A šta ako je Trump u pravu kada kritizira Njemačku?

Donald Trump je kazao je da mu je Angela Merkel obećala ispunjenje cilja od dva posto do 2030. ili 2032. godine (EPA)

Kada je prošle sedmice objavljena procena minhenskog Instituta za ekonomska istraživanja (Ifo) da je Nemačka na dobrom putu da ove godine, treću godinu zaredom, ima najveći trgovinski suficit na svetu, malo ko se iznenadio.

Štaviše, to što će ove godine Nemačka za oko 299 milijardi dolara (264 milijardi evra) više zaraditi na izvozu svojih proizvoda nego što će potrošiti na uvozu tuđih podstaklo je mnoge da se zapitaju da li je zapravo američki predsednik Donald Trump u pravu kada bez imalo diplomatskog rečnika kritikuje Nemačku.

„Ti si sjajna, ali duguješ mi hiljadu milijardi dolara“, rekao je Trump Angeli Merkel prilikom njihovog prvog zvaničnog susreta u Beloj kući, priseća se nelagodne situacije jedan nemački diplomata. Iako je tada predsednik SAD pre svega mislio na velika američka, a mala nemačka izdvajanja za NATO, ova rečenica u dobrom delu oslikava njegove sve brojnije kritike na nemačku politiku po pitanju odbrane, trgovine, energetike, ali i prema izbeglicama.

Antiizbjegličke politike

Kada se detaljnije analiziraju svi segmenti ovih nemačkih politika zapravo se može doći do zaključka da u bezmalo svakoj Trumpovoj kritici Nemačke ima bar zrno istine. Negde je to „zrno“ poprilično veliko, mada ne uvek toliko na štetu Amerikanaca, koliko na štetu ostalih nemačkih saveznika.

Nemačka kancelarka i njena politika postali su svojevrsna vreća za udaranje američkog predsednika, koji je prve udarce zadao još u predsedničkoj kampanji, usmerivši tada kritike pre svega na kancelarkinu politiku prema izbeglicama. Međutim, od svih oblasti ovde Trumpove kritike imaju najmanje osnova.

Uprkos tome što međunarodni mediji i dalje često navode da kancelarka vodi liberalnu migrantsku politiku, Merkel je od početka 2016. postepeno činila sve više i više da njena politika „otvorenih vrata“ za izbeglice postane politika „zatvorenih vrata“ u kojoj je uloga vratara data Turskoj. U tome su joj pomogle i antiizbegličke politike vlasti u Mađarskoj, Austriji i Hrvatskoj, koje su doprinele zatvaranju takozvane balkanske rute.

Da Merkelova iole želi da postupi kao u septembru 2015. godine, kada je iz humanitarnih razloga primila izbeglice zatočene u Budimpešti, ona bi danas insistirala da Nemačka primi izbeglice sa brodova, koji su najčešće u vlasništvu baš nemačkih humanitarnih organizacija, a lutaju Sredozemljem u pokušajima da nađu evropsku luku koja je voljna da ih primi.

Trumpovi udarci po pitanju nedovoljnog nemačkog izdvajanja na odbranu, pak, imaju poprilično osnova. Decenijama Nemačka svoju bezbednost zasniva na transatlantskom bezbednosnom kišobranu, kako kroz NATO, tako i kroz prisustvo američkih trupa na nemačkoj teritoriji.

Loše stanje u Bundeswehru

Sa vojnim budžetom od oko 37 milijardi evra Nemačka na odbranu izdvaja tek 1,26 odsto bruto društvenog proizvoda (BDP), daleko manje od 2 odsto koji su proklamovani cilj NATO-a još od 2006. godine. Merkel je obećala da će do 2024. povećati vojni budžet na dva odsto BDP-a te da će okončati loše stanje u Bundeswehru, koji su proteklih godina drmale afere od onih za dotrajalom opremom, preko otkrića krajnje desničarske grupe, do seksualnog zlostavljanja regruta.

Budući da njeni socijaldemokratski koalicioni partneri smatraju da je „suludo“ povećati vojni budžet na 70 milijardi, malo ko veruje da će kancelarka ispuniti svoje obećanje. Ali, ona, čini se, ima i za to rešenje. Ukoliko se američki vojni kišobran izmakne, već je u pripremi stvaranje svojevrsne evropske vojske, a Trumpove pretnje da SAD neće ratovati zbog drugih članica NATO-a samo joj pomažu da za stvaranje zajedničkih evropskih snaga ima veću podršku u EU. Ipak, i u ovoj evropskoj „autonomiji u okviru NATO“ Nemačka će morati da izdvaja više na vojsku i to će od nje zahtevati njen prvi partner u ovom projektu – Francuska.

I kada ne bira reči o nemačkoj trgovinskoj politici Trump u mnogome ima pravo. Slične kritike dolaze i iz Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Evropske komisije. Istini za volju, to što je procena da će SAD ove godine zabeležiti najveći na svetu trgovinski deficit od oko 420 milijardi dolara nije najveća krivica Nemačke, budući da Nemačka svoj trgovinski suficit najviše ostvaruje u trgovini sa ostalim članicama EU. Prošle godine je zabeležila suficit u trgovini sa ostalim članicama od 159,3 milijarde evra, a statističke prognoze Bundesbanke ukazuju da bi ove godine taj višak mogao da bude 175 milijardi.  Sve to samo dokazuje koliko su EU i evropsko jedinstveno tržište značajne za nemački privredni uspeh.

Iako Evropska komisija nalaže članicama EU da im trgovinski suficit bude maksimalno šest odsto BDP-a, nemački trgovinski višak je prošle godine bio 7,9 odsto, a prognoza za ovu godinu je oko 7,8 odsto. Čini se da uzalud Brisel i MMF ističe da ovoliki suficit „nije zdrav“ za Nemačku te da „stvara značajnu privrednu i političku distorziju za celu evrozonu“, kao i da Nemačka mora više da troši u oblastima kao što su obrazovanje i infrastruktura.

Zarobljeništvo plina

Uzalud i ekonomisti ističu da je konkurentnost nemačkih firmi i proizvoda na tržištu velika, ne samo zbog kvaliteta, već i zbog činjenice da rast plata ne prati rast produktivnosti i uspeha nemačke privrede. Uzalud su i ocene ekonomista da Nemačka ovima onemogućava ostalim zemljama u zoni evra da ekonomisti rastu i otvaraju nova radna mesta, posredno ih gurajući u veće javne dugove i deficite.

Zvaničnici u Berlinu na sve ovo imaju spremne odgovore pa Amerikancima kažu da ukoliko bi i sektor usluga uključili u obim trgovinske razmene, onda bi Nemačka beležila deficit u trgovini sa SAD, te da Nemačka nije kriva što proizvodi skupe proizvode, kao što su luksuzni automobili, koje svet želi da kupuje. Osim toga, u Berlinu ističu da je Trumpova reforma američkog poreskog sistema im zapravo pomogla da povećaju trgovinski suficit, a da su oni nastojali da utiču na ovaj problem tako što su značajno povećali javna ulaganja što je povećalo domaću potrošnju. Uprkos tome, MMF procenjuje da će nemački trgovinski suficit pasti tek za 0.75 procentna poena i to tek u narednih pet godina.

Kada kritikuje nemačku energetsku politiku i koliko gasa uvozi iz Rusije, Trump takođe ima poprilično pravo ali ne stoji njegova ocena da je Nemačka zbog toga postala „zarobljenik Rusije“. Nemačka i u izgradnji gasovoda Severni tok 2 vidi isključivo sopstveni ekonomski interes, a to što Nemačka kupuje ogromne količine gasa od Rusije ne čine je zarobljenikom, jer uporedo prodaje ogromne količine robe u Rusiji i njene kompanije u Rusiji vide ogroman potencijal za ulaganja i samim tim i profit. Tu je reč o međuzavisnosti u kojoj obe strane vide interes.

Mnogo više od Trumpa trebalo bi da se žale ostale članice EU, jer će Severnim tokom 2 zapravo Nemačka postati glavno čvorište za dopremanje ruskog gasa u EU, a pitanje je koju će cenu plaćati, na primer, mala Slovačka koja isključivo zavisi od dopremanja gasa iz Rusije.

I ovde, kao i u slučaju trgovine, postavlja se zapravo pitanje solidarnosti kao jednog od temeljnih principa funkcionisanja EU. Nemačka jeste zemlja koja najviše daje u budžet EU a da joj se to ne vrati kroz evropske projekte, godišnje oko 13 milijardi evra. Ali ta suma je zanemarljiva naspram samo sumi od 175 milijardi evra koju godišnje kroz trgovinu isisa ostalim članicama EU.

Strah od inflacije

Premda se nemački zvaničnici kriju iza floskula o tome da tržište određuje ponudu i potražnju te da privatne kompanije određuju visinu plata u Nemačkoj, nije neka prevelika tajna da se ova državna politika ustezanja od javne potrošnje zapravo oslanja na već izgrađeni strah Nemaca od inflacije i potrebe za stabilnošću makar štednja države uticala i na njihove novčanike. Međutim, ovakva politika je zapravo dovela proteklih decenija do dramatičnog širenja jaza između bogatih i siromašnih u Nemačkoj, gde se sav nemački privredni uspeh slio u džepove nekolicine.

Upravo to izaziva narastajuće nezadovoljstvo kod siromašnih i sve siromašnije nemačke srednje klase i dovodi do porasta popularnosti desničarske populističke Alternative za Nemačku, koja je izbegličku krizu samo iskoristila za pridobijanje besa nezadovoljnih građana. Tako je Nemačka došla u situaciju da zbog svoje trgovinske i ekonomske politike, koja nije bila solidarna prema ostatku EU, ima problem u tome da dobije solidarnost od ostatka EU kada je u pitanju raspoređivanje pristiglih izbeglica sa Bliskog istoka i iz Afrike.

Iako Trump otvoreno prezire EU, upravo su njegove kritike možda najviše ogolile situaciju u kojoj je Nemačkoj potreban kancelar, poput Konraad Adenauera, Helmuta Kohla ili Helmuta Schmidta, koji su evropsku ideju sagladavali tako da boljitak, stabilnost i rast Nemačke nisu ispred boljitka, stabilnosti i rasta cele EU. Za Merkel se to može reći samo na osnovu njenih govora, ne i dela.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera