Oglasi

Šta je sljedeće za Sudan?

Otvoreni dijalog između demonstranata i sudanske vojske mogao bi izvući Sudan s ivice propale državnosti.
Sudanski demonstranti uzvikuju slogane na protestnom okupljanju zahtijevajući da sudanski predsjednik Omar al-Bashir odstupi s dužnosti ispred sjedišta Ministarstva odbrane 9. aprila 2019.Reuters

U ranim satima 8. aprila 2019. neuspjeli režim napravio je ogroman korak ka pretvaranju svoje domovine u propalu državu. Dok su se ljudi pripremali za jutarnju molitvu, sigurnosne snage napale su demonstrante utaborene ispred sjedišta sudanske vojske u glavnom gradu Khartoumu.

Bacili su suzavac, ispalili gumene metke i bojevu municiju u pokušaju da rastjeraju okupljene. Snajperi sa zgrade prekoputa također su nišanili demonstrante.

Masovne žrtve izbjegnute su samo zbog intervencije vojske, koja je uvela demonstrante u vojni štab. Oni su se također upustili u pucnjavu sa sigurnosnim kontingentom i povezanim milicijama. Do utorka je broj žrtava dostigao 14, od čega je bilo pet vojnika.

To je bila prekretnica u protestima dugim četiri mjeseca, koji su izbili 19. decembra prošle godine, predstavljajući najozbiljniju prijetnju režimu predsjednika Omara Hassana al-Bashira. Krvava konfrontacija predstavljala je tačku s koje nema povratka i za režim i za one koji ga izazivaju.

Demonstranti su napravili prvi proboj, uspjevši okupiti najveće proteste ikad i okružiti vojni štab. Za taj potez namjerno je planirano da se podudari s 34. godišnjicom zbacivanja vojnog režima bivšeg predsjednika Gaafara Nimeirija 6. aprila 1985.

Uspjeh demonstranata u okupiranju i držanju teritorije u glavnom gradu bio je značajan sam po sebi s obzirom na to da su ranije pokušaje organiziranja protesta brutalno i brzo ugušile sigurnosne snage.

Kombinirana simbolika samog događaja i mjesta održavanja, zajedno s brutalnim (iako neuspješnim) slamanjem, testirala je režim i otkrila pukotine u njegovom zdanju. Vojska, posebno mladi oficiri koji su bili na barikadama, pokazali su otvoreno saosjećanje s demonstrantima i spremnost da se bore i umru štiteći ih.

To je bilo zloslutno budući da tako nepopularan režim ne bi mogao trajati ni dan bez podrške vojske. Istina je da je vrhovno vojno vodstvo brzo odbacilo izvještaje o neslaganju i zaklelo se na vjernost režimu. Sigurnosni sastanak na visokom nivou u noći pokušaja slamanja rezultirao je ozbiljnim upozorenjem da vojska neće dozvoliti da država "sklizne u haos".

Jasno upozorenje

To je bilo jasno upozorenje na samo slamanje, koje je uslijedilo i na objavu da će ga vojska podržati. Režim je tako jasno dao do znanja da ga ništa neće zaustaviti u potrazi da ostane na vlasti. Oni koji održavaju ravnotežu unutar vojske, izgleda, podržavali su ga. Ali još se ne zna koliko dugo.

Ako se ovaj slijed radnje održi, ishod je lako predvidljiv. Masakri bi bili počinjeni, nakon čega bi uslijedila fragmentacija vojske, a onda države. Vidjeli smo to u Somaliji, Demokratskoj Republici Kongu, Sijera Leoneu, Čadu, Liberiji itd.

Sudan, u kojem već postoji pet građanskih sukoba, vjerovatniji je kandidat za propast države od mnogih.

Kad je Fond za mir 2006. pokrenuo Indeks krhkih država (ranije Indeks propalih država), Sudan je bio na prvom mjestu na toj listi dvije godine zaredom, ne padajući nikad ispod trećeg mjesta kroz 2013. Ove godine na osmom je mjestu. Međutim, ta klasifikacija negativno se odražava na validnost Indeksa.

Godine od 2005. do 2010. bile su, zapravo, period iznenađujuće stabilnosti, bez obzira na katastrofalni rat u Darfuru. Nakon Sveobuhvatnog mirovnog sporazuma iz 2005. i postignuća visokih nivoa proizvodnje nafte po dobrim svjetskim cijenama, ta država svjedočila je besprimjernom nivou prosperiteta i političke stabilnosti.

