Srbija: Vrednovanje života i smrti

Zbog grešaka ljekara u Srbiji je moguće pokrenuti i krivični i parnični postupak ili oba istovremeno (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Velimir Ilić (Beograd)

Dijana Radović i Jasmina Rakić se ne poznaju, a vode istu bitku i imaju isti cilj – da njihova sudbina ne zadesi više nijednu porodicu i da lekarske greške nikog ne zaviju u crno kao njihove porodice. I desetine drugih u Srbiji.

Radovići su izgubili ćerku i sestru Jelicu, Rakići supruga i oca Stojana. U oba slučaja, kažu, otisci prsta sudbine pripadaju lekarima. Radovići se sude godinama, a Rakići godinama čekaju da suđenje počne.

Dijana Radović o agoniji započetoj 9. septembra 2006. smrću ćerke Jelice, devetnaestogodišnjakinje koja je otišla na rutinsku operaciju, danas govori bez afekta, ali kategorično, mirno i pribrano. Ipak, glas je povremeno odaje i pred sagovornikom joj otvara dušu, do poslednjeg atoma iskrenosti. To je onaj tren u kome Dijanu, borca za pravdu, neumitno i podsvesno nadvladava Dijana majka i sve minule i buduće godine koje se neprebolno nižu.

Porodica Radović nema dilemu da je Jelica žrtva lekarskog nemara, nestručnosti ili neznanja i lakomislene rutine u privatnoj klinici “Decedra”.

“Gledala sam kako nam dete umire, pred našim očima, a lekari su nas ubeđivali da je to samo postoperativni tok, da je Jelica razmažena”, priča majka Dijana.

Pravda nije i mera pravičnosti

Samo četiri dana nakon rutinske operacije čukljeva, Jelica je preminula od posledica sepse. I Radovićima se u tom času život lomi na dva dela – pre i posle Jeličinog odlaska. Njenom smrću rodila se odluka, jednako jaka kao bol: Jelica će zauvek živeti samo ako ne dozvole da i neka druga porodica na isti način doživi njihovu sudbinu i patnju. Ta borba je prerasla u višegodišnji, istrajan, ali jednako bolan rat s pravosuđem i zdravstvom, nemoralnim i beskrupulozno neljudskim pričama i primedbama u sudnici, kojima optuženi lekari i njihovi advokati pokušavaju oprati ruke i odagnati krivicu.

Grupa ožalošćenih građana

Porodice pacijenata-žrtava lekarskog nemara u Srbiji formirale su Grupu građana u okviru koje nastoje udruženim snagama izboriti više društvene podrške kroz medije i u javnosti, te u postupcima koje vode pred sudovima. Al Jazeera je dobila odobrenje roditelja i porodica da objavi fotografiju njihove dece i srodnika za čiju smrt optužuju lekare. Nema podataka koliko je još porodica u istoj situaciji, a nisu pridruženi grupi ili uopšte nisu pokrenuli sudski spor.

 

Radovići ni tad, a tako i danas, nisu očekivali “niti očekuju ni sažaljenje ni samilost”, ničiju i ni od koga. Nude dokaze i zauzvrat od suda jedino traže pravdu, svesni da presuda ne može biti pravična, jer još niko nije spoznao pravično vrednovanje života i smrti.

Lekarska komora Srbije (LKS) utvrdila je u decembru 2006. da ima elemenata za pokretanje krivičnog postupka, ali odbija da prijavljene lekare izvede pred strukovni Sud časti, “kako ne bi prejudicirali krivični postupak” pred građanskim sudom.

A sud je presudio: Slavko Tomić, Olivera Jeremić i Miodrag Stojanović, lekari privatne klinike “Decedra”, osuđeni su na po 15 meseci zatvora i dvogodišnju zabranu obavljanja lekarskog poziva. Vlasnica “Decedre” Svetlana Sremčević osuđena je na godinu dana zatvora, uslovno na četiri godine, uz 10 godina stroge zabrane bilo kakve delatnosti u zdravstvu. Međutim, Apelacioni sud u Beogradu je u maju 2013. ukinuo prvostepenu presudu i vratio na ponovno suđenje.

Za Radoviće je tad počela nova epizoda košmara, jer su prvo ročište čekali osam meseci.

“Želimo samo da pravosuđe okonča ovu agoniju i oslobodi nas bola s kojim nas suočavaju svaki put u sudnici. Želimo da u miru oplakujemo svoje dete, ali smo svesni i da moramo istrajati u ovoj borbi, učiniti sve da Jeličina smrt dobije smisao… Samo to nam daje snagu. Dotad, izuzev vere u Gospoda Boga, nama nema smirenja”, objašnjava Dijana Radović.

Gledala sam kako nam dete umire, pred našim očima, a lekari su nas ubeđivali da je to samo postoperativni tok, da je Jelica razmažena.

“Većina misli: to se meni ne može desiti ili je to nešto preko čega se ćutke prelazi. Ako vas neko i razume – razume vas na dan-dva… Svejedno nam je i kolika će kazna biti izrečena lekarima, dovoljno je što znamo da su oni krivi. Sud je krivicu dokazao”, kaže Dijana.

Insistira da je njihova priča samo jedna u nizu i da se još desetine porodica bore, ukazujući na to da je ljudski život apsolutno važniji od svakog posla i profesije. Cilj im je i da dokažu kako lekari i svešću, a ne samo rečju, moraju biti dorasli Hipokratovoj zakletvi da će svoj poziv “obavljati savesno i dostojanstveno”, i da će im “zdravlje bolesnika biti najveća briga”, a da će se prema pacijentima odnositi kao prema ljudskom biću. Nasuprot tome vide, kako kažu, solidarnost i(li) lažnu solidarnost lekara, koju doživljavaju samo kao “saučesništvo u ubistvu” njihove ćerke.

“Istrajaćemo u borbi da sud presudom i kaznom pošalje poruku da se svest i osećaj odgovornosti lekara mora primeniti u interesu pacijenata kao ljudskih bića, jer njihove život preuzimaju u svoje ruke”, govori Dijana Radović, iščekujući sledeće ročište i nove doze bola koji treba podneti.

Pogibija na rehabilitaciji

Za razliku od Radovića, Rakići već treću godinu čekaju da sudski procese uopšte i počne. Jasmina, Jelena i Vukašin izgubili su supruga i oca Stojana, reklo bi se “rutinskim nemarom” u Institutu za rehabilitaciju “Selters” u Mladenovcu, takvim da im se pojedini lekari i osoblje gotovo rugaju u lice.

Pravni skener: Najveći broj prijava se odbaci

Zbog grešaka lekara u Srbiji je moguće pokrenuti i krivični i parnični postupak, ali su u praksi su češći krivični zbog želje da lekari za nesavesno lečenje i greške budu kažnjeni i da se spreče buduće negativne posledice, navodi u odgovorima Marina Mijatović, direktorka NVO-a Pravni skener, koja kao svoj osnovni cilj ima zaštitu prava građana u oblasti zdravlja i socijalne politike.
Najčešća krivična dela su nesavesno pružanje ili neukazivanje lekarske pomoći i teška dela protiv zdravlja ljudi, a u više od 95 odsto prijavljenih slučajeva pacijenti su preminuli. Međutim, veliki broj krivičnih prijava koje podnose pacijenti ili porodice odbacuje se bez obrazloženja. Istovremeno, zakoni u Srbiji ne prepoznaju lekarsku grešku kao osnov naknade štete, već ih svode na duševnu i fizičku bol, pretrpljeni strah… Ključnu ulogu utvrđivanja osnova i iznosa naknada imaju veštaci, ali praksa pokazuje da su njihovi nalazi i mišljenja blagonakloni kolegama lekarima. Prvostepeni krivični ili parnični postupci u najvećem broj procesuiranih slučajeva traju više od 10 godina, ali se mnogi oštećeni pacijenti i njihove porodice retko i upuštaju u sudske sporove, jer su troškovi vođenja postupka veoma veliki.
Paradoks je da većina zdravstvenih radnika smatra kako pacijenti imaju više prava nego što bi trebalo i da zakoni štite jedino pacijente, dok njih nema ko da štiti, iako Lekarska komora, kao strukovna organizacija, ima široka ovlašćenja kada je reč o zaštiti njihovih članova.

Stojan, slep i polupokretan, zavisan od tuđe nege i pomoći, upućen je na rehabilitaciju u “Selters” 31. avgusta. Porodici su 4. septembra javili da je pao niz stepenice i onesvestio se. Preminuo je posle 10 dana, ne budeći se iz kome. Istražni sudija je istog dana naredio sudsko-medicinsku obdukciju, čiji će nalazi kasnije dati za pravo porodici Rakić da od države traži gonjenje lekara i medicinskog osoblja po službenoj dužnosti.

