Srce se ne dijeli kada Ivan igra protiv Igora

Goran Karačić (24) je nogometni golman i član turskog drugoligaša Adanaspor (Instagram)

Rijetke su porodice gdje su trojica braće ostvarila zapažene sportske karijere i osvojila mnoštvo trofeja širom Evrope poput Karačića, rođenih u Mostaru. Najstariji je rukometni bh. reprezentativac Ivan Karačić (35), koji je drugom šampionskom titulom u Izraelu sa Maccabi Rishon LeZionom na kraju prošle sezone okončane prekidom lige zbog pandemije, upotpunio kolekciju na sedam trofeja osvojenih još u BiH, te Bjelorusiji.

Najuspješniji među braćom je srednji bek rukometne selekcije Hrvatske Igor (31), osvajač dva naslova evropskog prvaka u dresu skopskog Vardara. Sa makedonskim klubom za koji je nastupao devet godina okitio se višestrukim titulama, kupovima i superkovima ove države, te četverostrukim naslovom u regionalnoj SEHA ligi. Sada je član najtrofejnijeg poljskog kluba Vive Kielce. Igrajući u sarajevskoj Bosni pripala mu je titula prvaka BiH, 2011.

U prošlogodišnjem intervjuu za Al Jazeeru, Igor Karačić izjavio je da bi sve trofeje u klupskoj karijeri mijenjao za zlatnu medalju sa Hrvatskom. Malo je nedostajalo da mu se želja ispuni na Evropskom prvenstvu u januaru, u Austriji, Švedskoj i Norveškoj, no Červarovi izabranici poraženi su u finalu od Španije sa 20:22. Prethodno je igrajući za selekciju Hrvatske osvojio bronzu 2016. na Euru u Poljskoj.

Za razliku od starije braće rukometaša, 24-godišnji Goran Karačić je nogometni golman i član turskog drugoligaša Adanaspor. Prethodno je nosio dres Zrinjskog. Trenutno je na pripremama za start nove sezone 13. septembra.

„U Turskoj živim skoro pet godina. Kada sam došao u Adanaspor, igrali smo Superligu i bilo je odlično. Nažalost, ispali smo u drugi turski ligaški rang, koji je isto tako kvalitetno takmičenje. Utakmice se igraju na ogromnim i pred punim stadionima, kao što je slučaj u društvu najboljih. Prošla godina je bila najgora u povijesti kluba, jer su nas pogodile sve nedaće“, priča Goran.

„Poznato je da je Tursku kao zemlju zahvatila velika financijska kriza. Pošto naš klub drži privatnik, mi smo je još više osjetili. Neki igrači su tražili ono što je njihovo pravo, jer nisu dobijali plaće po par mjeseci. Desila se katastrofa ispadanjem u još niži ligaški rang. Međutim, zbog nesretne pandemije korona virusa, bili smo prvi kojima je ona donijela i nešto dobro. Turski savez odlučio je da će svi klubovi ostati u ligi, bez obira na ostvareni plasman. Ove godine posložene su karte i više se neće dozvoliti što je bilo 2019. Stigli su novi igrači, te ojačana uprava. Mislim da ćemo ove sezone biti konkurenti za sami vrh“, dodaje on.

Rukometni bh. reprezentativac Ivan Karačić

Goran ističe da je u ranoj mladosti preferirao više sportova, pošto mu je svaki išao od ruke. Njegova prva ljubav bio je tenis kojim se počeo baviti još u vrtiću.  

„Igrao sam ga uspješno nekoliko godina i dobro kotirao, bio sam treći teniser Hrvatske u konkurenciji do 12 godina. Pošto tenis kao sport zahtijeva mnogo financijskih sredstava i svaki vikend se putuje, roditelji to jednostavno nisu mogli podnijeti. Samo hotel u Hrvatskoj za dvije-tri osobe koje vodiš sa sobom je 1.000 eura plus svi suplementi, reketi i što treba za tenis – to je stvarno bilo nepodnošljivo. Kada sam to sve vidio, rekao sam roditeljima da više neću igrati tenis“, prisjeća se.

Nekadašnji čuvar mreže mlade nogometne reprezentacije BiH tvrdi da je potom uslijedilo lutanje u izboru sporta kojim će se baviti.

„Okušao sam se u rukometu. Bilo je dobro u Zrinjskom, ali onda su braća ‘uskočila’ i rekla: Zašto moram prolaziti njihovim putem u rukometu, pogotovo kada znamo kakav je Mostar. To je grad koji daje mnogo talenata u svim sportovima, a uvjeti su nula ili minus ako se može tako reći, počev od nogometa, pa do rukometa i košarke. Mostar kao ozbiljan grad, nažalost, nema dvoranu. To je sramota za vlast i ljude koji vode grad i državu. Poznato je da je Mostar dao puno istaknutih sportaša, a u međuvremenu nisu im stvoreni bolji uvjeti. Tako sam odlučio preći u nogomet“, kaže.

Naglasio je da je oduvijek bio fasciniran branjenjem, mada kako kaže, igra prilično dobro nogomet i na drugim mjestima u timu.

„Pronašao sam sebe na poziciji golmana. Išao sam korak po korak, imao sreću da dobijem priliku da branim, što me čini zadovoljnim“.

