Šta će nam rat kad imamo teatar

Premijerno izvođenje predstave "Sklonište" održano je 6. 9. 1992. godine (SARTR)

„Moraš se bojati, sinko. Tako čovjek postaje pošten građanin“, napisao je svojevremeno francuski filozof Jean-Paul Sartre, na čiji je citat podsjetio reditelj i direktor Sarajevskog ratnog teatra Aleš Kurt, povodom obilježavanja 25. godišnjice ove teatarske kuće, jer „šta je čovjekova egzistencija bez prava na slobodno odlučivanje i prava na slobodu riječi“.

Sarajevski ratni teatar su 17. maja 1992. godine „izgradili“ reditelji Dubravko Bibanović i Gradimir Gojer, inženjer Đorđe Mačkić i pisac Safet Plakalo, kao svojevrsno „sklonište“ za teatar, u kojem bi ovaj segment umjetnosti nastavio da živi u smrću opkoljenom gradu. Ipak, s vremenom je SARTR postao najznažniji simbol otpora tokom ratne agresije i „sklonište“ za sve građane Sarajeva i BiH, koji nisu prihvatali puko preživljavanje, već su zahtijevali život u istinskom obliku.

„Osnivanje SARTR-a u opkoljenom gradu je predstavljalo čudo, otpor, svjetlost u beskrajnom tunelu. S druge strane, za mene kao dramskog pisca i teatarskog radnika, njegov značaj je nemjerljiv i SARTR će zauvijek predstavljati poseban segment moje karijere i života“, kaže dramaturginja i dramska spisateljica Ljubica Ostojić, dok pozorišni i filmski scenograf Osman Arslanagić smatra da je „SARTR u ratu bio ventil i mentalno utočište kulturološkog, urbanog i misaonog jezgra grada… Šta će vam teatar kad imate rat? – Šta će nam rat kad imamo teatar?“.

U godini kada je rođen SARTR, dramski pisac Almir Imširević je bio vojnik i, kako kaže, „rijetko u prilici da gleda drame izvan rovova i sarajevskih ulica“.

„Brzo sam, zahvaljujući prijateljima, zavolio to pozorište. U zemlji u kojoj je hiljade ljudi bilo i jeste bez kuće, ničeg prirodnijeg od pozorišta koje dijeli tu istu sudbinu. SARTR je godinama bio bez svog krova, a ja sam bio među onima koji su tada tvrdili da je to „najsretniji“ period njegova života. Naravno, drago mi je da nisam bio u pravu“, prisjeća se Imširević.

Ratni teatar u miru

Ipak, danas, u miru, uloga SARTR-a i teatra generalno u Sarajevu se znatno izmijenila i čini se da je ovaj grad i njegovi stanovnici mnogo bliže konačnoj predaji nego što su bili između 1992. i 1996. godine.

„Danas je SARTR upao u zamku ovisnosti od vlasti, politike i nacionalnih stranaka, koje i dalje razgrađuju i mirnim sredstvima nastavljaju rat protiv naše zemlje. SARTR je, dakle postao, samo jedan od nekoliko ‘mrtvih’ teatara u Sarajevu. Izgubivši neovisnost izgubio je i Brehtovsku snagu i moć koju teatar uvijek posjeduje u ovim kriznim, lošim vremenima“, smatra Arslanagić.

Nakon okončanja rata i skidanja vojničke uniforme, za Imširevića je SARTR postao „jedno od mjesta gdje je šegrtovao, učio dramaturški zanat, sanjao ‘dramadžiluk’ u kojem svaki njegov budući tekst nosio iskrenost, nadu i ljudskost koju je prepoznavao u bezbroj puta odgledanoj Ay, Carmeli.“

Danas, kada je postao jedan od najvažnijih savremenih bh. dramskih pisaca, Imširević i dalje zamišlja svoju buduću publiku u SARTR-u, nadajući se da će biti u stanju bar na trenutak podariti im onaj osjećaj koji je on imao gledajući Dragana Jovičića i Selmu Alispahić.

 „Žao mi je svih onih ljudi koji ovom pozorištu ‘zamjeraju’ njegovo ime, onih koji su neopravdano ljuti na njegovu biografiju i ‘ratnu’ prošlost, sa navodnicima i bez njih. Ja sam ponosan što je Sarajevo, u vremenu kada su drugi ‘osnivali’ brigade, jedinice i logore, otvorilo – Teatar. Ako ne volite iskrenost – nije to kuća za vas.“, kaže Imširević.

