sve’, pa je tako bilo i fizičkih napada.

Ipak, u ovoj je krizi, kada pravodobna i točna informacija vrijedi kao ‘suho zlato’, smatra, važnost medija prepoznata.

(Ne)prepoznata važnost medija

“U europskim okvirima, većim dijelom za one starije i demokratskije članice EU-a, je još dodatno prepoznata važnost medija kao jednog od strupova demokratskog društva. Hoće li to tako biti u Hrvatskoj? Voljeli bismo da to tako bude jer mi u HND-u već godinama ponavljamo da kao što građani imaju pravo na obrazovanje i na zdravstvenu zaštitu, imaju pravo i na pravodobnu točnu informaciju, ali moram reći da to ovisi na kraju krajeva i o institucijama”.

No, nije siguran da će do promjene paradigme u percepciji i mišljenju o novinarskoj struci i doći, iako su novinari svojim izvještavanjem riskirali zdravlje sebe i svojih obitelji i ipak bili izvrgnuti napadima i uvredama.

“A to zapravo govori o jednom dubokom poremećaju koji vlada u hrvatskom društvu”, zaključuje Zovko.

Izvor: Al Jazeera