Šta čeka Gazu nakon izraelskog masakra na Dan Zemlje?

Nakon nametanja smrtonosne blokade za dva miliona stanovnika Pojasa Gaze, koja traje 11 godina, te vršenja tri masovna, genocidna napada u posljednjih sedam godina – potpomognut saučesništvom takozvane međunarodne zajednice i šutnjom reakcionarnih arapskih režima – Izrael je prošle sedmice počinio novi masakr nad mirnim demonstrantima, koji su obilježavali Dan Zemlje i isticali pravo na povratak.

U petak, 30. marta, izraelski vojnici su ubili 17 civila i povrijedili ih više od 1.400 – većinom bojevom municijom. Kako navodi izraelska vojska, masakr se desio u skladu s planom. Njihov glasnogovornik je na Twitteru objavio – i kasnije tu objavu obrisao – kako se “[30. marta] ništa nije dešavalo bez kontrole; sve je bilo tačno i odmjereno. Znamo gdje je svaki metak pao.”

Početkom druge intifade 2000. godine napisao sam slijedeće: “Gaza je postala ratna zona: najveći koncentracioni kamp na licu Zemlje je posto groblje – veoma bučno groblje. Palestinsko tijelo je postalo glavna meta izraelskom metku – što mlađe, to bolje (Sara, dvogodišnjakinja iz Nablusa, također je pogođena u glavu). Palestinsko tijelo je, drugačije rečeno, postalo mjesto (ne)pravde: ‘Uklonite tijelo i ono će ostaviti prazan prostor koji se može popuniti – zemlja bez ljudi za ljude bez zemlje.'”

Danas imamo osjećaj već viđenoga: bili smo tamo ranije i znamo kako će još nas biti ubijeno u onome što BBC naziva “sukobima”. Izraelska vojska, ili, kako je hrabri izraelski novinar Gideon Levy naziva, “izraelske snage masakriranja”, banda je nasilnika indoktrinirana ideologijom koja dehumanizira djecu i opravdava pucanje na civile. Definitivno nije pravo vrijeme za tako grandiozno filozofsko pitanje, no šta da Palestinac radi kada on ili ona živi u tako okrutnoj političkoj stvarnosti?

Etnički očišćeni jer nismo Jevreji

Pitanje koje je u glavi svakog Palestinca iz Gaze glasi: Zašto se dozvoljava da se ovo dešava 24 godine nakon pada režima aparthejda u Južnoj Africi? Mi znamo zašto to Izrael radi; mi smo neželjeni “goji”, izbjeglice čije je samo postojanje stalno podsjećanje na prvobitni grijeh počinjen 1948. godine – zločin s predumišljajem etničkog čišćenja dvije trećine palestinskog naroda. Prokleti smo samo što smo “pogrešne” vjere i “etničke pripadnosti”, zato što su nas rodile nejevrejske majke.

Problem je što ne umiremo u tišini; pravimo buku, mnogo buke; lupamo o zidove rezevara Gaze – da iskoristim jednu od metafora poznatog palestinskog intelektualca i pisca Ghassana Kanafanija. Govorio sam o jednom od najboljih djela Kanafanija mojim studentima pod nazivom “Sve što je ostalo tebi” na Univerzitetu Al-Aqsa u Gazi. U ovom romanu glavni lik je izbjeglica koji živi u Gazi, gubi sve sem volje da pruža otpor. Držati se samo te volje te suprotstavljati se hororu cionističkog kolonijalizma zahtijeva imati viziju. Viziju koja će mu omogućiti da se vrati u Jaffu, gdje je njegovog oca ubila cionistička banda 1948. godine.

Većina se mojih studenata može povezati s ovim likom, neki se čak izjednačavaju s njim. Slažu se kako se političko rješenje ne može postići bez provedbe Rezolucije 194 Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, koja ističe pravo palestinskih izbjeglica na povratak u sela i gradove iz kojih su protjerani etničkim čišćenjem 1948. godine. Zato i ne čudi kako je većina mojih studenata bila među demonstrantima na granicama Gaze.

Pregovori ubijeni metkom u glavu

Mi u Gazi znamo kako će se Izrael izvući iz ovoga – jednostavno zato što nikada nije odgovarao ni za jedan masakr koji je počinio; također znamo kako će počiniti još i gorih zločina. Zar izvještaj ESCWA nije dokazao, mimo svake sumnje, da Izrael čini zločin aparthejda nad starosjedilačkim narodom Palestine? Također znamo kako ne bi mogao izvršiti sve te zločine bez podrške Sjedinjenih Američkih Država i takozvane međunarodne zajednice. Mi smo, stoga, izgubili posljednju nadu u zvanična tijela kao što su Arapska liga i Organizacija islamske saradnje. Umjesto njih, računamo na međunarodno građansko društvo da okonča ovo krvoproliće, koje traje i koje vrši Izrael aparthejda pred svima.

Kako? Bojkot, deinvesticije i sankcije (Boycott, Divestment and Sanctions – BDS), sve dok Izrael ne počne djelovati u skladu s međunarodnim pravom. Zaboravite besmislene pregovore, koji su se pokazali katastrofalnim, kako je pokojni Edward Said ispravno predvidio još 1994. godine; zaboravite na rasističko dvodržavno rješenje, koje je Izrael ubio metkom u glavu i koje ne uspijeva riješiti glavni dio palestinskog pitanja; tačnije, šest-sedam miliona palestinskih izbjeglica zahtijeva ispunjavanje njihovog prava na povratak koje je podržao UN.

Jedini prozor nade, uz našu vlastitu mobilizaciju, nalazi se u sve jačoj kampanji BDS, koju podržavaju svjesni ljudi iz cijelog svijeta. Oni razumiju kako naša borba nije sektaška, kako je ona napravljena na osnovu osnovnih principa Međunarodne deklaracije ljudskih prava, bez obzira koliko marljivo licemjerni zapadni mediji pokušavaju skriti istinu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera