Srpskim patriotama nikad dosta mrtvih Srba

Današnji vlastodršci vladaju kao da su opozicija, okrivljujući druge za sopstvena zla koja nanose društvu i državi (EPA)

Čim se spomene neki zločin koji su počinile srpske snage, mentalni saučesnici masovnih ubica odmah potegnu čuvenu rečenicu: “A šta su tek oni nama radili”.

Tu strategiju poricanja profesor Stenli Koen klasifikovao je kao poređenje u sopstvenu korist čiji je cilj relativizacija svojih zločina ukazivanjem na zlodela druge strane, kako bi se istakla sopstvena ispravnost. U poricanju genocida u Srebrenici tokom proteklih decenija korišćene su sve moguće i nemoguće strategije, počev od negiranja da je tamo izvršen bilo kakav zločin, preko minimiziranja broja žrtava, da bi se na kraju stiglo do čarobne formule “Ovo vam je za ono”.

Poslednjih godina na pomen genocida u Srebrenici, odmah počne relativizacija u stilu: Dobro, Srebrenica, možda je tamo i bio neki zločin, ali zašto početi odatle, da vidimo mi šta je tome prethodilo, pa nije valjda naš dobri general Ratko Mladić tek onako, iz čista mira, pobio 8.372 ljudi, možda ste ga nečim isprovocirali. I onda se potegne priča o 3.267 pobijenih Srba u srednjem Podrinju.

Ko negira zločine

Najsvežiji primer ovakve relativizacije potekao je iz uma i usta srpske premijerke Ane Brnabić koja je za godišnjicu genocida ovako zborila: “Mi niti veličamo ratne zločine, niti pribegavamo revizionizmu, mi apsolutno osuđujemo sve zločine i možda smo jedina zemlja u regionu koja je sarađivala i isporučila sve ljude koji su trebali da odgovaraju, kaznila sve za zločine. I ne bih – samo, molim vas, da se ovo što sada kažem ne uzme kao relativizacija, ali u tom Podrinju je pobijeno 3.267 građana i srpske nacionalnosti za koje niko nije odgovarao, za koje nikome nije žao. Dakle, ja bih pre gledala na tu stranu, ko je taj ko negira zločine”.

Dakle, srpska strana je ispravna da ispravnija ne može biti, mi smo kaznili baš sve ratne zločince, ko bi rekao da ih je bilo tako malo, ali zato vi tamo, s druge strane Drine, uporno negirate zločine nad Srbima. A iz onoga što govori premijerka proizilazi da je Srebrenica bila osveta za zločine koji su počinjeni nad Srbima. Šta bi tek bilo da je htela da relativizuje srebrenički pokolj koji premijerka inače ne smatra genocidom, već “užasnim, užasnim, užasnim zločinom”? Priču o 3.267 srpskih žrtava u srednjem Podrinju potežu svi redom, podobni mediji, Milorad Dodik, Aleksandar Vučić, Boško Obradović iz Dveri i stotine drugih osoba koje sebe smatraju rodoljubima.

Netačni podaci

Problem je samo što podaci koje oni iznose nisu tačni. Odjeljenje za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije, zvanična institucija Republike Srpske, raspolaže drugačijim podacima, što naši relativizatori zločina jako dobro znaju, ali se prave ludi. Prema dokumentima ove institucije, u periodu od 1992 do 1995. na području opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je 2.385 Srba. Od toga su 1.974 bili vojnici, 387 civili, a 24 su svrstani u kategoriju “nepoznat status”.

Međutim, našim vrlim patriotama koji najviše na svetu vole srpski narod, iz nekog razloga je 387 civilnih žrtava srpske nacionalnosti – premalo. Oni bi da mrtvih Srba bude više, jer njih zapravo nije briga ni za kakve žrtve, za njih to nisu ljudi sa imenom i prezimenom koji su tragično nastradali, na pravdi Boga, u jednom suludom ratu. Za njih su mrtvi srpski civili samo politički kapital, sredstvo za obračun sa neprijateljima (a nacionalisti bez neprijatelja ne mogu), pogonsko gorivo za održavanje krvoločne nacionalističke mašinerije u pokretu. Kad je u pitanju odsustvo saosećanja prema nevino nastradalima, profesionalni patrioti nisu skloni diskriminaciji – podjednako su ravnodušni prema srpskim, bošnjačkim, hrvatskim i žrtvama svih drugih nacionalnosti.