Međunarodna podrška i entuzijazam nikad nisu bili opipljiviji uprkos kontinuiranom sukobu u Darfuru. Zapravo, kriza u Darfuru postala je novo poprište međunarodnog angažmana, dovodeći najveću svjetsku UN-ovu mirovnu operaciju u tu državu. Za razliku od susjednih država, kao što su Demokratska Republika Kongo, Somalija i Libija, režim je ostao visoko kohezivan i s punom kontrolom, uključujući monopol na zvjerstva.

Stvari su se počele mijenjati nagore nakon spornih izbora 2010, što je doprinijelo otcjepljenju Južnog Sudana naredne godine i s njime gubitku 70 posto državnih prihoda od nafte.

Država crna rupa

Režim je nastavio gubiti prilike da se konstruktivno uključi u dijalog s oponentima, pretvarajući se u "državu crnu rupu", gdje je moć skoncentrirana gotovo isključivo u rukama pojačano autoritarnog predsjednika.

Decembarski protesti bili su zakašnjeli poziv na otrežnjenje, ali odgovor režima učinio ih je još jednom katastrofom. Umjesto da uđe u konstruktivan dijalog s opozicijom da se postignu sporazumi poput onih u Etiopiji ili Maroku, režim se upleo, a predsjednik je nastavio koncentrirati više moći u svoje ruke, čak i na štetu bliskih lojalista i tzv. "vladajuće stranke". Njegova izolacija sada izgleda potpuna.

U proteklih nekoliko dana dezertiralo je još mnogo lojalista i saveznika. Međutim, sukobi s vojskom najpotresniji su znak. Malo je vjerovatno da će vojska nastaviti stajati sa strane još dugo.

Dok se ekonomija, koja je bila okidač za proteste, nastavlja urušavati, pogoršana remetilačkim utjecajem protesta i paralize vlade, status quo postat će neodrživ. Ako nema mirnog rješenja, onda moramo strahovati od eventualne dezintegracije.

Pa ipak, ta eskalacija očito je proizvela dva znaka koji ulijevaju nadu. Prvi put Asocijacija sudanskih profesionalaca (SPA), koja vodi proteste od decembra, najavila je namjeru da počne dijalog s vojskom o tranziciji. Ranije su SPA i sve komponente protestnog pokreta bile nepokolebljive da neće biti dijaloga s režimom – ili "mora ići, tačka" (Tasgut bas), kako to kaže popularni protestni slogan.

Ta nepopustljivost ostala je jedna od najvećih prepreka progresu prema mirnom rješenju. Pogoršana je prijetnjama o ozbiljnim posljedicama za pristalice režima i njihovu širu popularnu bazu nakon tog pada. Strah od posljedica mora da je bio iza nedavnog katastrofalnog i neuspjelog pokušaja gušenja. Činjenica da su demonstranti pokazali otvorenost za dijalog s vojskom vjerovatno će ubrzati proboj.

Obećavajući podsticaj

Drugi pozitivni znak došao je od tzv. "trojke", tri države koje su postale de facto sponzori Sveobuhvatnog mirovnog sporazuma iz 2005 – Velike Britanije, SAD-a i Norveške. U izjavi izdanoj 9. aprila one su pozvale vladu da "oslobodi sve političke zatvorenike, prestane koristiti nasilje protiv mirnih demonstranata, ukloni sve restrikcije slobodama, ukine vanredno stanje i omogući kredibilan politički dijalog u poticajnoj okolini sa svim ključnim sudanskim akterima koji u osnovi ima cilj političkog i ekonomskog prelaska na novi tip Sudana".

Ako vlada preduzme te korake, onda će trojka "podržati takav politički proces i s vremenom bi mogla raditi na tome da pomogne riješiti neke od dugogodišnjih ekonomskih izazova s kojima se Sudan suočava". Ovo zvuči kao veoma obećavajući poticaj, u datim okolnostima.

Te dvije konstruktivne geste obećavaju kredibilan izlaz iz trenutne slijepe ulice ako ih istinski budu slijedili i opozicija i režim i ako bi međunarodna zajednica mogla pokazati posvećenost, koja je uočljivo nedostajala u novijoj prošlosti.

Kao u Darfuru i drugim velikim katastrofama širom svijeta, "međunarodna zajednica" obično krene s mobilizacijom prekasno, nakon što je najgore već zadesilo bespomoćnu žrtvu, i obično nudi premalo.

Ovu priliku treba prigrabiti i režim bi je trebao koristiti da povede u okončanju restrikcija i ulasku u ozbiljan dijalog s demonstrantima. Ako je potrebno, vojska treba zauzeti čvrst stav protiv onih koji opstruiraju takav proces. U suprotnom, navodno "propala država" uistinu će postati utjelovljenje neuspjeha i nepopravljivosti, a visoku cijenu platit će sudanski narod, susjedi i međunarodna zajednica.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.