Oglasi

Srebrenički glas Nine Ćatića: Možda moji stihovi dođu do tebe

Nihad Nino Ćatić bio je nadvremeni um koji se do posljednjeg dana nije mirio sa srebreničkim beznađem.
Molio je da se pomogne 'zaštićenoj zoni', ali njegov vapaj niko nije čuoAl Jazeera - Arhiva

Poluminutni tonski zapis u kojem muški glas kroz neprekidan radijski šum apelirajućim tonom šalje posljednji krik iz Srebrenice. Čuli ste za njega. Emituje se uoči svakog 11. jula. A znate li ko je sa one strane mikrofona?

Bio je to srebrenički novinar Nihad Ćatić, od milja znan kao Nino.

Sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu - Odsjek žurnalistika, gdje je bio jedan od najboljih studenata, Nihad se igrom sudbine vraća u rodnu Srebrenicu početkom aprila 1992. godine povodom proslave Ramazanskog bajrama. Tu dočekuje kobni 17-ti istog mjeseca i sveopšti napad Jugoslavenske narodne armije, potpomognute srbijanskim paravojnim jedinicima, u kojima prednjače Arkanovci. Iživljavanje, klanje, pljačka, otimanje, devastacija i rušenje obilježit će naredne sedmice u okupiranoj Srebrenici.

Sposobno i pokretljivo bošnjačko stanovništvo u zbjegu spas pronalazi unutar okolnih šuma. Po oslobađanju Srebrenice 09. maja 1992. godine, preživjeli svjedoci  vraćaju se kućama. Tačnije, onome što je od njih ostalo. Među njima i Nihad. Zatiće ih potpis Arkanovih delija - desetine mrtvih, iskasapljenih tijela onih što ne utekoše, obilježenih mirisom paljevine i ostavljenih na gradskim ulicama, trotoarima, u lokalnoj policijskoj stanici, po pragovima stanova i kuća. Damir Škaler, jedan od očevidaca zlodjela, u svojim sjećanjima navodi da je zajedno sa Nihadom i grupom mladića dobio zadatak da sakupi tijela ubijenih civila.

Olovni teret pao je na pleća mladog novinara. Pred njim ispit, najteži dotad.    

Srebrenički glas

Budući da su radio i TV repetitori sistematski minirani i razrušeni od strane vojske s one strane Drine odmah nakon zauzimanja, Srebrenica se našla u totalnoj medijskoj blokadi. Odlučan da je oslobodi izolacije, Nihad sa grupom prijatelja uspješno organizuje studio radioamatera i uređuje lokalno glasilo „Srebrenički glas“. Slobodarska Srebrenica uspostavlja konekciju sa svijetom.

Uporedo s tim, preuzima na sebe ulogu jednog od animatora kulture u zaboravljenoj enklavi. Trebalo je pronaći tajni izlaz iz tegobne svakodnevnice. Tada Nino, pored poezije i zbirke pjesama, piše i drame, od kojih se izdvajaju „Odmetnici“. Inspiracije i motiva imao je ponajviše upravo tih sumornih godina rata. Tako u jednom pismu svom prijatelju negdje potrkaj '93. piše:

„Ovdje je sve sumorno, dragi prijatelju. Teško se miriti sa ovim beznađem i svekolikom bijedom. Pišem i stvaram kao nikad do sada. Možda moji stihovi i dođu do tebe jednog dana. Pročitaj ih, jer ti znaš da sam uvijek uvažavao tvoje mišljenje. Moja bolest, žutica, nije jača od želje da se jednog dana sretnemo uz gemišt i pjesmu. Prebrodiću ja ovo sve. Crne oči mi se ne javljaju, ne pišu. Jesam li to od svih zaboravljen? Ukoliko mi se ukaže prilika, poslaću ti jedan primjerak naših novina "Srebrenički glas" koji uređujem sa nekolicinom entuzijasta“.

'Majko, vidimo se u Tuzli'

Posljednja frekvencija sa Nihadovog uređaja odaslana je 10. jula 1995. godine, kada su Mladićeve trupe već uveliko bile na kapiji samog grada. Prethodno je nekoliko dana izbivao od kuće usljed potrebe svakodnevnog informisanja.

Molio je da se pomogne „zaštićenoj zoni“.

„Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padne na ovaj grad. U bolnicu je trenutno dovezeno 17 poginulih, 57 teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima? Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Populacija u ovom gradu nestaje.“

Njegov vapaj nije imao ko da čuje. Servilnost moćnih sila spram rasplamsalog plamena zla bila je razumu nedokučiva.

„Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu neće više biti bitno”, riječi su kojima se ovaj veleum posljednji put odjavio, britko ogolivši još jednu sramotnu epizodu Ujedinjenih nacija tokom četverogodišnje „mirovne misije“ u našoj zemlji. 

Oproštajni pogled njegove majke Hajre Ćatić, ispunjen pretijesnom neizvjesnošću i mršavom nadom, ispratio je prizor odlaska Nihada sa prijateljima u proboj podrinjskim šumama. Nikad joj se ljepšim nisu činili.

„Majko, vidimo se u Tuzli“, kratko i optimistično, uz sveprisutni osmijeh, poruči Nino na rastanku. Njegov istančani duh entuzijazma nije ga napuštao. Majka se sa mužem Junuzom potom zaputila ka Potočarima. Namjesto sigurnog utočišta, baza „plavih šljemova“ za mnoge će postati zadnja stanica. Tijelo njegovog oca pronađeno je u sekundarnoj masovnoj grobnici Čančari.

Nihadovi posmrtni ostaci još uvijek nisu. Slobodnu teritoriju nije dočekao.

Udahni ponovo svoje ljepote

Odbijao je miriti se sa bezizlaznošću. Pružao je otpor ratnom ludilu onako kako je najbolje znao – pisanom riječju i glasom u eteru. Ostavio je snažan ljudski, kozmopolitski pečat u jednom mračnom, dehumaniziranom vremenu. Svakim slovom, zarezom, tačkom.

Hitrim korakom upućivao bi se svaki put ka svom improvizovanom studiju, ličnom kutku, drugoj kući, da bi radiotalasima poslao informacije iz srebreničkog geta. Šutjeti nije znao ni htio.

U jednom sačuvanom tragu njegovog stvaralaštva stoji:

„Mučenica si sad:

I suosjećamo s tobom.

Mrtvi te žele, živi te mole:

Udahni ponovo svoje ljepote“.

Izdali su ga. Nijemo, kukavički, dvolično. Pao je hrabro, vojnički, uspravno.

I baš zato njegovo ime ne smije biti prepušteno korovu zaborava.

Zaborav je, uistinu, najopasniji.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.