Srpska napredna stranka, kula od članskih karata

To i nije politička partija u klasičnom smislu, već ogroman skup građana ujedinjenih strahom i koristoljubljem, piše autor o SNS-u. (Tanjug)

Miting koji je Srpska napredna stranka organizovala u Beogradu povodom dolaska Vladimira Putina trebalo je da bude trijumfalni pohod naprednjačkih pristalica i da pošalje jasnu poruku kako naprednjaka ima mnogo više nego učesnika na građanskim protestima koji se održavaju širom Srbije. Zvanični organizator mitinga, doduše, nije bila SNS, već nekakvo udruženje koje se kliče Centar za razvoj Beograda, ali se vrlo brzo pokazalo da je to tek paravan za vladajuću partiju. Iako se miting ispred hrama svetog Save predstavlja kao trijumf naprednjačke Srbije, iako je 1.300 autobusa iz vascele zemlje zakrčilo centar Beograda, na tom nedobrovoljnom skupu se pokazala sva slabost naizgled svemoćne Srpske napredne stranke.

U javnost su isplivali mnogobrojni dokazi koji govore da je većina okupljenih građana zapravo bila primorana da dođe na miting. Mnogi od njih rade po državnim preduzećima, mnogi su ucenjeni jer rade na ugovor, pa im je prećeno otkazom u slučaju neposluha, neki su primamljivani novcem, drugima je nuđena roba u zamenu za dolazak. Mnogi su o tome čak i otvoreno govorili pred kamerama, na primer jedan uposlenik javnog preduzeća “Srbija šume” koji je reporteru TV N1 priznao da je dobio nalog od direktora, takoreći zapovest da mora da dođe na miting u Beograd.

Srbija u naprednjačkoj mreži

Lokalni aktivisti SNS-a su se ubili od posla kako bi organizovali “spontano” okupljanje građana koji žele da “dobrovoljno” daju podršku ruskom predsedniku. Šta bi tek bilo da nam je u posetu došao neko sa mrskog Zapada kad je za okupljanje u čast omiljenog i pravoslavnom srcu bliskog Putina bilo neophodno pribeći ucenama, pretnjama, zastrašivanju i podmićivanju? I to u jeku ruskokolonaške propagande, nakon što je proteklih godina objavljeno na desetine i desetine hiljada tekstova u kojima se slave Rusija i Putin kao najbolji prijatelji Srbije, kao naši spasioci, kao jedina uteha i nada za vaskoliko napaćeno srpstvo.

Slično funkcionišu svi stranački skupovi SNS-a, tu ništa nije prepušteno slučaju i naprednoj svesti naprednjaka, već partijska vojska predano radi na uterivanju podanika u prigodne torove. U decembru prošle godine procureli su podaci sa Izvršnog odbora SNS-a koji govore da svaki grad u Srbiji ima određenu kvotu članova SNS-a koje treba dovesti na stranačke manifestacije. Lokalni poverenici stranke trude se da dostignu taj zadati broj, neki uspeju i da ga prebace, pa bivaju pohvaljeni za svoj rad, ali se svi u tom nezahvalnom poslu suočavaju sa jednim teškim, gotovo nerešivim problemom.

Naime, kako se požalio Damir Zobenica, sakupljač naprednjaka zadužen za Vojvodinu, često se dešava da odgovarajući broj ljudi uđe u autobuse i krene prema planiranoj lokaciji, ali čim stignu na odredište – nestanu netragom. Zasednu po kafićima ili se upute u šoping po prodavnicama, a na trgu ili u fabričkoj hali koju Aleksandar Vučić svečano otvara – zjapi praznina. Čak su i brojnim članovima stranke draža sitna ljudska zadovoljstva poput alkohola ili kupovine od stajanja u gomili i aplaudiranja najnovijim vođinim uspesima. Nije lako Vučiću da vlada ovakvim naprednjačkim narodom koji ispoljava manjak patriotske i partijske svesti, odajući se profanim uživanjima i to baš u trenutku kad partija zove.

Srbiju su naprednjaci interno podelili na oblasti i svaka od njih ima svog partijskog koordinatora koji je zadužen za kontrolu i aktivnosti svojih stranačkih podanika. Cela država je premrežena ovakvom partijskom strukturom koja zapravo odlučuje o svemu i pokušava da sve aspekte života drži pod kontrolom – od toga ko će ići na partijske skupove, ko će lepiti predizborne plakate, pa do toga ko će biti zaposlen u državnim firmama i javnoj administraciji, ko će zauzeti rukovodeća mesta i ko će  imati pristup budžetu. Svim aktivnostima lokalnih koordinatora rukovodi se iz centrale stranke, tako da je čitava država zapravo pod strogom partijskom kontrolom, a sve je centralizovano do krajnjih granica.

Neposlušni odbornik

Spolja gledano, Srpska napredna stranka deluje kao moćna, monolitna organizacija koju niko ne može da pomeri sa vladajuće pozicije. Dovoljno je podsetiti se činjenice da SNS ima preko 730.000 članova, pa shvatiti o kakvoj se mašineriji radi. Međutim, kad se baci pogled unutra, sve izgleda potpuno drugačije. O tome govori svedočanstvo Dragutina Mirkovića, odbornika Srpske napredne stranke u Smederevu. Mirkovića je u decembru na sednici lokalne Skupštine najzad izdalo strpljenje, pa je svojim partijskim kolegama sasuo istinu u licu, otkrivajući kako stvari zaista stoje.

 On je rekao da zastupa isključivo interese građana Smedereva, a ne interese pojedinih batinaša i kabadahija, a potom je nastavio: “Smisao života je sloboda, to je najveće blago. I lep život. A mi to nemamo u SNS-u. Što jednom ne izađete i ne kažete istinu? Ovde niko ne može da kaže ono što misli. E, pa mene niko ne može da zaustavi”.

Zatim je rekao kako mu prete na ulici i govore mu da ima ćerku koja radi, što znači da nije pametno da govori šta misli, jer će mu ćerka ostati bez posla. Mirković je potom zaključio: “Svakog dana molim moju decu da idu iz ove zemlje, jer ovde nema budućnosti. (…) Ovde ima mnogih odbornika koji nemaju svoj stav i koji ne misle svojom glavom i koji moraju da slušaju naređenja. Ja ne mogu da verujem da sam se u SNS-u zalagao da treba da dođemo na vlast i da pokažemo narodu da smo najbolji i nismo se u tome pokazali”.

Vučićeva kameleonska politika

I to je prava slika vladajuće partije, u njoj ne postoji ni mrva slobode, samo nasilje, pritisak, pretnje, ucene, poslušništvo, totalna kontrola. Zauzvrat, odani partijci dobiju neki posao u državnoj službi ili im partijski drugovi zaposle nekog člana porodice. Broj članova SNS-a zaista zvuči impozantno, ali veliko je pitanje ima li tu bilo koga ko iskreno podržava Vučićevu politiku. Pre bi se reklo da ih okupljaju neki drugi motivi – strah za egzistenciju i lični interes. O nekim zajedničkim političkim idejama ili ideološkoj platformi koja bi okupila ovako veliki broj ljudi, jednostavno ne može biti reči.

Sve i kad bi neko hteo da pristupi Srpskoj naprednoj stranci zbog njene politike, zbog ideja i političkih stavova, to bi bila nemoguća misija, jer Vučić menja svoju politiku kako mu se ćefne. Na početku svoje vladavine nastojao je da uspostavi dobre odnose sa susedima, a danas je Srbiju posvađao sa svima. Isticao je u svakoj prilici kako poštuje suverenitet Bosne i Hercegovine, a onda je tokom njegove posete Sarajevu 2014. godine otkriveno da u programu SNS-a, u članu 2. piše:  “Političko približavanjе i еkonomsko jеdinstvo sa Rеpublikom Srpskom, prеdstavlja rеalnu politiku koja ćе u budućnosti, mirnim putеm i poštovanjеm voljе naroda, stvoriti uslovе za formiranjе zajеdničkе ili jеdinstvеnе državе srpskog naroda i svih ostalih građana koji živе na tеritoriji Srbijе i Rеpublikе Srpskе”. Zaboravili partijski funkcioneri da obrišu deo programa, relikt mračne prošlosti. A nije ni čudo, kad predsednik stranke danas misli jedno, sutra drugo, a prekosutra nešto treće. Čas postavlja evropske integracije kao primarni cilj Srbije, čas usporava otvaranje poglavlja i put ka Evropi do brzine puža. Malo se zalaže za dijalog sa Prištinom i Briselski sporazum, a onda izlazi sa idejom o razgraničenju i prekida dijalog.

Na primeru Kosova je možda najvidljivije zašto je nemoguće podržavati politiku Vučića i SNS-a. Vučić i njegovi dotrpeznici stalno ističu kako predsednik ima plan za Kosovo, kako narod taj plan nije hteo da prihvati, pa nam je izmaklo trajno rešenje odnosa Srba i Albanaca. A niko živi taj plan nikada nije video, nikada taj plan nije iznet u javnost, a veliko je pitanje da li uopšte postoji. Uprkos tim očiglednim činjenicama, i Vučić i ostali funkcioneri SNS-a prave se ludi i pretvaraju se da plan za Kosovo postoji i da je javnost upoznata s njim. Kad bi neko podržavao SNS zbog plana za Kosovo, našao bi se u velikom problemu. Šta bi zapravo podržavao? Koji plan? Kako podržavati nešto što ne postoji? Ovakvoj partiji iz idejnih razloga mogu da pristupe samo kameleoni.

Unutrašnja trulež i praznina

Uprkos tome što SNS deluje kao najmoćnija politička organizacija kojoj niko ništa ne može, uprkos tome što u svojim rukama drži svu vlast i moć, ona je samo tigar od papira. Unutrašnja trulež i praznina te partije vidljivi su na svakom koraku, to i nije politička partija u klasičnom smislu, već ogroman skup građana ujedinjenih strahom i koristoljubljem. Zato je neophodna totalna kontrola nad članstvom, zato sve funkcioniše po principu štapa i šargarepe.

Za razliku od naprednjačkih skupova, na građanske proteste širom Srbije ljudi dolaze dobrovoljno i masovno, niko ih ne dovozi autobusima, ne plaća im dnevnice, ne preti im otkazom. Građani se jednostavno sami okupljaju da izraze nezadovoljstvo stanjem u državi i društvu za koje je odgovorna Srpska napredna stranka s Vučićem na čelu. Dovoljno je navesti primer Lokalnog fronta iz Kraljeva – ljudi su pešačili dvesta kilometara da dođu u Beograd na skup povodom godišnjice ubistva Olivera Ivanovića. Samoinicijativno i dobrovoljno.

O takvom poduhvatu naprednjaci mogu samo da sanjaju, niko od njih ne bi pešačio ni 500 metara ako nije primoran, ucenjen ili ako od toga neće imati neke konkretne koristi. Naprednjaci na svojoj strani zapravo nemaju nikoga ko je tu iz nekih pravih, iskrenih pobuda. A to je već početak kraja, jer nije moguće vlast večno održavati strahom, pritiscima, ucenama i korumpiranjem građana. A ono što se predstavlja kao velelepna, stamena, nerušiva partijska građevina – zapravo je samo kula od članskih karata.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera