Srpski četnici kao ruski ratnici u Ukrajini

Živković ruskoj braći još od 2014. godine pomaže u aneksiji Krima i stvaranju takozvane Donjecke Narodne Republike (Al Jazeera)

Komandant Četničkog pokreta u Srbiji Bratislav Živković uhapšen je po nalogu Višeg javnog tužilaštva u Kruševcu zbog sumnje da je “organizovao učestvovanje u ratu ili oružanom sukobu u stranoj državi”. Izmenama Krivičnog zakona Srbije iz 2014. godine za ovo delo zaprećena je oštra zatvorska kazna u trajanju do deset godina.

Tužilaštvu i policiji treba čestitati na dobro obavljenom poslu. Nije lako ući u trag dobrovoljcima koji odlaze u Ukrajinu da ratuju na strani proruskih separatista. Budući da ih čeka teška robija, logično je pomisliti da ruske patriote sa srpskim državljanstvom odlaze na inostrana ratišta u najstrožoj konspiraciji, pod neprozirnim velom tajne, skrivajući čak i od najbližih kuda su se to uputili.

Ne padaju kriminalci s neba u pritvor

Živković ruskoj braći još od 2014. godine pomaže u aneksiji Krima i stvaranju takozvane Donjecke Narodne Republike, tako da je bio prinuđen da čitave četiri godine svoje aktivnosti brižljivo skriva od tužilaštva i policije. Nije lako državnim organima da ovakvim šampionima konspiracije stanu u kraj.

Kako među hiljadama putnika koji odlaze u Rusiju i Ukrajinu prepoznati baš one koji tamo nisu krenuli u turistički, već u ratni pohod? Naša policija raspolaže najsavremenijom opremom za praćenje sumnjivaca, a razradili su i istražne tehnike za otkrivanje kriminalaca o kakvima ekipe iz raznih CSI serija mogu samo da sanjaju. Iza ovakvih hapšenja stoje hiljade sati samopregornog operativnog rada, praćenja sumnjivih, prisluškivanja šifrovanih razgovora, pregledanja zakukuljenih mejlova, ispitivanja osoba bliskih osumnjičenom i prikupljanja materijalnih dokaza. Ne padaju kriminalci s neba u pritvor, ogromni su napori koje organi gonjenja preduzimaju kako bi priveli pravdi kršitelje zakona.

Međutim, nije bilo neophodno preduzimati nikakve opsežne niti komplikovane mere da bi se saznalo čime se četnički komandant bavio prethodnih godina. Dovoljno je bilo, recimo, ukucati na Google-u “Bratislav Živković”, pa saznati sve o njegovom vojnom angažmanu u Ukrajini. Jer Živković ne samo da nije krio nezakonite delatnosti kojima se posvetio, već se njima javno hvalio na sve strane.

Četnički podvizi u Ukrajini

Još početkom 2014. godine Živković je na sajtu svog Četničkog pokreta objavio da je “na poziv ruskih bratskih organizacija Četničkom pokretu da se pomogne na Krimu u Ukrajini”, ova kokardasta organizacija hitno organizovala “Brzo odeljenje ‘Knez Lazar'” i poslala ga na Krim. Ratne aktivnosti Živkovićevih dobrovoljaca pratili su razni desničarski mediji kao što su Srbin.info, Pravda, Standard, Glas Rusije, Fejsbuk reporter ili Fakti.

U junu iste godine saznali smo da je Živković stigao u Moskvu, sa zadatkom da “pripremi teren za dolazak veće srbske dobrovoljačke jedinice u pomoć ratom zahvaćenoj Novorusiji”, četničkog odreda po imenu “Jovan Šević”. Krajem avgusta 2014. Pravda je pisala da je srpski četnički odred “Jovan Šević” učestvovao u oslobađanju Slavjanoserbska, a Živković se hvalio da je sa svojim četnicima uništio 19 ukrajinskih vojnika, nekoliko oklopnih jedinica i zaplenio nekoliko oklopnih vozila.

Ređali su se izveštaji o podvizima hrabrih srpsko-ruskih četnika, a Živković se 2016. godine pohvalio da je od Ministarstva odbrane Rusije dobio odlikovanje za povratak Krima. Sledeće godine prvo je uhapšen u Rumuniji, a potom proteran sa zabranom ulaska u Rumuniju od 15 godina, kao pretnja po nacionalnu bezbednost, jer je fotografisao vojne radare na obali Crnog mora, pokušavajući da pošalje koordinate sa GPS-a. Živković se u martu ove godine javio iz Donbasa i poručio da bi najveći udar na Novorusiju mogao da bude organizovan tokom Svetskog prvenstva u fudbalu.

U međuvremenu su Živković i njegove pristalice imali problema s policijom, koja ih je sprečila da dođu u Novi Pazar, Bujanovac i Preševo, jer su najavili da će tamo praviti incidente. A to nisu bili usamljeni slučajevi. Zoran Andrejić, zamenik Bratislava Živkovića, pre dve godine je govorio kako su njihovi dobrovoljci, po povratku sa ratišta, zadržavani na aerodromu između četiri i 10 sati, gde su ih ispitivali pripadnici službi bezbednosti.

Gledanje plaćenicima kroz prste

Da je državi Srbiji stalo da sprovodi u delo svoje zakone, Živković bi odavno bio uhapšen, za to nije bio neophodan nikakav istraživački napor. A da je državi Srbiji zaista stalo da suzbija ovaj vid kriminalne delatnosti, ona bi ovakve prestupnike držala iza rešetaka, kako zakon nalaže. Međutim, to baš i nije slučaj. Viši sud u Beogradu je do početka 2018. godine osudio 28 državljana Srbije zbog učešća u ratu u Ukrajini. Samo četvorica su osuđena na zatvor, a ostalima su izrečene uslovne kazne i nalaze se na slobodi. Za slučaj da rezervna otadžbina Rusija ponovo pozove u pomoć.

Država očigledno gleda kroz prste srpskim ratnicima u Ukrajini. Ratovanje u inostranstvu, kao i organizovanje učešća u ratu ili oružanom sukobu u stranoj državi jeste krivično delo za koje se može robijati i 10 godina, ali pod uslovom da ne ratuješ za Ruse. Ako ratuješ za Ruse, to je skoro isto kao da vojuješ za Srbiju, nije uzalud skovana izreka “Nas i Rusa 200 miliona”. Ko ima srca da baci u kazamat srpske rodoljube samo zato što su branili braću Ruse na njihovim vekovnim ukrajinskim ognjištima?

Jedan od onih kojima je izrečena uslovna kazna je i Radomir Počuča, bivši voditelj TV Pink i bivši portparol Protivterorističke jedinice MUP-a Srbije. Njegov slučaj belodano pokazuje koliko je država tolerantna kad su u pitanju psi rata koji se u Ukrajini bore za “rusku stvar”. Počuča je na ukrajinsko ratište otišao – bežeći od zakona. U trenutku kad je prešao granicu i odmetnuo se u ratnike, da bi se – kako je sam rekao – “borio protiv zla koje preti njegovoj svetoj Otadžbini Rusiji”, protiv njega se u Srbiji vodio sudski proces zbog pretnji Ženama u crnom. Kako je uspeo da pređe granicu neprimećen, da ga niko ne zaustavi, ostaće velika tajna. Valjda Bog čuva Srbe, pogotovo kad krenu da ratuju za svoju otadžbinu Rusiju. U susednoj zemlji.

Servilnost prema Rusiji

Tolerantan odnos države prema ruskim plaćenicima sa srpskim državljanstvom koji ratuju za interese Kremlja u Ukrajini prirodna je posledica ruskokolonaške atmosfere koja je poslednjih godina zavladala srpskim društvom. Većina srpskih medija ispunjena je nekritičkim divljenjem Rusiji i svemu ruskom, a najviše Putinu koji se proglašava za najvećeg svetskog državnika. Veliča se pravoslavno bratstvo Srba i Rusa, povratak Rusije na svetsku političku scenu, pevaju se ode ruskom autoritarizmu, odnos prema Rusiji odiše opskurnom servilnošću koje bi se i poslednji lakej postideo.

Sve srpske snage koje imaju strah od Evrope i modernizacije, svi protivnici liberalizma i individualizma, svi koji sintagmu “ljudska prava i slobode” doživljavaju kao psovku, svi mračnjaci koji preziru demokratiju, svi nacionalisti, konzervativci, desničari, četnici – u Putinovoj Rusiji vide poslednju utehu, nadu i spas. Takvo shvatanje ukorenjeno je i u samom vrhu vlasti, kod ministara kao što su Nenad Popović i Aleksandar Vulin, ili kod Ivice Dačića koji je portparolki ruskog Ministarstva spoljnih poslova Mariji Zaharovoj organizovao privatnu posetu Srbiji, ponašajući se kao njena lična posluga.

Dominacija ekstremnog nacionalizma

U tako kreiranoj atmosferi nemoguće je prepoznati opasnost u desnom ekstremizmu i ekstremnom nacionalizmu, čiju su eksponenti i psi rata u Ukrajini. A i ko bi mogao da je prepozna? Predsednik Srbije koji je koliko do juče bio ekstremni nacionalista po Šešeljevoj mustri? Ministar odbrane Vulin koji svako malo zvecka oružjem i preti susedima? Ministar spoljnih poslova Dačić koji tvrdi da je trenutno mirnodopsko stanje samo običan intermeco između novih ratova na Balkanu? Bezbrojni članovi političke i intelektualne elite koji kade masovnim ubicama i metanišu ratnim zločincima, uzdižući ih u nebesa?

Da je situacija drugačija, u Vladinoj Nacionalnoj strategiji za sprečavanje i borbu protiv terorizma za period od 2017-2021. godine stajala bi bar neka reč o desnom ekstremizmu ili ratnicima u Ukrajini. Oni koji su u stanju da prepoznaju opasnost koja preti od širenja desnog ekstremizma su u teškoj manjini, baš kao što su bili i tokom ratova devedesetih.

Ekstremni nacionalizam već decenijama čini osnovu dominantnog pogleda na svet, toliko smo duboko zabrazdili u odavanju nacionalističkim strastima da će veći deo javnosti srpske borce u Ukrajini videti pre kao rodoljube, nego kao teroriste. Uspešno izvedena nacionalistička kontrarevolucija, praćena nezapamćenom količinom propagande koja ne jenjava, stvorila je nakaradan svet u kojem postoji konsenzus da su četničke sociopate – heroji.  Zato se ne treba čuditi što su srpski sudovi i ostali državni organi blagonakloni prema srpsko-ruskim četnicima. Kad god im progledaju kroz prste – u njima vide delić sebe.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera