Oglasi

Šta je sve poskupjelo u Hrvatskoj u protekloj deceniji

Tada je prosječna neto plata u RH iznosila blizu 650 eura. Danas je veća samo za 15 posto i iznosi blizu 750 eura.
Piše:
Troškovi prosječne potrošačke korpe danas su veći za 20-ak postoEPA - Ilustracija

U usporedbi današnjeg ekonomskog stanja Hrvatske s onim od prije deset godina već pri površnom pregledu cijena i troškova života u odnosu na prosječne plaće mogli bismo ustvrditi da su turobna vremena recesije s kraja nultih godina, nažalost, iza nas.

Zvuči paradoksalno ako period zabrinjavajućeg deflatornog jaza, pada BDP-a, masovnih otpuštanja radnika i rapidnog pada kupovne moći danas nazovemo "zlatnim vremenima", ali nas u hrvatskom slučaju gotovo svi pokazatelji, nažalost, neumitno navode na takav zaključak.

Hrvatski vlastodršci, na čelu s tadašnjim ministrom financija Ivanom Šukerom, nipošto nisu željeli priznati da je Hrvatska u recesiji. U tim komičnim pokušajima zapravo je bio i tračak istine, jer tadašnja hrvatska kriza – kao što se danas lijepo vidi – i nije imala previše veze sa svjetskom financijskom krizom iz 2007. godine.

Svjetske financijske (ne)prilike samo su poslužile kao opravdanje za Veliku Pljačku koja se odvijala u nekoliko prijašnjih godina – što se danas također lijepo vidi – jer svjetska ekonomija, uključujući i gotovo sve države EU-a, odavno je oporavljena i ta tema više nije u fokusu javnosti.

Danas, dok Hrvatsku potresa afera Agrokor, jedna od najvećih u našoj modernoj povijesti, dok u demografskom slomu – što zbog negativnog nataliteta, što zbog masovnog odlaska trbuhom za kruhom – godišnje nestaje više od 50.000 stanovnika, dok pravobraniteljica za djecu toj istoj djeci poručuje da uče strane jezike i bježe glavom bez obzira, dok porezi i cijene nekontrolirano divljaju, počesto premašujući iznose koje za istu robu ili uslugu plaćaju građani najrazvijenijih država EU-a, perioda krize od prije deset godina možemo se prisjećati s nostalgijom.

Eh, da, to su bila zlatna vremena.

Iz Zagreba u Split za tri sata i 15 posto plaće

Tada je prosječna neto plaća u RH iznosila blizu 650 eura. Danas je veća samo za 15 posto i iznosi blizu 750 eura. Prosječnu plaću, naravno, većina ne dobiva, jer su u prosjek uračunate i menadžerske plaće.

Već i letimičnim pogledom na današnje cijene roba i usluga posve je jasno da današnjih 750 eura vrijedi znatno manje nego ondašnjih 650.

Tada je cijena goriva bila niža za 20 posto, a cijena cestarine, primjerice, za više od 40 posto.

Danas se još dobro sjećamo slavodobitne parole "Iz Zagreba u Split za tri sata", ali se malo tko može sjetiti da je tada cijena cestarine na toj relaciji bila 22 eura u jednom smjeru. Danas je 38 eura. U dva smjera 76 eura, što je desetina prosječne / solidne plaće. Parola je, dakle, trebala glasiti "Iz Zagreba u Split za tri sata i 15 posto plaće!"

Troškovi prosječne potrošačke košarice danas su veći za 20-ak posto. Povećanje plaća nikad nije pratilo rast cijena osnovnih životnih potreba, što podsjeća na onu priču o magarcu i mrkvi. Kad već spominjemo magarce i mrkve, imamo i zgodan primjer: u Njemačkoj je plaća radnika prosječno pet puta veća nego u Hrvatskoj, ali je prosječna cijena mrkve 0,5 eura, a u Hrvatskoj jedan euro.

Iako postoji jasna metodologija za izračun troškova prosječne potrošačke košarice, takvi su izračuni – ako pomoću njih želimo iskazati standard – uvijek u zoni vrlo moguće statističke varke. Kao, uostalom, prosječne plaće. Ili prikaz poskupljenja i pojeftinjenja kroz indekse i prosjeke. Pa to može izgledati ovako: poskupjelo vam je meso, mlijeko, voće, prijevoz i grijanje, ali su vam pojeftinile građevinske dizalice i kompresori, što zapravo statistički znači da poskupljenja nije ni bilo.

Najmonstruoznija poskupljenja

A u stvarnosti je najviše poskupjelo ono što je neophodno. 

Voće i povrće poskupjelo je za otprilike 50 posto, meso za 10 posto, mlijeko i mliječni proizvodi za više od 20 posto, brašno, kruh i pekarski proizvodi za ogromnih 50-ak posto. U zemlji koja ima, kako se pjevalo nekoć, snagu zlatnog žita.

Ta ista zemlja, prema procjeni UNESCO-a, treća je u svijetu po zalihama pitke vode po stanovniku. Ali je poskupjela i voda za nevjerojatnih 50 posto!

Energenti su skuplji za otprilike 40 posto, a poskupljuju kontinuirano, što neminovno generira nova poskupljenja širokog spektra.

Svakako najmonstruoznija poskupljenja jesu u području zdravstva. Ono što je nekad bilo besplatno i dostupno danas se naplaćuje. Naravno, uz trend poskupljenja. Prema Zavodu za statistiku, usluge u zdravstvu skuplje su za više od 30 posto, no, ako uzmemo u obzir da se kvaliteta tzv. besplatnih usluga kontinuirano srozava i da je sve sve više građana prinuđeno koristiti (pre)skupe usluge u privatnim klinikama i ordinacijama, onda to znači direktan udar na standard građana, a ne poboljšanje kvalitete života, kako neki tumače.

Gotovo su sve usluge poskupjele, neke i više od 50 posto: prijevoz, čišćenje, ugostiteljske usluge i turizam (naročito nakon povećanja PDV-a), usluge u kulturi, rekreaciji, veterinarske usluge za više od 30 posto u proteklih desetak godina.

Alkoholna pića, duhan i igre na sreću danas su skuplje i više od dvostruko.

Poskupjelo je gotovo sve, a ono što je pojeftinilo (odjeća i obuća, telekomunikacijske usluge) uglavnom je pojeftinilo manje nego što je bio prosjek takvih pojeftinjenja u EU-u.

Potpuno zavisni od svjetskih ekonomskih trendova

Prema istraživanju Eurostata iz 2016, samo na hranu i piće trošimo više od trećine primanja, dok je prosjek u EU-u samo 18 posto.

Kako Hrvatska gotovo i nema ekonomsku strategiju, postali smo potpuno ovisni o svjetskim ekonomskim trendovima i domaćim monopolistima. Nakon makroekonomskih projekcija s puno varijabli uvijek nas zahvati nešto nepredviđeno i neplanirano.

Ekonomija nam je troma i ovisna, pa se loši efekti osjećaju munjevito i snažno, a pozitivni blijedo i sporo. Ponajviše zbog toga što udio troškova za osnovne potrebe (hranu, odjeću, režije itd.) premašuje 60 posto primanja, dok je u razvijenijim zemljama EU-a taj trošak daleko manji. Dobar primjer za to jest globalni trend pada cijena iz 2015., što je u razvijenijim zemljama EU-a izazvalo osjetna pojeftinjenja, međutim, kod nas se jedva osjetilo.

Stoga ne treba biti ekonomski stručnjak ni pronicljivi vidovnjak da bi se zaključilo kako je ekonomski oporavak moguć jedino ako se osjetno poveća iznos minimalne, a sukladno tome, i svake druge plaće.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.