Srebrenica – Vučićeva godišnjica

U prvoj izjavi Ćamila Durakovića bilo je primjetno da se odbijanje gostoprimstva srpskim zvaničnicima ne odbija željeno i namjerno (AP)

Piše: Božidar Andrejić

U tri teze – što Ćamil Duraković, gradonačelnik Srebrenice prošle godine ne reče ono što je ovih dana oglasio, kad  je jasno da će Vučić govoriti manje-više isto, red med, red pelin i kad, štagod ko rekao, balkanska društva još nisu zrela da ostvare pomirenje o kakvom se mnogo priča, a itekako su nezrela i povodljiva da se posvađaju i zakrve ako oni koji ih „mire“ samo malo skrenu ka zavađanju.

Izjava srebrničkog gradonačelnika, dve nedelje pred komemoraciju u Potočarima žrtvama genocida, da je ukratko „državni vrh Srbije“ tamo nepoželjan gost, izazvala je, što nije bilo nerazumno očekivati, žestoka verbalna prepucavanja, a i navodna na rečima „smirivanja“ tenzija. I, na veoma indikativan način pominjanje „nekih para“. Konkretnije dovođenja u vezu njih i (pranja) savesti.

Neki su mediji u Beogradu o svemu zaključili da je balkanski/bosanski lonac ponovo proključao, a da je proces pomirenja pošao u rikverc. Međutim, pre se čini da se na „novonastalu situaciju“, a ona ni najmanje nije nova, ispravnije i prodornije u suštinu može primeniti misao jednog Andrićevog lika da ima vremena „kad je paščad puštena, a kamenje vezano.“

I više od toga, pokazaće se da takva vremena ovde nikada ne nestaju, samo se povremeno pritaje, a oni koji „vežu kamenje“ to obavljaju aljkavo i labavo da kad zatreba istovremeno budu i psi pripušteni i kamenje lako drešivo. Pa se i poštenima učini da je dobro što su psi s jedne, a kamenje s druge strane nekakve ograde, kao da stvarno to jeste tako.

Ista verbalna artiljerija kao prošle godine

Ima jedna pouka u teoriji novinarstva da nije isto novo i aktuelno. Nešto može biti aktuelno, a da uopšte nije novo. I naravno obratno.

Upravo to se može u „punom kapacitetu“ primeniti i na najnoviju srpskobehaovsku gužvu u vezi sa Srebrenicom.

Pomniji posmatrač lako može da zaključi da je ovogodišnja – mora se reći, prigodna iako nimalo prijatna – verbalna artiljerija i sada upotrebljavala ista oruđa i istovetnu municiju kao i lane. Dakle, ništa novo, ali baš aktuelno. Samo je ovoga puta vatra skoncentrisana u manji broj dana.

A prošle godine je bila rasprostrta kroz duže vreme i imala je kulminativne i smirujuće razdele. Počela je recimo sa beogradske strane lansiranjem priče o neodlučnosti i dilemama da li da iko uopšte ide na (okruglu) godišnjicu genocida i da li je to uopšte genocid i kako se zvanična Srbija o tome izjasnila. Potom je bio Vučićev odlazak sa kamenovanjem, pa red žustrih reakcija na to sa pripadajućim poltronskim preterivanjem da je reč o pokušaju ubistva.

I, potom, iz istih megafona pohvale Vučićevoj hrabrosti, pa onda izvesno smirivanje retorike i šetnja centrom Beograda sa sve muzikantima i šahom na Kalemegdanu u kojoj su „simultanki“ učestvovala sva trojica članova Predsedništva BiH. Naravno, sve je krunisano grantom Vlade Srbije Srebrenici od, pominjalo se, pet miliona evra.

Što je sada od gradonačelnika možda malo bezobrazno, ali s pravom, ocenjeno da ne može biti ulog u iskupljiivanje i pranje savesti. Ali, to istovremeno otvara i pitanje na osnovu kojih podataka se onda znalo da je reč o iskrenom gestu koji će pratiti dublje spoznavanje odgovornosti srpske države, ne naroda, kako se ovde imputira, za zločine tokom najskorijih ratova, ne samo u BiH. Bez toga, sve je samo kratkoročno politikantstvo, i političko-rejtinško reklamerstvo na šta je na kraju i ispalo.

Genocid ili „ono“ kako je presudio Hag

U međuvremenu politka toplo-hladno nalazila je povode u nizu sitnijih i krupnijih međupoteza, uglavnom vezanih za odnose Srbije i Republike Srpske i sav mizanscen sa stalnim odlaganjima posete Tomislava Nikolića BiH. Ova „rasprostrta dinamika“ ne u međusobnim odnosima, već u pričama i svađama o njima, ponovila se i sada unekoliko samo na zgužvaniji i ubrzaniji način.

Kad se sve sagleda, vidi se da ozbiljna analiza i ne treba da se kreće po prašumi citata, već da u njima, a više možda između njihovih redova, hvata akcente koji možda najavljuju i neke trendove u pogledima. Kad se već oni ne osećaju na realnom planu dubinskog popravljanja odnosa.

To se, naravno, ne rešava saopštenjima, izjavama i deklaracijama, već strpljivim radom na razumevanju nedavne krvave prošlosti i tek potom prihvatanju odgovornosti za svaki pojedinačni čin.

U prvoj izjavi Ćamila Durakovića, tako, bilo je primetno da se odbijanje gostoprimstva srpskim zvaničnicima ne odbija željeno i namerno, već što se ne može odgovarati za posledice, i moguće skandale budući da ljudi, narod, vide da državni vrh Srbije i dalje negira genocid. A onda, dakle, skandali zasene dženazu i komemoraciju. A kamenje, ni bukvalno nije vezano.

Reakcije iz Beograda ubrzale su se, ali nije bilo toliko smisla za nijanse, kao što se godinama oko priznavanja genocida sve vrti kao „kiša oko Nikolićevog Kragujevca.“ Osim nepromenjene retorike i „negovanja“ desnog i nacionalističkog ambijenta, kao i zbog starog sindroma da je mnogo opozicionih snaga i devedesetih i sada,

Miloševića grdilo ne što je „ratove vodio nego što ih nije dobio“, zaobilaženje problema ogleda se i u samoj skupštinskoj deklaraciji o Srebrenici.

O odgovornosti u njoj se govori bez pominjanja samog pojma genicid, već se ukazuje na odgovornost za „ono“ kako je presudio Haški sud. Malo ko je, i zadugo će malo biti onih koji postavljaju suštinska pitanja – da li se i dalje negira genocid, zašto i kako to „popraviti“, a uvek će se naći bukača da krive druge za napade i na ono što nije napadnuto.

Nisam bio ja, ali jeste „moj Čeda“

Sam Vučić je posle Durakovića govorio mirno, meko i svileno. I pre nego što je posle koji dan opet zaoštrio, stalno je isticao tu mirnoću, ali je svejedno „poštujući odluku“ organizatora komemoracije, „ceneći Durakovića“, neprestano o bosanskom rukovodstvu, valjda, ili o Bošnjacima govorio sa „oni“. Oni to, oni ovo.

Tako je njegov seizluk iz ministarskog kora, te posebno iz stranke mu, a Dodika i da i ne pominjemo, dodao gas utrkujući se u žestini ocena „njih“ i u hvaljenju pomiriteljstva i mirnoće s kojom je Vučić podneo avaz iz Srebrenice. Pa je rođena i teza da to Duraković ne bi sam odlučio, već da iza njega stoje „oni“.

Na kraju adresant je konkretizovan na „onog od koga sve to potiče“ Bakira Izetbegovića. (Primeri kvalifikacija, rečenice čitaoci mogu da slože i sami: Bratislav Gašić – prćija Ankare i Sarajeva; Marko Đurić, sada i potpredsednik SNS-a – Durakovićevo šovinističko divljanje, Vlada, odmah, prekinuti komunikaciju, bošnjački rukovodioci; Aleksandar Vulin  – „najveći greh Aleksandra Vučića što je preživeo pokušaj ubistva“, „majke Srebrenice su sebi dopustile da postanu deo ružne, prljave, licemerne političke igre koju vode Duraković i Izetbegović“).

Izetbegović je izjavio da nikad ne bi doneo odluku o nepoželjnosti državnog vrha Srbije u Srebrenici, a to je učinio Organizacioni odbor, „Majke Srebrnice“ takođe su pojasnile neprihvatanje neiskrenih.

Valja, međutim, reći da su zabeležena i dva pokušaja „konstruktivnog“ prilaženja ovom neprijatnom problemu. Čedomir Jovanović, lider LDP-a, saznalo se, dobio je poziv i ići će u Potočare, što je i ranije činio, a zajedno sa SDA-om Sandžaka i LSV-om najavio novu skupštinsku rezoluciju.

Ali, viđu vraga, i Marijan Rističević, predsednik Narodne seljačke stranke, a na listi poslanika SNS-koalicije u Skupštini (preteče Čedu, Ugljanina i Čanka!) već je dostavio neku „svoju“ rezoluciju. Videće se narednih dana šta će sa time biti, ali u svakom slučaju postoji bojazan da je reč o svojevrsnim surogatima i nadomescima. 

Dok se za samu LDP-SDA-LSV to ne može reći, za Rističevićevu gotovo sigurno može. Ali i Jovanović može odigrati ulogu „surogata“ na samoj komemoraciji. Pošto još nije „od raskida“ da se nekako prihefta Vučićevoj novo i dugokomponovanoj vladi, može se lako desiti, ako se prišljamči, da postane alibi za mandatarovo odsustvo – nisam bio ja, ali je bio „moj Čeda“.

Kakofonija „glasne površnosti“

Nezavisni pogledi na ovu najnoviju „tarapanu bez pijeteta“ ponudili su najmanje dve vrste reakcija. Na primer, mirni i umereni Aleksandar Popov iz novosadskog Centra za regioanlizam ističe dve stvari, prvu birokratsko protokolarnu: na godišnjice koje nisu okrugle se inače ne ide, pa ga čudi tolika vreva. A što se tiče krešenda i urlika u toj vrevi on zapaža da se možda time „podiže lestvica“ za prave suštinske razgovore o pomirenju koji će uslediti.

Radikalna i u evropejstvu i u antizločnaštvu, Sonja Biserko, predsednica Helsinškog odbora u Srbiji, pak, zaključuje da je „Beograd uvek bio neiskren u odnosu prema genocidu u Srebrenici i ne treba da čude ambivalentne poduke iz Beograda, kao ni reakcija ljudi u Srebrenici“.

Uz ovaj jasan stav treba dodati da, ukupno gledano, samo neozbiljni u čitavoj ovoj kakofoniji (s obe strane) mogu da vide ozbiljne stavove i otkrivaju dublje trendove. Pre bi se reklo da je pre svega reč o veoma „glasnoj površnosti“ koja na kraju kao i da se ne vodi povodom godišnjice Srebrenice, već kao da je neka, još jedna, istorijska – Vučićeva godišnjica.

I uz to, još jednom se mora podsetiti – pre ikakvog nastavka pomirenja ozbiljan svet mora da se zabrine nad klimom koja se neguje i pothranjuje sve više, a u kojoj po pravilu ne niče ni klica ni biljka pomirenja.

Postaje to jasno i kad se ne analizira Srebrenica. U dane kad kriza bregzita, i naročito neotvaranje poglavlja 23 i 24 itekako pogađaju Srbiju, ovde se osim na Potočare i Bošnjake, forsira usmeravanje pažnje na dva istraživanja koja pokazuju mnogo viši stepen evroentuzijazam građana nego što je dosad istraživano.

Ali, paralelno s tim, tehnički ministarski zvaničnici ne kriju bes zbog poglavlja i filuju ga baš retorikom koja ljudima treba da ogadi nezahvalnu i bezobraznu EU iz koje je moguć i „rikverc“. Pa se ne zna ko je bezobrazniji – Sarajevo ili Brisel.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera