Srpski radikali i Hag: Odbrana i zaštita posljednjeg zlikovca

Svi očajnički pokušaji Srbije da od Haga preuzme slučaj optuženih radikala konačno su pali u vodu, piše autor (Tanjug)

Međunarodni rezidualni mehanizam je polovinom maja, po ko zna koji put, zatražio od Srbije da izruči radikale Vjericu Radetu i Petra Jojića, kako bi im se sudilo za nepoštovanje suda. Iza ovog maglovitog pravnog pojma krije se konkretnija optužba – Mehanizam tereti radikale da su uticali na svedoke u procesu protiv lidera njihove Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja, da su se služili podmićivanjem, ucenama i pretnjama kako bi naveli svedoke da promene svoje iskaze ili da potpuno odustanu od svedočenja.

Svi očajnički pokušaji Srbije da od Haga preuzme slučaj optuženih radikala konačno su pali u vodu, nakon gotovo sedam godina natezanja, smicalica i raznoraznih kerefeka. Saga s radikalima počela je još u oktobru 2012. godine, kad je Haški tribunal podigao optužnicu protiv Radete, Jojića i njihovog partijskog kolege Jova Ostojića (koji je preminuo 2017. godine, pa je njegov slučaj obustavljen). Srpske vlasti prvi put su dobile nalog za hapšenje i izručenje radikala polovinom januara 2015. godine, ali im nije palo na pamet da bilo šta preduzmu. U decembru su se, ipak, pokrenuli iz mrtvila, pa su zatražili od Haškog tribunala da se optuženim radikalskim perjanicama sudi na domaćem terenu, u Srbiji. Zato je Haški tribunal u februaru 2016. godine održao raspravu o ovom slučaju, kojoj je prisustvovao i predstavnik Srbije Saša Obradović.

Dvostruki sudski aršini

Ta rasprava je u srpskoj javnosti prikazana kao skandal. Tadašnji ministar pravde Nikola Selaković kukao je kako se sudija drao na Obradovića, što je poslužilo kao odličan povod Aleksandru Vučiću da napiše protestno pismo predsedniku Tribunala Teodoru Meronu, u kojem je haškoj gospodi poručio da “nauče da poštuju Republiku Srbiju”, a povodom radikala je napisao da se oni terete za “mala” dela te da to nisu ratni zločini. Drugim rečima: isporučujemo samo masovne ubice, a i njih samo kad moramo, ne tražite od nas ovu sitnu kriminalnu boraniju, jer ćemo to shvatiti kao udar na Srbiju. A Srbiju – kako reče Vučić nekih 23.567 puta – niko ne sme da ponižava.

Vučićeva prkosna poruka Meronu brzo je pretočena u pravni dokument, jer srpski sudovi njegove reči doživljavaju ozbiljnije nego Mojsije zapovesti, koje je Bog urezao na kamenim pločama. Veće za ratne zločine Višeg suda u Beogradu u maju 2016. godine odlučilo je da srpski državljani mogu biti izručeni Haškom tribunalu samo zbog ratnih zločina, a ne i zbog nepoštovanja suda i sličnih tričarija.

Isti sud je osam godina ranije doneo potpuno suprotnu odluku. Tada je Ljubiša Petković, načelnik Ratnog štaba Srpske radikalne stranke, bio optužen za isto delo -nepoštovanje suda, takođe u procesu protiv Vojislava Šešelja, a Viši sud je doneo odluku da optuženog izruči Hagu. Što je najluđe, obe odluke doneo je isti sudija – Milan Dilparić. Čas je izručenje srpskih državljana Haškom tribunalu zbog nepoštovanja suda u skladu sa srpskim zakonom, a čas je potpuno suprotno našoj pravnoj regulativi. Zavisi na koju nogu sudija ustane tog dana kad treba da donese odluku.

Mada je bliže istini da arbitrarnost u tumačenju zakona ne potiče od nogu, već od nedostatka kičme. Sudija se ne meša previše u svoj posao, već jednostavno izvršava volju političkih moćnika, pa povija zakon kako politički vetar duva, prilagođavajući ga trenutnim raspoloženjima vladajuće garniture. Toliko o nezavisnosti sudstva, poštovanju zakona i vladavini prava u Srbiji.

Uporni kao Pablo Escobar

Suočen sa odbijanjem saradnje zvaničnog Beograda, Haški tribunal je pozvao u pomoć Interpol, koji je izdao crvene poternice za radikalima, ali ni to nije bilo od pomoći. Oficijelna Srbija se oglušila i na taj potez. Vučićevom režimu je ionako važnije da spreči ulazak Kosova u Interpol nego da poštuje pravila institucije kojoj i Srbija pripada. Uostalom, ne ulazi Srbija u razne međunarodne ustanove kako bi poštovala njihove regule, strane srpskom biću, već da bi podrivala mrski novi svetski poredak iznutra.

Uzalud su bili svi pritisci, uzalud je predsednik Haškog tribunala pozivao Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija da preduzme mere protiv Srbije, uzalud su haški predstavnici tokom poseta Beogradu ponavljali zahtev za izručenje, uzalud je SAD pozivao Srbiju da ispuni svoje međunarodne obaveze – ništa nije pomoglo. Srpske vlasti su se držale principa: Srbija se brani do poslednjeg zlikovca! Ovolika upornost u odbijanju izručenja optuženika nije viđena još od slavne borbe narko-bosa Pabla Eskobara da ga kolumbijske vlasti ne izruče Sjedinjenim Američkim Državama.

Na kraju je Hag popustio, pa je doneo prvostepenu odluku da ipak ustupi Srbiji suđenje radikalima. Tome se usprotivilo Haško tužilaštvo, pa je Apelaciono veće, iako se složilo s prvostepenom odlukom, ipak naložilo da se dodatno razmotri aspekt bezbednosti svedoka. U podnesku sudiji tužiteljka Dajana Elis navela je da su joj svedoci jasno stavili do znanja da, ukoliko proces bude vođen u Srbiji, neće svedočiti, jer se boje za sopstveni život. Tužiteljka navodi da je to razlog što ustupanje suđenja ne bi bilo u interesu pravde i sugeriše da čak i kad bi se proces ustupio Srbiji, suđenje najverovatnije nikada ne bi ni bilo održano.

Podmićivanje i zastrašivanje svjedoka

Tužiteljka Elis je u podnesku navela detalje o tome kako su radikali ometali pravdu utičući na svedoke optužbe u procesu protiv Šešelja, citirajući izjave svedoka. Vjerica Radeta je jednom svedoku obećala pomoć od SRS-a, ukoliko promeni svoj iskaz u Šešeljevu korist. Pomoć je iznosila 500 evra mesečno, a Radeta je pisala lažnu izjavu u svedokovo ime. Radikali su svedoku dali i spisak pitanja koja će mu Šešelj postavljati na suđenju, kao i tekst odgovora koje treba da kaže, a zatim se sve odvijalo prema napisanom scenariju.

Drugog svedoka su radikali doveli u sedište SRS-a, gde mu je Petar Jojić rekao da oni znaju da je on dao izjavu Hagu protiv Šešelja, a da sad treba da i njima da izjavu, ali u korist Šešelja. Potom je Jojić svedoku izdiktirao izjavu koja je bila lažna i neistinito je prikazivala Šešeljevu ulogu u ratu. Radeta ga je nagovorila da napusti posao, kako bi ga plaćao SRS, što je svedok i učinio, pa su i njemu dostavili spisak pitanja i odgovora za suđenje.

Pošto su svedoci izjavili da neće svedočiti na procesu u Srbiji zbog “zabrinutosti za svoju bezbednosti i bezbednost svojih porodica”, što bi ugrozilo sudski postupak i izvršenje pravde, sudija Liu Daćun doneo je odluka da suđenje ipak ne bude ustupljeno Srbiji, već da optuženi radikali budu izručeni Mehanizmu u Hagu. Međutim, teško da će i ovog puta zahtev za hapšenjem i izručenjem radikala uroditi plodom. Vjerica Radeta je izjavila da se ona i Petar Jojić nipošto neće dobrovoljno predati i pozvala se na Ustav Srbije i pomenutu kontroverznu odluku Višeg suda. To što se Srbija potpisivanjem o otvaranju Poglavlja 23. obavezala da će ispuniti sve što Hag od nje zatraži, to što bi Srbija trebalo da se povinuje Interpolu – ovde slabo koga zanima.

Šešelj, omiljeni Vučićev opozicionar

Ministarstvo pravde nije dalo zvaničnu izjavu, a od predstavnika vlasti oglasio se vazda agilni Vladimir Đukanović, poslanik i član Glavnog odbora Srpske napredne stranke. On je na svom Tviter nalogu napisao: “Država nikako ne sme da postupi po idiotskoj odluci kretena u Haškom tribunalu. Vjerica Radeta i Petar Jojić ne smeju biti izručeni zlikovcima u Haškom tribunalu. Sikter od Srbije, zločinci!” A s njim se složio i opozicioni kolega po velikosrpskoj doktrini Boško Obradović, lider Dveri, koji kaže da njegov pokret ne bi izručio nijednog državljanina Srbije “lažnom i antisrpskom sudu u Hagu”.

Vučić čini sve što je u njegovoj moći da zaštiti radikale, dopuštajući im sve moguće krimene, od divljanja u Hrtkovcima, preko Šešeljevog iživljavanja nad žrtvama ratnih zločina, do Radetinog ruganja žrtvama genocida u Srebrenici. Nijedna radikalska nepodopština nije sankcionisana, jer je Šešelj danas omiljeni opozicionar Aleksandra Vučića, kao što je nekoć bio omiljeni opozicionar Slobodana Miloševića. Vučić se ne odriče ni svojih radikalskih korena, ni svog političkog oca. Da je kojim čudom Hag ustupio proces Srbiji, suđenje radikalima se ili ne bi održalo, ili bi se pretvorilo u farsu i ruganje pravdi, jer su radikali, zahvaljujući Vučiću, zaštićeniji od belih medveda.

A i taj Hag je našao za šta će da optuži radikale – za nepoštovanje suda. Pa kod nas niko ne poštuje Haški sud, a negiranje njegovih odluka je deo folklora i zvanična državna politika srpskog vrha. To što je u Hagu pokolj u Srebrenici više puta jasno označen kao genocid, u Srbiji se ne doživljava ozbiljno, to negiraju svi redom, od predsednika Vučića, preko premijerke Ane Brnabić, pa sve do ministara, poslanika, funkcionera skoro svih stranaka, većeg dela intelektualne scene, jerarha Srpske pravoslavne crkve i većine žitelja Srbije. Haški sud je u srpskoj javnosti institucija koja je već decenijama izložena satanizaciji, u imaginaciji prosečnog konzumenta srpskih medija Hag je oličenje zla i svetske zavere protiv jadnih Srba. Haški sud ovde poštuju samo evrounijati, strani plaćenici, domicilne ništarije, autošovinisti, predstavnici duha samoporicanja i slični izdajnici. Kod nas nepoštovanje Haškog suda nije prekršaj, već patriotska obaveza.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera