Šta Dragan Čović može, a Angela Merkel ne može?

Kad se čini da ne može niže, zagrebačko Sveučilište uvijek pronađe put da potone još dublje u blato. Zadnji primjer je odluka Senata da počasni doktorat dodjeli ni manje ni više nego Draganu Čoviću, članu Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda. Čović je tako postao 99. doctor honoris causa ove najveće akademske ustanove u Hrvatskoj, pridruživši se uglednim imenima poput Tomaša Masaryka, Nikole Tesle, Lavoslava Ružičke, Vladimira Preloga, Nielsa Bohra, Gyorgyja Lukacsa, ali i političarima kao što su predsjednik Arbitražne komisije Konferencije za mir u bivšoj Jugoslaviji Robert Badinter, bivši turski predsjednik Sulejman Demirel, britanska premijerka Margaret Thatcher i jugoslavenski lider Josip Broz Tito. Zanimljivo, doktorat je svojevremeno trebala dobiti i njemačka kancelarka Angela Merkel. Inicijativu je pokrenula tadašnja premijerka Jadranka Kosor, ali je Fakultet političkih znanosti s gnušanjem odbacio tu ideju s obrazloženjem da se počasni doktorat ne može dati osobi koja je onako zdušno podržavala Ivu Sanadera.

Čime je Čović zaslužio priznanje?

Čime je Čović zaslužio laskavo priznanje? Prema odredbama zagrebačko Sveučilište počasne doktorate daje „uglednim osobama koje su svojim radom pridonijele napretku Sveučilišta u Zagrebu, hrvatskoj znanosti i kulturi“. Kako je u svom prijedlogu objasnio rektor Damir Boras, važno je da „Hrvatska i odgovarajuće hrvatske institucije prepoznaju nositelje pozitivnih pomaka za Hrvate u BiH i da im na svim potrebnim razinama dadu potporu“. A među „nositeljima pozitivnih pomaka“ je, izgleda, prepoznat baš Čović, pa je ovaj dr.sc., redoviti profesor na Sveučilištu u Mostaru i član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti BiH, tako radio na jedinstvu Hrvata u BiH, na razvoju hrvatskoga visokoga obrazovanja posebice Sveučilišta u Mostaru, na promicanju Hrvata kao nositelja europskih vrijednosti, na rješavanju hrvatskoga pitanja u BiH, na razvoju dobrih odnosa BiH sa Republikom Hrvatskom, kao i na poticanju razvoja gospodarskih odnosa dviju zemalja što je ostavilo duboki pozitivni trag na razvoj sveukupnih odnosa između Republike Hrvatske i Republike Bosne Hercegovine.

Sve je te laude Boras ispisao u korist svog kandidata posebno ga pohvalivši za djelovanje na toleranciji i uvažavanju jednakopravnosti i konstitutivnosti svih naroda u Bosni i Hercegovini, pa je jedino primjereno, dodaje dalje, da mu se oda priznanje jer se time daje i potpora ravnopravnosti održanja konstitutivnosti, opstanku i ostanku Hrvata u BiH.

Najglasniji s Filozofskog

Premda se oko dodjele počasnih doktorata u pravilu postigne suglasje članova Senata, Borasu to ovaj put nije uspjelo. Od 70 prisutnih s pravom glasa, petero je bilo protiv, dok je 12 članova ostalo suzdržano. Najglasniji protivnici bili su predstavnici Filozofskog fakulteta. Profesorica Đurđica Čilić s Odsjeka za zapadnoslavenske jezika i književnost pobrojala je niz razloga koji Čovića diskvalificiraju u dobivanju ovog priznanja. Posebno ju je zasmetala konstatacija kako je Čović započeo karijeru „u teškim trenucima ukidanja Hrvatske Republike Herceg-Bosne“ koja, kako je rekla, u međunarodnopravnom smislu nikad nije postojala, a bosanskohercegovačkim Hrvatima, posebno bosanskim – osim onim malobrojnima koji su se njezinim osnivanjem okoristili – donijela je nepreglednu štetu. „Projekt Herceg-Bosne, koji je prokazan i na Međunarodnom sudu u Hagu, a čiji je Čović dosljedni politički nastavljač, zapravo predstavlja tragediju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini“; kazala je Đurđica Čilić.

Istini za ljubav, kako je rekla, valja reći i da je Čović u poduzeću „Soko“ za vrijeme rata logoraše bošnjačke nacionalnosti zatočene u Heliodromu koristio za prisilni rad. Zarobljenici su svjedočili da ih se u „Sokolu“ nije tuklo, ali im se prijetilo, a Čovićeve zahtjeve za radnom snagom odobravao je Berislav Pušić, glavni upravitelj zatvora i logora HVO-a, koji je nedavno pušten s odsluženja 10-godišnje zatvorske kazne za ratni zločin, objavio je tjednik Novosti. „Želimo li doista ovo Sveučilište opteretiti hipotekom pristajanja na tako teške kompromitacije u kontekstu ratnih logora?“, upitala je profesorica. Također je naglasila da su protiv Čovića vođena tri sudska procesa – za organizirani gospodarski kriminal, za pogodovanje u kupnji nekretnina i za zloupotrebu položaja u prijenosu duga Hrvatske pošte i telekoma na privatne firme. „Danas bi ovaj Senat trebao donijeti odluku o dodjeli počasnog doktorata aktivnom političaru iz susjedne države, nositelju velike političke i ekonomske moći stečene dubioznim načinima, za čije se ime vežu i nečasne radnje poput političkog kadroviranja na mostarskom Sveučilištu, kaznene prijave, prisilni rad ratnih zarobljenika u logorima, nerazjašnjene okolnosti naglog bogaćenja“, zaključila je, ne zaboravivši dodati da se takvom odlukom dovodi u pitanje autonomija Sveučilišta, s obzirom da ispada da se Čovića nagrađuje u vrijeme kad je na vlasti u Hrvatskoj HDZ, sestrinska stranka HDZ-u u BiH, čiji je Čović lider.

Ništa od tih argumenata nije bilo dovoljno da umjesto pojedinačnih interesa i osobnih pogodovanja, prevlada razum i održavanje kakve-takve razine najveće akademske ustanove u Hrvatskoj. Čović je svoj doktorat dobio, baš kao što je postao akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti BiH, koja je prije četiri godine osnovana u Mostaru, i to kao jedan od 13 prvih stalnih članova.

Razmjena nagrada i priznanja

Inače, čini se važnim spomenuti da je tek koji dan ranije, Čovićev predlagač u Zagrebu, rektor Boras, u Mostaru primio nagradu „Večernjakov pečat“ i to, kako stoji u obrazloženju, kao “rektor najvećeg Sveučilišta u RH koji govori osam stranih jezika te je uvjerljivo pobijedio u utrci za drugi mandat”. Prilikom preuzimanja nagrade Boras je rekao kako je ovo priznanje Sveučilištu u Zagrebu i cijeloj njegovoj upravi, pa se možda može razmišljati na tragu da je par dana poslije jednostavno vratio uslugu, usput prozvavši protivnike dodjele priznanja Čoviću za „politizaciju Sveučilišta“.

Sve u svemu, priča itekako podsjeća na početak devedesetih kad je Franjo Tuđman, čovjek koji je također beskrajno volio pompozna priznanja, dobio počasni doktorat na nekakvom švicarskom Sveučilištu La Jolla u Luganu, pa se deset godina kasnije otkrilo da iza te institucije stoji jedan jedini čovjek koji je zauzvrat imenovan počasnim hrvatskim konzulom, ali je tu funkciju izgubio nakon što je optužen za silovanje maloljetnice. 

Počasne doktorate voli i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja još uvijek nije završila doktorski studij na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, ali je zato dobila počasni doktorat na Ruskom ekonomskom sveučilištu G. V. Plehanov, kojeg nema na Šangajskoj listi 500 najprestižnijih svjetskih sveučilišta, baš kao što nema ni Sveučilišta Corvinus u Budimpešti i Fakulteta političkih znanosti i međunarodnih odnosa Sveučilišta Matej Bel u slovačkoj Banskoj Bistrici, koji su je također počastili počasnim doktoratom.

Za kraj, možda je najbolje opet citirati profesoricu Čilić: „Sigurna sam da se ovaj Senat može dosjetiti drukčijeg, mudrijeg i korisnijeg načina da osnaži položaj Hrvata u susjednoj državi. Pozivam vas da se odlučimo na taj drugi, i za Hrvate u BiH i za ovaj Senat, puno bolji i etički ispravniji put.“ Ali, uzalud. Nije je imao tko čuti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.