Još dok su se lekari u beogradskom Urgentnom centru borili za Stojanov život, Jasmina je žalbom inspekciji Ministarstva zdravlja ukazala na odgovornost lekara i osoblja u “Seltersu”. Nakon izlaska na teren i uzetih izjava dežurnih lekara i sestara, inspektor je, međutim, zaključio da je “o pacijentu adekvatno vođena briga”.

Međutim, u službenoj belešci dežurne lekarke i izjavama sestara, iako prema opisima usaglašenim gotovo do identičnosti, navodi se različito vreme kad je i pod kojim okolnostima Stojan pao niz stepenice i doživeo tešku frakturu lobanje.

Većina misli: to se meni ne može desiti ili je to nešto preko čega se ćutke prelazi. Svejedno nam je i kolika će kazna biti izrečena lekarima, dovoljno je što znamo da su oni krivi. 

Da jedni drugima čuvaju leđa, ispostavilo se kad je inspektor “ljudski posavetovao” suprugu preminulog.

“Sugerisao je da ‘ne pokrećemo nikakvu proceduru jer se to na sudu teško dobija’. I ‘objasnio’ mi još kako će ‘biti veliki stres ako budem još jednom kroz sve to prolazila’. S tim koktelom bola i očaja smo deca i ja od tada počeli živeti”, priča Jasmina.

Odlučna da se ne prepusti nemoći i beznađu, s jednim jedinim ciljem – da spreči novu sličnu nesreću i bol neke druge porodice, počinje da obija pragove Lekarske i Sestrinske komore, tužilaštva i suda…

Predistražni postupak počeo je u septembru 2011, da bi tek u decembru 2012. država odbila da krivično goni lekare i osoblje “Seltersa” po službenoj dužnosti. Rakići tad sami podnose optužni predlog, ali i on se godinu dana šeta po ladicama, da bi se u decembru 2013. sud proglasio nenadležnim, pozivajući se na u međuvremenu usvojene promene zakona.

“Slučaj Rakić” se ponovo vraća na početak s kojeg se, praktično, nije ni pomerio i država objašnjava porodici da, ipak, mogu biti supsidijarni tužioci, jer su pokrenuli postupak u doba važenja starih odredbi zakona. Dosad još nije zakazano nijedno ročište.

“Stojan se teško kretao, nigde nije mogao bez tuđe pomoći, izuzev u prostoru koji poznaje. Mi ne znamo kad je on izašao iz sobe, gde su bile dežurne sestre, kad je tačno pao i koliko je ležao na dnu stepeništa pre nego što su ga primetile… Svi različito govore, izjave su kontradiktorne… Policiju nisu zvali na uviđaj iako je reč o teškoj telesnoj povredi, pa je slučaj prijavila hitna pomoć. Kad je policija iz Mladenovca izašla na uviđaj, mesto pored stepeništa na kojem je pao bilo je očišćeno, mrlja od krvi obrisana, kao da se ništa nije desilo. Mi nemamo dilemu – Stojan je poginuo u bolničkoj ustanovi zbog nečijeg nemara. Naša deca i ja imamo pravo da znamo ko je odgovoran što su oni ostali bez oca, a ja bez muža. Ljudska i moralna obaveza je i da javno ukažem na ovaj nemar i zahtevam istragu i kaznu, da ovakva tragedija više nikad i nikog ne pogodi”, kaže Jasmina Rakić.

I Rakići i Radovići zapazili su zajednički propust u ova dva odvojena slučaja – da ne postoje službeni protokoli i dnevnici lečenja.

Da su postojali, znale bi se pojedinosti od prijema u bolnicu do kritičnih trenutaka i videlo kad je ko i šta uradio ili nije uradio. Ti protokoli bi, ujedno, bili i dokazni materijal na sudu.

U međuvremenu, obe porodice, ali i brojne druge koje vezuje slična nit bola, očekuju da im država dokaže svoje postojanje bar kroz odlučno, nezavisno i ažurno pravosuđe.

Sve drugo osim pravde, makar kaznom i ne bila pravična, bilo bi ruganje i žrtvama lekarskog nemara i njihova druga uzaludna smrt.

O primjerima nesavjesnog liječenja u Bosni i Hercegovini čitajte u tekstu Slagalica smrti, u Hrvatskoj – Kazna za prolazak kroz crveno, ali ne i smrt pacijenta.

Izvor: Al Jazeera