Srbija: Vojska jača, a vojnici kao u ratnom stanju

Aleksandar Vučić
Vučić kaže da Srbija nabavlja isključivo defanzivno naoružanje i nikoga ne namjerava napadati, ali i da ne želi biti 'Bambi za klanje' (Zoran Žesti? / Tanjug)

Već dulje vrijeme iz vladajućih krugova u Srbiji ističe se nužnost jačanja vojnih snaga kao jamca sigurnosti ne samo zemlje, nego i regije pa i šire, otprilike jednako kao što se naglašava kako ulaganje u srpske oružane snage rezultira sve većom vojnom moći i inzistiranje na vojnoj neutralnosti – iako se vojne vježbe, kao i bliski kontakti s NATO-om, brižljivo održavaju, kao i oni s Rusijom koja je zemlji donirala zrakoplove MiG-29.

Tako je predsjednik Aleksandar Vučić u lipnju najavio da će Vojska Srbije (VS) početkom 2019. godine biti najsnažnija vojna sila u regiji.

Po brojnosti, srpska je vojska najjača na području bivše Jugoslavije – ima 32.055 pripadnika, od čega je pod oružjem blizu 21.500, dok Hrvatska, primjerice, raspolaže sa njih 14.417.

‘Kao u ratnim uslovima’

No, jedan je bivši časnik, koji je potražio unosniji posao, u medijima upozorio da se stvarno stanje uljepšava, dok vojnici, kako je rekao, čizme kupuju na buvljaku.

Dok u Ministarstvu odbrane odbacuju takve optužbe kao zlurade, predsjednik Vojnog sindikata Srbije Novica Antić kaže da stanje ide na bolje u tom dijelu, ali su uvjeti u kojima vojnicima žive i rade ekstremni.

Nabavke više nužda, nego poruka

U Srbiji se ove godine dosta pisalo o mogućoj nabavci raketnog sustava S-300, no stvar je na razini nagađanja pa je u vezi toga u javnosti i struci prisutna skepsa, čak i procjene da bi to i u političkom smislu bilo problematično. Radić, pak, kaže da Srbija prema aktualnoj situaciji nema namjeru nabavljati strategijsko naoružanje. Unatoč tome što ulazak u NATO nije namjera, Radić ističe da očigledno želi što bolju suradnju, a nabavke naoružanja nisu poruka da strateška orijentacija ide prema Rusiji.

“Novo naoružanje se nabavlja istvoremeno iz država koje su članice NATO-a, Ruske Federacije i domaće odbrambene industrije. Čak se može primjetiti da se pokazuje veći interes za razvoj sredstava koja su standard za NATO. Na primer, VS od domaće industrije traži borbeno vozilo Lazar 3 naoružano topom u NATO kalibru 30×173 mm, a komercijalna ponuda Jugoimport-SDPR za treća tržišta je sa kupolom sa ruskim kalibrom 30×165 mm. Zatim, u naoružanje VS uvodi se NATO kalibar artiljerije 155 mm sa domaćim samohodnim haubicama Nora-B52 i osvaja se proizvodnja municije u tom kalibru”, navodi Radić.

Nabavke naoružanja su, kaže, više izraz nužde obnove istrošenih resursa, nego političkog stava da se time šalje poruka. Odluka za MiG-29, ističe, bila je neizbježna jer su tri od četiri zrakoplova VS-a došla do isteka, a novca za nabavku novih nema, kao ni prostora da se čeka na izbor i proceduru nabavke.

“Medijska interpretacija je da se time vodi trka u naoružanju u regionu, ali Srbija se samo odlučila da sačuva eskadrilu nadzvučne avijacije, kao što je to učinila Hrvatska suočena sa neizbježnim izlaskom MiG-21 iz naoružanja zbog isteka životnog vijeka”.

“Srpski vojnik radi kao da se nalazi u ratnim uslovima. Njegovo radno vreme mesečno može isnositi i do 500 sati, pri čemu mu se ne plaća prekovremeni rad, topli obrok, regres. Često je odvojen od porodice, nekad i preko 250 dana u godini. Više od 50 posto srpskih vojnika u ovoj godini nije iskoristilo godišnji odmor. Srpski vojnici nisu osigurani, iako izvršavaju složene, čak i borbene zadatke, na primer u Kopnenoj zoni bezbednosti uz administrativnu liniju sa Kosovom”, navodi Antić.

