Oglasi

Šta izbjeglice misle o svojim italijanskim domaćinima

Al Jazeera je razgovarala sa nekim od izbjeglica koje su primile italijanske porodice.
Blessing sa porodicom koja ju je udomila - u međuvremenu je zatrudnila i pronašla posao i stan s momkom Ustupljeno Al Jazeeri

U junu 2018, dvije italijanske populističke stranke formirale su novu vladu sa antiimigracionom agendom.

Italija je počela vraćati spasilačke brodove nevladinih organizacija, izbacila je izbjeglice iz kampa i napuštene zgrade u Rimu i donijela je dekret koji je cijeloj ovoj kategoriji oduzeo humanitarnu zaštitu.

Ali vladina platforma krajnje desnice također je pojačala inicijative solidarnosti.

Nevladine organizacije koje nude programe za izbjeglice da žive sa lokalnim porodicama prijavile su blagi porast u prijavama Italijana.

'Život je lagan, kada ga shvatite'

„Gotovo svi navode volju da reaguju na političku klimu“, kaže Sara Consolato, glasnogovornica organizacije "Refugees Welcome Italy", te dodaje:

„Izgleda da je to imalo mobilizirajući efekat.“

Procjenuje se da je samo nekoliko stotina ljudi učestvovalo u ovom projektu širom države, ali iz organizacija koje je kontaktirala Al Jazeera kažu da su se cifre gotovo udvostručile u drugoj polovini 2018.

Al Jazeera je razgovarala sa izbjeglicama koje žive ili su živjele sa italijanskim porodicama o njihovim iskustvima i kako doživljavaju italijansku kulturu.

Blessing (27) je nigerijska izbjeglica koja živi blizu Ascolija Picena.

„U Italiju sam došla u decembru 2016, i prvo sam odsjela u smještaju u sklopu projekta Macerata. Bila sam trudna i nije mi se svidjela okolina jer je bila nekako gruba. Nije bilo posla... Trebao mi je bolji život.“

Italijanski način života je lagan kada sve shvatite, ali mi 'stranieri' [stranci] često moramo poznavati nekoga da uspijemo. Kada tražite posao, reći će vam 'No, non c'e' [Nema ništa] ili 'Zvat ćemo vas.'“

'Čula sam da su rasisti, ali upoznala sam samo fine ljude'

„Pokušala sam doći do Njemačke, ali sam zaustavljena i poslana nazad. Onda sam upoznala tu porodicu. Oni su pomogli meni i mom 'fidanzato' [momku] da pronađemo poslove i stan. Oni dobro poznaju Italiju i lakše je zaposliti se ako znate koga kontaktirati ako se javi problem“, priča ona, te nastavlja:

„Italijani su fini ljudi – oni su veoma fini ljudi. Ne znam trebam li ovo reći, čula sam da su rasisti, ali nikada nisam naišla ni na koga ko je bio loš prema meni. Upoznala sam samo veoma fine ljude. Naučila sam da im je porodica veoma važna: večeraju zajedno, ručaju zajedno, provode vrijeme zajedno... Uvijek imaju vremena da borave s porodicom, da se okupe i izađu vani da jedu. Tamo odakle ja dolazim, kada je vrijeme za obrok, uzmete ručak i jedete sami. Ovdje, sjedete za trpezarijski sto i jedete zajedno kao porodica. Volim to, to vas približava ljudima. I sviđa mi se što je ovdje sigurno.“

Mohammed, poznat kao Kaba (21), iz Obale Slonovače, živi u Veneciji.

Kaba je iz Obale Slonovače, a sada živi kod porodice u VenecijiUstupljeno Al Jazeeri

„Onu noć kada su mi rekli da mogu ostati kod italijanske porodice u Veneciji, nisam mogao vjerovati. Došao sam u Italiju kao migrant bez pratnje kroz Libiju, gdje sam vidio užasne stvari. Slavio sam što sam živ svaki dan, što sam se budio i osjećao da još dišem. Prvobitno sam živio u izbjegličkom centru. Bilo je teško jer postoje mnoge birokratske stvari i papiri koje morate čekati, a nismo mogli studirati, niti raditi“, priča Kaba, te nastavlja:

„Kada sam dobio dozvolu da ostanem, data su mi 24 sata da napustim centar. Osjećao sam se veoma tjeskobno jer nisam znao šta da radim. Kada smo dogovorili videpoziv sa porodicom kod koje sam trebao ostati, postao sam mnogo emotivan. Na početku me se baš dojmio način na koji Italijani jedu. Nisam bio naviknut da svi sjede za stolom – tamo odakle ja dolazim, jedemo odvojeno. To me se baš dojmilo. Odsjedanje kod italijanske porodice učinilo je da zavolim Italiju. Volim kako su mi dani ispunjeni, s poslom i školom. Volim kulturu 'aperitiva' u Veneciji, sastajanje u baru s prijateljima poslijepodne, čak iako ne pijem alkohol.“

Tradicija i poštovanje svoje kulture

Mohammed kaže da mu se šetnja ulicama Venecije dugo činila nerealnom.

„Šetnja kroz ulice Venecije činila se nerealnom neko vrijeme. Nisam mislio da je moguće imati grad u ovakvoj laguni. Kada sam rekao prijateljima kući da živim u Veneciji, rekli su 'Oh, lijepo!', ali nisu zaista shvatali šta znači živjeti ovdje. Trebalo mi je vremena da naučim kretati se po gradu, ali sada mi je Venecija omiljeni italijanski grad. I Italijani su sujevjerni. Mislio sam da je to karakteristično za Afrikance!“, govori Mohammed.

Sainey (21) je izbjeglica iz Gambije koji živi u Bologni.

Sainey je iz Gambije, a ada živi u BologniUstupljeno Al Jazeeri

„italijani su veoma prijatni i otvoreni ljudi, ali većina ima manjak povjerenja – vjeruju vam samo kada vas neko drugi preporuči. Neko drugi mora doći i reći 'Lui e bravo' [On je dobar] i tek tada oni počnu komunicirati s vama i upoznavati vas. Kada ste u zajednici ili u izbjegličkom centru, vi izlazite, viđate Italijane, ali ne komunicirate mnogo s njima. Možete pomisliti da oni ne vole ljude, ili da su čak rasisti, ali kada ih upoznate vidite drugačiju stranu. Nakon što sam počeo živjeti u italijanskoj porodici, gdje god sam išao, svi su bili prijatni prema meni, svi su me htjeli bolje upoznati i čak su na tome insistirali – zanimaju se i čak su radoznali“, priča Sainey.

Raduje ga to što su Italijani tradicionalni ljudi koji poštuju svoju kulturu.

„Imaju neka vjerovanja koja su približna afričkim. Nekada kada sjednem s njima, neko će reći: 'O ne, ne radi to!' i onda mi objasne praznovjerje – imaju mnoga. A ja reagujem sa 'Vau, i vi ste sujevjerni? Ja sam mislio da je to karakteristično za Afrikance!'. Osjetio sam da sam tek počeo živjeti otkako sam došao ovdje. Čak su i moji prijatelji u izbjegličkom centru primijetili. Kada me vide, kažu 'Vau, sve se promijenilo. Dobro ti ide!'“, priča Sainey.

'Poštuju me iako sam musliman, a oni ateisti'

Ibrahim (21) je izbjeglica iz Gvineje koji živi u Palermu.

„Posebno mi se u prvih nekoliko mjeseci bilo teško integrisati u Italiji jer nisam govorio jezik. Nisam se ni s kim družio nakon škole. Kada mi je rečeno da me jedna porodica želi udmoti, uplašio sam se. Sumnjao sam da bi neki Italijani mogli biti netolerantni. Ali oni su otvoreni, fini i direktni od prvog dana. Uvijek su me poštovali, iako sam ja musliman a oni ateisti. Naučili su me mnogo toga“, govori Ibrahim.

U početku, bilo mu je teško, jer nije imao slobodu.

„U izbjegličkim centrima niko ne provjerava da li dolazite ili odlazite. Ali uvijek sam sumnjao da je ta sloboda loša stvar. Odvela bi me lošim putem. To je značilo samo da nemam druge opcije. U ovoj porodici postoje pravila. Naprimjer, moram doći kući na ručak, osim ako nemam veoma dobar razlog da ga propustim.  Morao sam se prilagoditi na ručkove i večere sa proširenom porodicom – oni su uvijek bili veoma otvoreni, ali ja nisam bio na to naviknut. Naučio sam da već imam dosta tog zajedničkog sa sicilijanskom kulturom – ovdje ima mnogo diverziteta“, kaže Ibrahim.

Sada, navodi da mu se Italija jako dopada.

„Klima i priroda su prelijepe. Sada imam mnogo prijatelja i oni me tretiraju kao brata. Moje iskustvo je otklonilo sve sumnje koje sam imao o drugim ljudima i kulturama.“

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.