Oglasi

Šta će Hrvatskoj rezervisti

Radi li se ovdje o trendu organizirane militarizacije države ili o iritantnoj površnosti odgovornih?
Piše:
Građani mogu i trebaju iskoristiti prigovor savjesti, piše autorReuters - Arhiva

„Gdje si bio 2017.?“ – pitanje je kojim bismo – kako su se stvari počele razvijati - u nekoj dalekoj budućnosti mogli zamijeniti ono čuveno i izlizano „Gdje si bio '91.?“

U moru iracionalnih zakona, rasprava, poteza, odluka i najava, tema o revitalizaciji vojne pričuve u Hrvatskoj jedna je od najaktualnijih, ali i najmanje jasnih.

Nekim vojnim obveznicima diljem čitave Hrvatske u nekoliko proteklih tjedana stigli su pozivi za vojnu vježbu. Iz Ministarstva obrane priopćeno je kako se radi o samo jednoj fazi ustrojavanja šest pješačkih pukovnija pričuve Oružanih snaga.

Potpuno zbunjujuće, jer ustroj pričuvnog sastava vojske nije šala, a zadire i u najvišu stratešku sferu politike. Uobičajena traljavost državne administracije i u ovom je slučaju bila na zavidnom nivou. Pozivi su, naime, greškom poslani i nekim hrvatskim ratnim vojnim invalidima. Da nije uvredljivo i morbidno, bilo bi smiješno.

Vijesti o pozivima u pričuvu rese karakteristična hrvatska nedorečenost i kontradiktorna neodređenost bez suvislih objašnjenja, pa su tako nejasna i objašnjenja na najbanalnija pitanja vezana uz tehničke detalje, ono što se nalazi na samom dnu, u najnižim „atmosferskim“ slojevima ove problematike. Ako, pak, odluku o ustroju vojne pričuve razmotrimo iz strateške mezosfere, tek tada ništa nije jasno.

Jer odavno smo napustili koncept obaveznog služenja vojnog roka, uz to neizostavno i koncept vojne pričuve. Pozivi za vojnu pričuvu poslani su jer je tako, eto, bez bilo kakve javne rasprave, gotovo u tajnosti, odlučila nekolicina ljudi.

Teško pobrojati pitanja

A mnoštvo posljedičnih pitanja i upitnika teško je i pobrojati.

Zašto ustrojavamo vojnu pričuvu dok imamo očiglednih problema i sa održavanjem prihvatljive razine spremnosti profesionalne vojske? Kako smo odjednom, i zašto, odlučili da nam treba vojna pričuva? Tko će od vojnih obveznika biti pozvan, zašto baš on, a ne netko drugi, i što je sa vojnim obveznicima bez vojne obuke, a ima ih podosta? Kako će se zakonski regulirati izostanci s posla, i tko će nadoknađivati troškove? Koliko će poslodavci, pogotovo manjeg formata, obrtnici, imati razumijevanja za radnike pozvane u pričuvu, čak i ako se stvori zakonska platforma?

Kakve bi posljedice mogle biti po gospodarstvo? Što će biti sa desetinama tisuća vojnih obveznika koji su otišli raditi u inozemstvo? Kako i zašto bi netko trebao imati motiva da bude pričuva vojsci koja je ustrojena posve profesionalno? Može li se za nekoliko dana, ili u kratkom roku kako je navodno predviđeno, nekoga osposobiti da rukuje oružjem? I zašto bi netko uopće trebao rukovati oružjem ako smo davno odlučili da se ukida vojni rok?

Slično kao i prilikom nedavnog, jezivog spominjanja nekog novog rata u regiji; spominjao se rat, ali nitko nije znao tko bi protiv koga ratovao, gdje bi se ratovalo i zašto.

Radi li se ovdje o trendu organizirane militarizacije države ili o iritantnoj površnosti odgovornih? Čini se od svega pomalo, ali ponajviše o potpunoj konfuziji strategije obrane, kao i o fundamentalnom nerazumijevanju ili nepoštivanju funkcije. Što se odlično može iščitati iz primjera ministra obrane Damira Krstičevića. On, naime, prilikom odgovaranja na sva važna pitanja voli naglašavati da je vojnik, a to je za standarde civiliziranih zemalja potpuno neprihvatljivo. Civilni ministar, čak i ako je bio vojnik, ne smije razmišljati – još manje djelovati – kao vojnik.

Ipak, govoriti o militarizaciji - naročito uz ovako loše stanje aktivnog sastava vojske - možda je pretjerano. Prije bi se moglo reći da se radi o politokraciji, odnosno, gruboj i neodgovornoj vladavini (diletantske) politike.

I Srbin ide u vojnike

A rado i Srbin ide u vojnike. Prema već ustaljenom i zapanjujućem sinkronicitetu istih ili vrlo sličnih događanja u isto vrijeme, u Srbiji, Hrvatskoj i ostalim državama „s ovih prostora“, srbijanska javnost bila je zatrpana raspravama o pozivima na „višednevne vojne vežbe“, čemu je pridodana i zamisao da se na vježbe civilne zaštite pozivaju i žene. 

Uz već poslovičnu bahatost, kakva se u visokoj politici može vidjeti na Balkanu, ministar obrane Aleksandar Vulin i predsjednik Aleksandar Vučić decidirano su se izjasnili kako oni neće ići ni na ikakve vježbe, jer su „važni za državu“, a Vučić je napomenuo kako mu ne pada na pamet da se "pod stare dane" na vježbama valja u blatu.

Pošteno i iskreno, moglo bi se reći. U blatu se od pamtivijeka valjala stoka sitnog zuba, sirotinja i topovsko meso. Na primjer, oni koje je Vučić onomad, dok je bio mlađi, huškao po Hrvatskoj i Bosni.

Reakcije hrvatske javnosti na novi ustroj pričuve su podijeljene, ali uglavnom nisu pozitivne. Onih što zagovaraju „čeličenje“ i pušku na ramenu kao najsvetiji izraz domoljublja, nasreću nema previše.

Otpor spram ove sulude ideje ima duboke korijene. One najdublje vuče još iz rata i poraća; razočaranje brojnim zloupotrebama položaja u Hrvatskoj vojsci, (pre)velik postotak besramno i preko svake etičke i moralne mjere obogaćenih pojedinaca sa viših pozicija, uz oportunističku šutnju ostalih (što je u konačnici odobravanje i sudioništvo), rasipništvo i nemar, kao i pretjerane privilegije dijela branitelja.

Drugi, noviji paket razočaranja je u periodu nakon rata zbog teškog i kontinuiranog srozavanja ugleda Hrvatske vojske.
Bilo je tu svega, od spornih i do danas nerazjašnjenih remonta aviona u Ukrajini, nakon čega nisu bili u stanju ni zarulati pistom, a kamoli uništiti potencijalne ciljeve, do sramotnih sudaranja u zraku i ispaljivanja raketa, prilikom čega je ranjena žena koja je radila u polju, pa kasnije opet sramotnih sudaranja i katapultiranja pilota, i to upravo nakon svečanog mimohoda.

Bilo je sunovraćanja tenkova i labudica u grabe, brojnih ranjavanja i pogibelji zbog nepropisnog rukovanja naoružanjem, u zrak je odletjelo više skladišta municije nego zajedno u Austro-Ugarskoj, staroj i novoj Jugoslaviji. Neki objekti u vlasništvu vojske bili su, i još su, sramotno neuredni i zapušteni. 

Sluti na rat

I treći, možda i najvažniji razlog otpora ovom nerazumnom vojačenju jest slutnja i predosjećaj da bi s vremenom mogli doći u situaciju da zaista moramo ratovati, ali tko zna gdje i protiv koga, i tko zna za čije interese.

Građani revoltirani ovom neracionalnom i uvredljivo površnom odlukom Ministarstva obrane, sve više raspravljaju o prigovoru savjesti kao instrumentu građanskog neposluha.

Zakonsko pravo na prigovor savjesti ne odnosi se samo na redovno služenje vojnog roka, već je moguće i uz obvezu služenja u pričuvnom sastavu.

Mogu li građani, stoga, iskoristiti pravo i mogućnost izraza građanskog neposluha kroz prigovor savjesti?

Mogu i trebaju. Sve dok se jasno ne odredi smisao, cilj, fizionomija i strategija Oružanih snaga, dok ne bude jasno određeno što tko treba raditi i kakve će konkretne koristi od toga imati čitavo društvo, i dok na sastanke, vježbe ili aktivnosti vojske, civilne zaštite ili kako će se već to nazvati, ne budu odlazili s osjećajem da rade nešto korisno za opću dobrobit, a ne sa osjećajima prezira i gađenja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.