Srebrenica, lekcije za EU

Ima ljudi koji Bosnu i nas vole više nego mi, kao Roberta Biagiarelli. A kako stvari stoje, Roberti i više vjeruju nego nama.

Članica Europskog parlamenta Elly Schlein (1985, Italo-Amerikanka, rođena u Švicarskoj, otac Amerikanac, majka porijeklom Ukrajinka;  pripada skupini socijalistista&demokrata), pozvala je nedavno Robertu Biagiarelli (Italija) predstaviti monolog Srebrenica, Lekcije za EU u Parlamentu.

Roberta Biagiarelli je glumica i autorica, stručnjak za Balkan. Ovim prostorom se bavi od 1998. Govorila je, kao malo ko, o zadnjim balkanskim  ratovima i ovom terenu,  24 godine nakon potpisanog mira. Ovaj period nakon 1998. je nazvala „Un lungo dopoguerra“. U prijevodu: dugo poslijeratno razdoblje. Svaki dio ove sintagme ima svoju specifičnu težinu i dužinu, očito.

Njen autorski tekst predstavlja lekciju sjećanja, naspram nacionalizama, netrpeljivosti i uloge EU. Roberta Biagiarelli je do sada imala preko 500 ovakvih nastupa u Italiji i svijetu. Monolog je na naš jezik sa italijanskog prevela Kanita-Ita Fočak. Ovog 19. februara je prvi put nastupila u prijestolnici EU. Sama je „na sceni“, čini stotinu koraka po bosanskom ćilimu, kojeg uvijek nosi sa sobom. Donijela ga iz Sarajeva.  Roberta se predstavlja kao pripovjedač,  i istovremeno u ulozi učesnice događaja, govori kroz neimenovane likove koji su zapreteni  u mrežu događanja.

Na ekranima je predstavljen prijevod na engleski. A kao uvod pisalo je ovo: „There is much that is monstrous. But nothing more monstrous than man“. (u mom prijevodu : Ima mnogo toga što je monstruozno. Ali ništa nije sablasnije od čovjeka.)

Njen se monolog/igrokaz zahuktava  u proljeće 1992. legendarnim a nesalomivim oružjem: rekla-kazala. Pojava zvana glasine, raison d'être s kraja osamdesetih i početka devedesetih, danas, krajem druge decenije 21. stoljeća,  poprimila je oblik, smisao&ubojitost  fake news. Koliko rekla–kazala ima značaja: u Europskoj komisiji su zauzelii stav i sročili tekst koji se bavi identifikacijom i borbom protiv fake news. To samo da se zna, je li važna ulično-uličarska finta. Dokument Europske komisije datuma i oznake „26.4.2018 COM(2018) 236 final“ počinje ovako : „Izloženost građana dezinformacijama na širokoj  ljestvici, a tu su obuhvaćene i obmane i u potpunosti lažne informacije, predstavlja veliki izazov za Europu“. Ne znam treba li spomenuti slučaj sa širenjem  fake news, oružjem i ratom u Iraku.

Džezva i fildžan

Osim opsade zone Srebrenice i događaja od 11.07.1995. Roberta Biagiarelli je u središte svoje preokupacije na početak stavila neprovjerene priče koje su šunjale, širile k'o kuga i bogazama balkanskim uvijek stoprocentno sigurno stizale na adresu. Druga okosnica su naši mentaliteti. Nametnulo se kao jasno: sve je isto, samo malo slično.

Opisala je npr. kako se u bosanskim kućama skidaju cipele. „Samo su imena različita, navade su iste“.

Kaže da je monolog nastao nakon godina proučavanja i razgovora sa ljudima odatle. Autorica je i dokumentarnog filma Souvenir Srebrenica, prikazanog na RAI  UNO special Telegiornale, kad je uhapšen Ratko Mladić.  2013. je predstavila 53. minutni road movie/dokumentarni film Transumanza della Pace. Istoimenovani projekat se sastojao u „saučesništvu“ Roberte i Giannija Rigoni Sterna sa ciljem da se povratnicima u Općinu Sutjeska i  Srebrenicu omogući uzgoj krava. Tako su 134 krave stigle do 80 uzgojitelja.  U maju 2018. u Modeni i u suradnji sa drugim italijanskim općinama organizirala je „Europski Balkan – ogledalo nas“, multidisciplinarne susrete i svjedočenja sa ciljem da se produbi razumijevanje događaja. Učestvovali su pisac i novinar Paolo Rumiz, general Jovo Divjak (Sarajovo, kako ga naziva), bosanka novinarka Azra Nuhefendić, autor Andrea Oskari Rossini, mladi novinar Dario Terzić, studenti i mnogi drugi.

U monologu nas je iznenadila spominjanjem džezve i fildžana. Razveselila nas je svojim opisivanjem dočekuše, razgovoruše, tračuše i sikteruše, sve ovim riječima. U sali  je bilo premalo ljudi koji govore naš jezik (premalo, jer je saveznika uvijek malo, i mnogo jačima od nas), ali smo se nasmijali.

E da, govorila  je i o snajperistima, i nekim glavnim likovima na svim stranama, od zapovjednika službenih vojnih a nenaoružanih formacija, i jednog koji se preobukao u civil. Pa ga, nesretnika, prepoznale Srebreničanke, i zapitale ga „Ti se možeš vratit’ svojoj kući, zašto i ja ne mogu“.  Sve do nekog lokalca dvolika, koji je ličio na Che Guevaru. Da, i svi lokaliteti su tačno izgovoreni i jednako pravilno naglašeni: i Bratunac, i Cerska, i Potočari, i Konjević Polje. Pomenula je i Rezoluciju #819.  Izgovorila je sve slovo po slovo, cijelu abecedu Srebrenice. A kao Srebrenica, A kao akt osude, A kao agresija. Nije greška. Izgovorila je i broj 8279. Opisala kako su ljudi vidjeli glave odsječenih ušiju, i mužjake kojima  je usred mraka naumpala pohota. 

Na kraju se na ekranima pojavio natpis, opet na engleskom, jer u Europskom parlamentu smo bili : „Among all terrible things existing, the most terroble is man“.  U mom prijevodu : Od svih strašnih stvari koje postoje, najgori je čovjek“.

Jedina naša odomaćena riječ  i rasprostranjeni pojam kojeg  Roberta nije izgovorila  je „papak“.  Možda zato što papku nije mjesto  ni  u pjesmici ni u recitaciji, ali je baš zato – zaratio.

Nevelika sala je bila dupke puna. Šteta, što nije bilo još mjesta.

Ova autorica u Modeni upravo završava projekat “Figlie dell’epoca, donne di pace in tempo di guerra” – „Kćerke epohe, žene mira u vrijeme rata“. Govori o angažmanu  žena od 1915. do danas, i njihovim očima i srcima, koji drugačije vide svijet. I rat, a i mir, Boga mi.

Kažem, ima ljudi koji Bosnu i nas vole više nego mi, kao Roberta Biagiarelli. A kako stvari stoje, Roberti i više vjeruju nego nama, samo mora puno puta ponoviti.  

Izvor: Al Jazeera