Patriotska nekrofilija

U njihovim sumanutim mentalnim konstrukcijama u kojima je osveta legitiman čin, pobijenih Srba mora biti bar 3.000, mada bi bilo zgodno da ih bude i više, jer bi onda genocid u Srebrenici mogli mirno da tumače kao osvetu za zločine nad Srbima. Ali, ako pobijenih civila srpske nacionalnosti ima tek nekoliko stotina (kao da je to malo), to našim nekrofilnim patriotama kvari račun, ne uklapa im se tako skromna brojka u konstrukciju, jer ne mogu da naprave ravnotežu sa hiljadama pobijenih ljudi u Srebrenici.

Tako izgleda njihova neljudska, perverzna, okrutna, bezdušna logika kad se ogoli do kraja. Eto do kakvog varvarstva može da dovede nacionalistička ideologija kad joj se čovek prepusti: tada ljudi postaju beznačajne brojke, figure na šahovskoj ploči s kojima nacionalni igrači mogu činiti šta im se prohte. Najjeziviji primer ovog načina mišljenja koji danas reprezentuju srpske nacionalističke elite ostavila je ratna zločinka Biljana Plavšić: “Srba ima 12 miliona, neka ih šest miliona pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe”. I onda ljudi koji ovako razmišljaju sebe smatraju rodoljubima i tvrde da vole svoj narod. Pa šta bi govorili da ga mrze? Da treba svi Srbi da izginu za njihovu veliku ideju?

Provjereni autoriteti

Da je našim negatorima genocida stalo do žrtava i istine, oni bi se služili istinitim podacima, umesto što podmeću falsifikate i proglašavaju ih činjenicama. Otkud Ani Brnabić i njenim istomišljenicima uopšte podatak o 3.267 srpskih žrtava u srednjem Podrinju, među kojima je – kako pišu Večernje novosti – bilo najviše žena, dece i staraca?

Po rečima Jovane Stojković, predsednice Pokreta “Živim za Srbiju”, doktorke koja se neodustajno bori protiv obavezne vakcinacije, a u slobodno vreme poriče genocid i slavi masovne koljače – taj podatak potiče od Instituta za istraživanje srpskih stradanja u XX veku (koji se nekad zvao Centar za istraživanje zločina nad srpskim narodom).

Predsednik ove para-institucije je Milivoje Bata Ivanišević, senator Republike Srpske i član tima za odbranu Radovana Karadžića, a učestvovao je i u odbrani Slobodana Miloševića. To je čovek koji tvrdi da je “realno govoriti o 700 bošnjačkih žrtava u Srebrenici”, te da Škorpioni uopšte nisu bili u Srebrenici jula 1995. godine, a to Ivanišević najbolje zna jer je bio “u Srebrenici u vreme kada je VRS oslobađala taj deo teritorije”. Dakle, milioni gledalaca koji su videli snimak na kojem Škorpioni vode dečake u Potočarima na streljanje trebalo bi da više veruju Ivaniševićevim rečima nego sopstvenim očima.

A kako ne verovati čoveku koji genocid smatra oslobodilačkom operacijom, baš kao i krvnik Ratko Mladić? Pogotovo što je podatak koji iznosi objavio u saradnji sa Otačastvenim pokretom Obraz u Knjizi mrtvih Srba Srebrenice i Birča 1992-1995. I to su institucije i ljudi na koje se pozivaju premijerka Srbije i brojni drugi zvaničnici. Svaka čast! Kad premijerki i njenoj bratiji zatreba neki podatak o genocidu nad Jevrejima, sigurno će se obratiti Institutu za istorijski pregled koji okuplja poricatelje holokausta.

Suljagićevo svjedočanstvo

Kad već stalno pominju Bratunac i srednje Podrinje, mogli bi naši istinoljupci da se sete kako je sve počelo i šta se u tom kraju dešavalo u aprilu i maju 1992. godine. U knjizi Razglednica iz groba Emir Suljagić opisuje događaje iz tog područja u tom periodu. Polovinom aprila Novosadski korpus JNA, lokalna srpska Teritorijalna odbrana i policijske snage, zajedno sa paravojnim formacijama iz Srbije preuzeli su vlast u Bratuncu. Suljagić je do tada živeo u selu Voljavica kod Bratunca, ali je onda bio prinuđen da sa familijom pobegne u šumu na brdo iznad svog sela.

Odatle se pružao lep pogled na grad i okolna sela. Evo jednog prizora od 12. maja: “Gledali smo, prvi put svojim smo očima gledali, kako gore tuđe kuće, kao što ćemo gledati kako gore i naše, nismo htjeli vjerovati. Tačnije, nismo se usuđivali vjerovati, jer smo znali da je tada pređena tačka poslije koje nema povratka. Na desnoj, srbijanskoj obali Drine, duga kolona velikih kamiona, pokrivenih bijelim ceradama, neprestano je rasla. Brojali smo do trideset i onda odustali, dok su kamioni kretali prema Bratuncu. Dok su sela gorjela, srpski vojnici su tjerali stanovništvo iz brda ka glavnom putu, gdje su ih, u nevjerovatno sinhroniziranoj operaciji, čekali kamioni u koloni čiji je kraj još uvijek bio u Srbiji”.

Jedan dečak se spuštao do grada i donosio ovakve vesti: “Prestravljen, slušao sam kako je ubijen izvjesni Idriz, čovjek koga sam poznavao kao vozača mog školskog autobusa: srpski vojnici su ga prislonili uza zid i autobusom udarali sve dok nije izdahnuo”.

Suljagićevi rođaci i celo susedstvo predali su se novim srpskim vlastima koje su im garantovale sigurnost, a evo šta je s njima bilo: “Tri mjeseca kasnije saznali smo da su svi naši rođaci, oni koji su se predali, strijeljani. Starci, koji su ostali u selu da se brinu o stoci po nalogu vlasti, sakupljeni su u jednu kuću i pobijeni, a potom spaljeni”.

Otkud Novosadski korpus JNA u Bosni?

Bošnjaci iz okolnih sela skupljeni su i oterani na fudbalski stadion u Bratuncu, kao neku vrstu sabirnog centra. Tu je – nakon oduzimanja ličnih karata, novca i dragocenosti – vršena selekcija za likvidaciju, ljudi su odvođeni u salu za fizičko Osnovne škole “Vuk Karadžić” koja je pretvorena u logor. Kako svedoči jedan od preživelih, Sakib Ahmetović, tadašnji radnik fabrike Kaolin, a danas predsednik Udruženja logoraša Bošnjaka u Bratuncu: “Ubijanja su vršena u susjednoj zgradi. tzv. hangaru, koji je ranije služio kao radionica za praktičnu obuku učenika. Ko god je izašao da tovari mrtve, nije se više vratio”.

Zatvorene logoraše čuvari su prebijali i mučili, ljudi su umirali od posledica zlostavljanja. Na Dan pobede nad fašizmom, 9. maja, jedinice bratunačke Teritorijalne odbrane i policije, Novosadskog korpusa JNA i paravojske izvršile su masakr u selu Glogova: pobili su 64 Bošnjaka, a ostale su proterali. I tu nije bilo nikakve improvizacije, niti je reč o incidentu, radi se o ranije skovanom planu za čišćenje Podrinja od Bošnjaka kako bi se obezbedio koridor ka Srbiji.

O tome svedoči haška presuda Miroslavu Deronjiću, predsedniku SDS-a Bratunca i šefu kriznog štaba. Posle Glogove, njega i ostale šefove kriznih štabova su pozvali na Pale da podnesu izveštaj o minulom ubilačkom radu. Sastanku su prisustvovali Radovan Karadžić, Velibor Ostojić i Ratko Mladić. Iznad njih je stajala mapa BiH, na kojoj su srpska područja bila označena plavom bojom.

“Miroslav Deronjić je na mapi pokazao svoju opštinu. Izvijestio je da su po njegovom naređenju izvršili napad na selo Glogovu, da je Glogova djelimično uništena i većim dijelom spaljena, te da su bosanski Muslimani prisilno uklonjeni iz sela. Kad je završio svoj izvještaj, prisutni u sali za sastanke su mu aplaudirali, a Velibor Ostojić je prokomentarisao: ‘Sad možemo da obojimo Bratunac u plavo'”, stoji u presudi.