Uprkos činjenici da teatar u Sarajevu i BiH, nije više neophodan za život te teškim uslovima u kojima rade teatarski radnici, u konačnici, SARTR je opstao punih 25 godina, i dalje nosi svoje „rođeno“ ime, i dalje predstavlja „drugu kuću“ za sve istinske zaljubljenike u ovu scensku umjetnost.

„Dvedeset i peti rođendan SARTR-a predstavlja podsjećanje da smo sposobni na herojski, kulturni i civilizacijski otpor varvarizmu i zlu. SARTR je dio historije, a opet živ organizam, gdje se stvara, okuplja, djeluje… Ne smijemo dozvoliti da se velika pobjeda ovog grada pretvori u njegov poraz. Iz dana u dan, neke ključne vrijednosti za koje su ljudi rizikovali i davali život, su ugrožene i pogažene. Ne treba čekati novi rat da bi se digao glas i da bi se čovjek založio za ispravne ciljeve. Danas je još teže nego onda izabrati pravu stranu. Teatar je mjesto dostojanstvenog socijalnog okupljanja gdje možemo govoriti ono što nas boli, i gdje možemo doživjeti katarzu. On je mjesto neprestane borbe za dobro i za istinu. Teatar će sigurno uvijek biti tu. A šta će se desiti sa ovom zemljom i gradom, to zaista ne znam.

Nažalost, može se desiti i da nećete morati čekati novih 25 godina za trijumf umjetnosti. Ali ako vam ona bude jedini spas, znači da ste, kratko rečeno, nagrabusili“, poručuje direktor SARTR-a i pozorišni reditelj, Aleš Kurt.

Od Skloništa do Tajne džema od malina

Nakon samo nekoliko mjeseci od osnivanja, 6. septembra 1992. godine u opsjednutom Sarajevu, u „produkciji“ SARTR-a je postavljena predstava Sklonište autora teksta Safeta Plakala i reditelja Dubravka Bibanovića. Iz sigurnosnih razloga, predstava je izvedena u kabareu Pozorišta mladih u Sarajevu, a na sceni su oživjeli likovi u izvedbama Senada Bašića, Zorana Bečića, Miodraga Trifunova, Jasne Diklić, Nebojše Veljović, Irene Mulamuhić, Alije Aljovića i Nisvete Omerbašić.

Sklonište će tako i službeno označiti početak rada SARTR-a, na čijoj improvizovanoj sceni će tokom narednih 25 godina nastati neka od najvažnijih predstava u historiji bh. teatra.

Jedna od njih svakako jeste predstava Ay, Carmela Josea Sanchisa Sinisterre, u režiji Roberta Raponje, u kojoj su Selma Alispahić i Dragan Jovičić svojom glumačkom partnerskom igrom, prvi put očarali publiku 1999. godine. Kada je više od deceniju prije, Sinisterra napisao tekst o glumačkom i ljubavnom paru, Carmeli i Paulinu, koji su tokom španskog građanskog rata bili primorani igrati predstavu za ratne zarobljenike koje fašisti namjeravaju streljati, nije mogao pretpostaviti da će njegove istinske moralne i umjetničke vrijednosti zaživjeti upravo na sceni SARTR-a.

Dakle, riječ je o predstavi koja, jednako kao i SARTR, predstavlja svu moć teatra i umjetnosti naspram fašizma, te njihovu bjesomučnu posvećenost u odbrani časti, dostojanstva i ljudskosti. Osim iznimno domišljato napisanog teksta, u kojem se sukobljavaju komedija i tragedija, teatar i stvarnost, osnovne vrijednosti predstave su partnerska glumačka igra, „nevidljiva“ i odmjerena rediteljska ruka, te u konačnici katarzičnost koju ostvaruje sa publikom. Predstava Ay, Carmela, jeste, zapravo, posveta glumačkoj igri i njenoj istinskoj ulozi u teatru koji je jedini u mogućnosti da spasi ljudski život, čak i kad je smrt neizbježna.

Jedan od onih koji su na rat i uništenje odgovarali umjetnošću i stvaranjem bio je mladić Karim Zaimović, koji je poginuo 15. augusta 1995. godine, samo tri mjeseca prije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ipak, prije svoje smrti ovaj strastveni zaljubljenik u strip je stigao da napiše knjigu priča Tajna džema od malina, u kojoj je, pokušavajući pobjeći od ratnog užasa, istraživao ezoteričnu stranu historije grada, rezervišući za sebe ulogu sarajevskog Cortoa Maltesea.

SARTR je vjerovatno jedni teatar na svijetu u kojem bi svoj istinski smisao ostvarila Karimova životna priča razapeta između surove stvarnosti i beskonačne fikcije. Čarobni svijet Tajne džema od malina oživjela je bh. rediteljica Selma Spahić, s kojim je zajedno otjelovio i lik heroja grada Karima Zaimovića.

U potragu za najvažnijom tajnom formulom čovječanstva, publika kreće ležeći na USAID-ovim vrećama od brašna, sa pogledom usmjerenim prema zvijezdama gdje je postavljena neuhvatljiva scenografija i gdje oživljavaju tajne organizacije, čovjek sa „Šiljinim licem“, austrougarski vampir, nevidljivi Amir Amrić, skriveno oružje Nikole Tesle… Upravo ovakva postavka se čini najbliža Karimovom razumijevanju svijeta koji jedino okrenut naopačke može ponuditi svoju vedriju stranu. Također, osim zbirke priča, u predstavu su uključeni i pojedini Karimovi tekstovi objavljivani u magazinu Dani u periodu 1992-1995. godine, crteži, te video i audiozapisi, koje je nemilosrdna stvarnost postepeno nagrizala.

Budući da su sve Karimove priče emitovane u radio-emisiji Josif i njegova braća, važnu ulogu u predstavi je ostvario i medij radija, kao jedina mogućnost za bijeg od ratne stvarnosti u opkoljenom Sarajevu. Tajna džema od malina jedno je od onih teatarskih ostvarenja koje je u 21. vijeku zadužilo bh. kulturnu i umjetničku scenu, hrabro postavljajući nove standarde u produkcijskom te estetskom smislu, i u konačnici podsjećajući na nikada tačnije Karimove riječi: „Duhovna nadgradnja ovdje je ne bijeg iz stvarnosti, već način i mogućnost umjetničkog preoblikovanja iste…”

U ovome presjeku najreprezentativnijih teatarskih ostvarenja Sarajevskog ratnog teatra svakako ne treba izostaviti niti predstavu Bog, rat i ostalo (Jean Claude Grumberg) u režiji Aleša Kurta, Odette&Odile, Amile Terzimehić i Ene Kurtalić…

Prestati romantizirati rat

Danas, 17. maja 2017. godine Sarajevski ratni teatar SARTR slavi svoju 25. godišnjicu, a tokom Programa obilježavanja će biti prikazan dokumentarni film Sklonište u režiji Emira Zumbula Kapetanovića koji je baziran na sjećanjima i osjećanjima kreativnog tima i publike koji su učestvovali/gledali premijerno izvođenje predstave Sklonište 6. 9. 1992. godine.

Na pitanje kako oživjeti ljubav prema teatru u ‘mirnodopskom’ Sarajevu, Kapetanović odgovara:

“Ja sam svoje prve glumačke korake napravio u SARTR-u, jer prije upisa na Glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, 1997. godine sam krenuo u Školu lutkarstva. Dakle, posebno sam privržen ovome pozorištu, jer smo, nekako svoje prve korake pravili zajedno. Također, gledao sam i jedno od posljednjih izvođenja Skloništa i sada kao autor dokumentarnog filma koji oživljava sjećanje na tu predstavu, to vrijeme, taj teatar, ne mogu da se otmem osjećanju da je to još uvijek to pozorište.

Niko nama SARTR nije ukrao niti prisvojio. To je još uvijek teatar grada Sarajeva i svih njegovih stanovnika koji vole pozorište. Mislim da treba prestati romantizirati to ratno vrijeme, neprestano se osvrtati na prošlost i vjerovati kao je teatar u ratu nešto što smo mi izmislili, jer nismo. Zbog toga, film Sklonište nije ništa drugo nego razglednica iz vremena koje smo uspješno preživjeli i u kojem smo možda više cijenili život i umjetnost nego danas.

Jer, kako kaže jedan od protagonista u filmu Sklonište, teatar pod opsadom je prirodni otpor i umjesto da se danas poredimo sa svjetskim i evropskim gradovima koji su dosegnuli vrhunac civilizacijskog i umjetničkog razvoja, mi se vraćamo u ratni period.

Izvor: Al Jazeera