Porodica sportskih gena

Prema Goranovim riječima, najveće zasluge za sjajne karijere tri brata Karačić imaju otac Ante i majka Ankica. Golman turskog sastava podsjeća da je otac bio nogometaš Veleža, a majka atletičarka.

„Obitelj ima sportske korijene u genima i odgajani smo na taj način. Moj pokojni djed Ivan bio je vratar Veleža u mladosti. Otkad znam za sebe, vezan sam za sport, kao i braća koja su izabrala taj put. Dobro je da nas je otac Ante usmjeravao da se bavimo sportom. On je čovjek perfekcionista, ali sve će uraditi da zaštiti svoju djecu, ukoliko smo braća i ja bili zapostavljeni. Sada se menadžeri brinu o igračkim karijerama. U to doba za naš sportski razvoj brinuo se otac koji je vjerovao u nas da ćemo uspjeti jednog dana. Oštro bi reagovao prema osobama ako bi se desila neka nepravda. Iz ove perspektive, otac je bio u pravu, štiteći naše interese. Što god bismo eventualno ponudili ocu i majci koji su sa stresom proživljavali naše sportske karijere, nećemo im se moći odužiti“, ističe.

Zanimljivo je da su 2016. godine trojica braće proslavila naslove prvaka. Ivan je bio najbolji sa Kadettenom u prvenstvu Švicarske, Igor sa Vardarom u Sjevernoj Makedoniji, dok je treću šampionsku titulu u porodicu Karačić donio Goran, braneći za Zrinjski u BiH.

„Ta godina ostaće upamćena po lijepom u obitelji. Bilo je normalno da Vardar osvoji titulu. Imao je vanserijske rukometaše i bio tada odlično organizovan klub. Ivan je takođe osvojio naslov, a meni se otvorila prilika u 2016, u kojoj se sve jako brzo izdešavalo. Tek kada se završila sezona, bio sam svjestan da smo uzeli titulu i da sam proglašen najboljim golmanom u bh. prvenstvu. Proslavili smo titule sa prijateljima kod nas kući u dvorištu, i uz muziku uživo. Nadam se da slavlju nije kraj i da će se ponoviti sličan uspjeh u dogledno vrijeme. Njih dvojica su i ove godine postali šampioni, a ja sam malo zaglibio, priča, uz osmijeh, Goran.

U prošlogodišnjem intervjuu za Al Jazeeru, Igor Karačić izjavio je da bi sve trofeje u klupskoj karijeri mijenjao za zlatnu medalju sa Hrvatskom

Prema mišljenju našeg sagovornika, najteža je stvar je što se rijetko viđa sa braćom, pošto žive na raznim stranama svijeta.

„Donedavno se Igor i ja nismo vidjeli skoro godinu i pol dana. To nam je postalo nenormalno i odlučili smo da se moramo sresti po svaku cijenu. Ovog ljeta bili smo skupa svega dan i pol. Zbog korone virusa, bilo je odgođeno tursko prvenstvo koje smo, ipak, na kraju odigrali, a Igoru je prekinuta liga u Sjevernoj Makedoniji. Tamo je proveo četiri mjeseca, a potom smo se našli zajedno na kratko u Mostaru. Popili smo kavu, vidjeli se i Igor je ubrzo otišao na aerodrom da otputuje u Poljsku. Sa Ivanom sam bio duže vremena. Nedostaje nam vremena da bratski popričamo o svemu, iznesemo dojmove o treninzima, ligama i utakmicama“.

Za brata Ivana, Goran kaže da je perfekcionista, te potpuni profesionalac koji pazi na svaki detalj.

„On želi to prenijeti na nas. Ako ovako nastavi, Ivan će igrati do 60-te godine. On je spremniji od momaka, koji imaju između 22 i 25 godina, te su u usponu forme. Kada živiš cijeli život profesionalno, tijelo ti vraća kroz zdravlje, što je jedini pravi put za sportaše“, smatra.

‘Volim Hrvatsku, volim i BiH’

Prijateljska utakmica rukometnih reprezentacija Hrvatske i BiH, završena remijem 33:33, 4. januara u Rovinju, donijela je podjednako zadovoljstvo u obitelji Karačić, s obzirom na to da su Igor i Ivan nastupili na suprotnim stranama. Kada smo ga pitali za koga navija u tim utakmicama, dvije reprezentacije, Goran je odgovorio:

„Otac je to najbolje rekao kada su dvije selekcije zapale u istu grupu na Svjetskom prvenstvu 2015. u Kataru, da se srce ne može podijeliti: Volim Hrvatsku, volim i BiH. Prije svega, važno mi je da oni završe zdravi utakmicu. Znamo da je rukomet opasan i rizičan sport. Volim gledati takve utakmice, koje su pune borbe i naboja. Obojica braće daju sve najbolje od sebe kada igraju za reprezentacije. Poznajem većinu tih igrača koji igraju za Hrvatsku i BiH. Ističem da je rukomet sada za mene sport broj 1. Nekako je ostao moja ljubav i neostvareni san. Međutim, otišao sam u nogomet i više nema povratka nazad“, zaključio je Goran Karačić.  

Izvor: Al Jazeera