Nego, oni koji tvrde da Srbija nije bila u ratu, a da je u Bosni vođen građanski rat i da nipošto ne može biti reči o agresiji Srbije na BiH – mogli bi da objasne otkud Novosadski korpus JNA i srpske paravojne formacije u Podrinju? Gde se u stvari nalazi taj Novi Sad? Negde između Zenice i Travnika? Da nije možda na Uni? Kako se ono beše zove kad vojska jedne zemlje pređe u drugu zemlju i tamo ubija lokalno stanovništvo? Da nije možda neučestvovanje u ratu?

Etničko čišćenje Podrinja

Artiljerija JNA nije delovala samo na licu mestu, u Bosni, već i sa bezbedne udaljenosti, iz Srbije. Hariz Halilović u tekstu “Sjećanja na bolju budućnost” piše o tome: “Tokom čitavog rata, haubice, raketni bacači i druga oruđa i oružja za ubijanje, postavljena u Srbiji duž Drine, pržile su zemlju i živo meso na bosanskoj strani. Na bosanskoj strani, na lijevoj obali Drine, nekoliko stotina metara od Srbije, u selu Klotjevac stajale su kuće mojih roditelja i moje šire familije. U ljeto 1992, artiljerija s Tare, u susjednoj Srbiji, sravnila je cijelo selo sa zemljom”.

Kako se ono beše zove kad vojska iz jedne zemlje granatira žene i decu iz druge zemlje, u njihovim domovima? Odbrana srpskih interesa?

Sav užas koji se u proleće 1992. sručio na Podrinje bio je deo velikosrpskog Miloševićevog plana za etničko čišćenje i stvaranje srpskih teritorija. Taj plan je nastao u Beogradu, odakle je stizalo i oružje u Bosnu (preko Mihalja Kertesa), provijant za vojsku, novac, logistika, Arkanovi  i Šešeljevi psi rata, regularne vojne jedinice – sve što je bilo neophodno za sprovođenje krvavog plana u delo.

Kako piše Hariz Halilović u navedenom tekstu: “Čitave 1992, kada je počinjen najveći broj zločina, brutalno nasilje usmjereno protiv bosanskog stanovništva, ne bi se ni moglo nazvati ratom. Teško naoružani srpski vojnici i paravojske ubijali su, silovali, mučili i bespravno pritvarali civile u Bijeljini, Zvorniku, Višegradu, Bratuncu, Foči, Brčkom, Vlasenici, Prijedoru, Ključu, Kotor Varoši, Sanskom Mostu i drugim bosanskim gradovima i selima. To je bilo ‘jednostrano’ nasilje, a ne standardni rat jedne vojske protiv druge. Tokom 1992, Mladićeve snage nisu pretrpjele skoro nikakve bitnije gubitke, ali su uspjele protjerati blizu dva miliona ljudi iz njihovih kuća i ubiti skoro polovinu ukupnih ratnih žrtava”.  

Nastavak zločina drugim sredstvima

Predstavnici srpskih vlasti, nacionalno onesvešćeni opozicionari, intelektualci opšte nacionalističke prakse i ostali čuvari zločinačkog nasleđa pretvaraju se da se ništa od ovoga nije dogodilo. Kao da žive u nekoj hermetički izolovanoj komori u koju ne prodiru ni zraci sunca ni svetlost istine, kao da u Srbiji još nije uveden internet, kao da ne postoje silne presude Haškog tribunala, kao da nema nebrojenih svedočanstava preživelih.

Negirajući genocid, relativizujući zločine, izvrćući činjenice, falsifikujući prošlost – srpska politička i intelektualna elita samo nastavlja delo Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića i njihovih pomagača. Svojim udarničkim radom na produbljavanju moralnog dna oni samo održavaju u životu ideološku platformu koja je i dovela do rata, etničkog čišćenja i genocida.

Manipulisanje srpskim žrtvama i odsustvo empatije prema bošnjačkim žrtvama samo pokazuju duboko neljudski karakter nacionalističke ideologije. I pružaju deo objašnjenja kako su takvi užasni zločini uopšte bili mogući.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera