Šta mogu Hrvatska i Srbija s polovnim MiG-ovima i helikopterima

Nakon što je Srbija s Rusijom dogovorila aranžman nabavke šest višenamjenskih lovaca MiG-29, ali i tenkova te oklopnih vozila, Hrvatska je odgovorila najavom kupnje borbene eskadrile američkih helikoptera Black Hawk. Dobar dio javnosti u obje države, pogotovo nakon izjava nekih političara, ocijenio je to malom utrkom u naoružanju.

No, i srbijanski premijer Aleksandar Vučić, i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović smatraju takve aranžmane zadovoljenjem potrebe za moderniziranjem oružanih snaga, nužnošću zaštite svoga neba, poboljšanjem sustava obrane, cijelo vrijeme zagovarajući vojnu neutralnost.

Grabar-Kitarović nema ništa protiv nabave MiG-ova 29, smatrajući to „legitimnom potrebom Srbije da osigura obranu svojeg zračnog prostora“. Rekla je i kako „nabava zapadne vojne tehnologije iz SAD-a nije usmjerena protiv Srbije, nego je usmjerena protiv bilo kakve ugroze prema Hrvatskoj“.

Vučić je nešto oštrije reagirao na upite o aranžmanu s Rusijom, jer su avioni dobiveni besplatno, ali će biti plaćen njihov remont i modernizacija. Zasmetale su ga konstatacije o starosti aviona i primjedbe da se radi o „starim kantama“.

„Što se sekira neko zbog tih kanti? I Hrvati i Amerikanci,  što se sekirate ako su kante i ako su me Rusi ‘preveslali’ da ih uzmem za džabe“, upitao je Vučić.

Air Policing je obaveza

Bez obzira bili stari ili ne, polovni ili dotrajali, činjenica je da će naručenu vojnu opremu biti potrebno održavati, a za taj posao nema kvalificiranijih od onih koji su letjelice i proizveli – u srbijanskom slučaju Rusa, u hrvatskom Amerikanaca.

Održavanje košta, ali postoji i korist

Podsjećajući da se avioni MiG-29 već nalaze u Vojsci Srbije, tamošnji vojni stručnjaci smatraju da održavanje novih letjelica neće u velikoj mjeri iziskivati dodatne troškove. Navode i kako su sve države, pa tako i Srbija, u obavezi očuvanja svog neba, odnosno tzv. air policinga, koji državi “donosi ne tako mala sredstva” od plaćanja taksi aviokompanija koje nesmetano koriste zračni prostor za obavljanje prijevoza robe i putnika.

“Održavanje bilo koje, pa tako i vojne avijacije košta, ali su koristi njenog postojanja višestruko veći za male države opterećene željom da nekim velikim brzinama dostignu visine savremene Evrope”, zaključuju stručnjaci.

Održavanje zrakoplova suvremenih generacija, kako istočne tako i zapadne tehnike, jeste jako skupo sa stajališta dvije male i ekonomski slabe države, ukazuju vojni analitičari, no i navode kako su obnavljanje i osuvremenjivanje cjelokupne vojne tehnike nužnost, pa se pokušavaju pronaći optimalna rješenja. U tom smislu, i Hrvatskoj i Srbiji je zbog potrebe zaštita granica, ali i neba, te očuvanja mira potrebno moderniziranje (i) zrakoplovnih snaga.

„Na obje strane se radi o nasušnoj potrebi modernizacije zastarjelih postojećih sustava i sposobnosti. Dodatno, u slučaju Hrvatske, riječ je i o ujednačavanju s opremom i resursima koji se koriste unutar NATO-a. Isto tako, za obje države radi se o klasičnoj sigurnosnoj dilemi – države surađuju, no usprkos tome jačaju i svoje vojne sposobnosti“, konstatira Robert Mikac s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Vojni analitičar Mario Duspara slaže se da države moraju osigurati nadzor svog državnog prostora, a minimum te zaštite jeste i air policing, koji objašnjava kao „mogućnost presretanja u zraku da baš svatko ne može raditi što hoće iznad naših glava“.

„Imao zrakoplovstvo ili nemao, postoji obveza nadzora ako si suverena zemlja. Dakle, imaš svoj minimum aviona ili nekom plaćaš. I Hrvatska, i Srbija umalo su ostale i bez minimalnih mogućnosti air policinga. Hrvatska ih je do 2024. godine vratila remontom zrakoplova, a Srbija u nekim razdobljima nije imala ni lovačke zrakoplove jer država nije mogla priuštiti ni akumulatore za MiG-29. U takvom su stanju bili“, podsjeća Duspara.

Po njemu, „niti jedna od te dvije države ne može si priuštiti ozbiljno zrakoplovstvo, nego samo minimum za nadzor zračnog prostora“. Podsjeća i kako Slovenija plaća drugim državama za nadzor neba jer nemaju svoje zrakoplovstvo, a BiH uopće nema nadzor nad svojim zračnim prostorom.

Nije impresioniran ni avionima MiG-29, niti helikopterima Kiowa koje je Hrvatska nedavno dobila i koje su povučene iz službe jer su laka meta za protuzračnu obranu. Umjesto njih, američka vojska sada koristi bespilotne letjelice.

„MiG-29 je notoran po nepouzdanosti i Rusija ga zbog skupog održavanja, kvarova i promašenog dizajna povlači i mijenja Suhojevim zrakoplovima. A kako MiG-29 bez ozbiljnog održavanja izgleda u borbi, vidjelo se kada je NATO bombardirao Srbiju 1999. godine. Bez obzira na to što su trebali biti opasni po NATO, pokazali su se kao tigrovi od papira“, podsjeća.

Postoje i drugi prioriteti

I Duspara, ali i Bojan Dimitrijević – vojni analitičar i bivšim pomoćnik ministra obrane u Vladi Srbije, smatraju kako dvije države imaju većih prioriteta u vojnim pitanjima kao što su ulaganja u vojarne, zaštitnu opremu i plaće vojnika, dočasnika i časnika.

‘Ratovi su završeni’

Bojan Dimitrijević kaže kako je “fasciniran navodnom trkom u naoružanju, koja postoji u naslovima žute štampe i bombastičnim izjavama političara”.

“Ratovi između Hrvatske i Srbije su završeni. I jedna i druga država trebaju da se okrenu nekom zajedničkom promišljanju odbrane i ne vidim jednog otvorenog pitanja koje bi dovelo do toga da se Hrvatska i Srbija ponovo vojno sukobe”, navodi.

„Obe države boluju od nedostatka kvalitetne tehnike već godinama zato što imaju ono što je nasleđeno od JNA ili što je nabavljeno tokom ‘90-ih, kao u slučaju Hrvatske. One trebaju tehnološki skok i modernizaciju vojske, ali pre svega brigu za profesionalnog vojnika koja se zaboravlja. Džabe tenkovi, avioni i helikopteri ukoliko nemate opremljene vojnike. Nažalost, to su stvari koje se ne otvaraju jer s njima ne možete da imate jaku naslovnu stranu ili političke poene na javnoj sceni – sa MiG-ovima i helikopterima možete“, primjećuje Dimitrijević.

I on govori o potrebi zaštite neba, ali smatra da je bilo korisnije nabaviti helikoptere “koji su neophodniji Vojsci Srbije i u svakodnevnim aktivnostima”.

„Helikopteri su presudnije potrebni vojsci jer se koriste svaki dan – od svih vrsta transporta do evakuacije i pružanja pomoći. Srbija ima jednu malu, šaroliku flotu od nekoliko helikoptera i mislim da je tu trebalo poentirati sa nabavkom, ali kad kažete u javnosti da su nabavljeni helikopteri, to daleko ima manju političku težinu nego kad Srbija nabavlja MiG-ove 29“, dodaje.

Ne treba zaboraviti ni činjenicu, nastavlja, da „Rusija nikad ne poklanja tehniku ukoliko nema materijalni interes“. Po njegovim riječima, „Rusi uvek prodaju – ako ne tehniku, onda sve ono što je prati“.

„Čak i u onim najboljim vremenima saradnje Tita i sovjetskih lidera, SSSR ništa nije poklanjao Jugoslaviji. Tako ni danas Rusija to ne čini. Iz sopstvenog iskustva znam i da su Rusi sa pomeranjem cena i rokova, sa nekim aneksima ugovora, često znali da budu komplikovan partner“, podsjeća.

Priča i kako su prije desetak godina MiG-ovi koje još koristi Vojska Srbije bili na remontu u Batajnici, uz nadzor ruskih stručnjaka, no i tada su „znale nedostajati bizarne stvari poput guma i akumulatora“. „Nisu se radari i rakete, nego jednostavne stvari čekale iz Rusije, pa je MiG-ove 29 često znao da prizemlji akumulator ili par guma“, govori Dimitrijević.

‘Nije to modernizacija, nego minimalan napredak’

Niti su helikopteri koje nabavlja Hrvatska, niti su avioni koje dobiva Srbija neka posebna modernizacija, smatra Selmo Cikotić, vojni analitičar i bivši ministar obrane Bosne i Hercegovine. No, svjestan je svih slabosti oružanih snaga u regiji, pa je svaka nova letjelica bar minimalan napredak.

Skupe igračke

“I Hrvatska i Srbija za unutarnje političke potrebe minimum sposobnosti svog zrakoplovstva predstavljaju kao nekakvu silu, no u ratnim okolnostima njihov učinak je praktično beznačajan”, podsjeća Mario Duspara.

U tom smislu navodi kako jedna raketa novije generacije košta i više od milijun dolara, a cijene protutenkovskih raketa, koje bi nosili helikopteri, skuplje su od tenka T-55, koji i Hrvatska i Srbija drže u pričuvi.

„Oružane snage u regionu male su za neke globalne, šire razmjere. Svaka od njih pojedinačno je nebitna, no za region u nekom međusobnom odnosu su važne. Ipak, sve su one u znatnom tehnološkom zaostajanju tako da je modernizacija i tehnološko osavremenjivanje nešto što se već godinama očekivalo. I zato u svemu ovome ne treba prepoznavati nikakav poseban ni sigurnosni, ni vojni, ni tehnološki iskorak“, ukazuje Cikotić.

Svjestan je da se značaj koji se svemu tome dao u velikoj mjeri predimenzionirao i kontekstualizirao „pojačanjem retorike etničkim, političkim i emocijama nabijenim elementima nacionalne isključivosti“. A to ne smatra dobrim ni za koga, pogotovo ne za susjede Hrvatske i Srbije.

„Uvijek su ratovi bili uvoženi iz susjedstva u BiH, a nikada obrnuto. Zato BiH ima razloga da prati situaciju u susjedstvu, ali ne mislim da od toga treba imati strah jer strah nije strategija. Zapravo je strategija u jednoj mudroj politici nastavka mjera povjerenja i saradnje, dobrih regionalnih odnosa. U više prethodnih navrata, pa i u ovom posljednjem ratu, vidjeli smo da ratovima niko suštinski nije dobio ništa važno, samo je pitanje koliko je ko izgubio“, kaže Cikotić.

Podsjećajući kako je sukobe i nesporazume lako proizvesti, navodi kako je „smisao politike u proizvođenju kompromisa i povjerenja za neko dugoročno bolje sutra ovih malih državica u kojima živimo“.

„Pojedinačno ne predstavljamo ništa čak i ni u širim regionalnim, evropskim, a da ne govorim u globalnim razmjerima. Sva zapaljiva retorika treba relativno brzo ustupiti prostor jednom trezvenijem, mudrijem načinu komuniciranja između ovih državica i pronalaženju zajedničkih interesa kojih je daleko više nego razloga za sukobljavanje“, zaključuje Cikotić.

Izvor: Al Jazeera