Ni sa zdravstvenom skrbi nije bolje – u beogradskom VMA, kaže, vojnik plaća dvostruko veću participaciju od civila, a na pojedine usluge čeka i po godinu dana. Dobiti stan prije kraja karijere je, kaže, misaona kategorija.

“I sve to za prosečnu platu od oko 350 eura. Vojnik je danas u Srbiji građanin drugog reda”.

Istovremeno, prosječna plaća u Srbiji iznosi blizu 500 eura.

Antić: U dvije godine otišlo 3.000 ljudi

“Zakon o VS-u odredio je donji limit plate u vojsci, ali se to ne poštuje i trenutno je ona za oko 40 posto ispod tog minimuma. Loši uslovi rada, preopterećenost obavezama, mobing pretpostavljenih koji je sve izraženiji i slično, utiču na to da profesionalci iz vojske odlaze u civilni sektor ili inostranstvo u potrazi za lakšim i bolje plaćenim poslom. U poslednje dve godine napustilo nas je više od 3.000 iskusnih kolega”.

S druge strane, navodi, tehnika i oprema s obzirom na ukupne okolnosti zadovoljavaju – nabavke idu, dosta toga je iz domaće vojne industrije. Srbija ima više od 200 tenkova M-84, najviše u regiji. To su, kaže, dobri tenkovi, ali pita se što to znači ako neće biti posada.

U Ministarstvu obrane naglašavaju da čine sve kako bi standard i opremljenost bili što bolji.

“To potvrđuje niz novih nabavki, od aviona do čizama, a tako će biti i ubuduće. Plate će uskoro biti ponovo povećane, radimo na znatno bržem rešavanju stambenih potreba naših pripadnika, omogućili smo im niz drugih pogodnosti”, kažu u Ministarstvu.

Nabavka suvremenog oružja i opreme 

Navode kako poduzimaju velike napore na opremanju suvremenim naoružanjem i opremom – iz vlastitog razvoja, modernizacijom postojećeg te kupovinom na domaćem i stranom tržištu.

“U proteklom periodu realizovano je opremanje snaga za reagovanje po projektu “1500” i započeta je realizacija projekta “1500+”, u okviru kojih je je težište bilo na opremanju najsavremenijim streljačkim naoružanjem i optoelektronskim sredstvima, municijom i zaštitno-balističkom opremom. Pored navedenog, realizovane su i značajne aktivnosti na opremanju složenijim borbenim sistemima, kao što su: LRSVM “Morava”, haubica 155mm “NORA”, BOV točkaš “LAZAR”, pri čemu su u toku završne aktivnosti opremanja VS-a navedenim sistemima”.

Što ne mogu razviti i modernizirati vlastitim kapacitetima ili je nerentabilno proizvoditi, kupuju.

“Tu se pre svega misli na najsloženije borbene sisteme RViPVO (avioni MiG-29, helikopteri Mi-17, Mi-35 i H-145M i sistemi za PVD), optoelektronska sredstva i savremeno streljačko naoružanje za naše specijalne snage. Pored navedenog, u narednom periodu očekujemo opremanje jednim brojem modernizovanih tenkova T-72 i modernizovanih oklopnih izviđačkih automobila BRDM-2 iz Ruske Federacije, čime bi se operativne sposobnosti VS-a u delu vođenja protiv-oklopne borbe, kao i sposobnosti izviđačkih jedinica, značajno unapredile”.

Posebno ističu nabavku lovaca MiG-29. kažu kako se zrakoplovstvo i PVO nakon više od 30 godina zastoja opremaju suvremenim elementima.

Ministarstvo: Obrana, ne mislimo voditi ratove

“Svrha opremanja je podizanje nivoa operativnih sposobnosti Ratnog vazduhoplovstva i PVO-a i VS-a u celini. Tipovi ovih vazduhoplova koji su predmet nabavke su u operativnoj upotrebi većeg broja zemalja i njihove karakteristike su dobro poznate stručnoj pa i najširoj javnosti. Opremanje Vojske Srbije avionima MiG-29 i njihovog remonta i modernizacije, predstavlja opremanje savremenim višenamenskim borbenim avionom “4+” tehnološke generacije koji će doprineti unapređenju sposobnosti efikasne kontrole i zaštite suvereniteta vazdušnog prostora”.

Uz novu opremu i modernizaciju raspoloživih sustava, ulaže se u vlastiti razvoj naoružanja i opreme te kapaciteta tehnologije.

“To se pre svega odnosi na razvoj novih sredstava naoružanja i vojne opreme, ubojnih sredstava, na savremene komunikacione i komandno-informacione sisteme, sredstava za elektronsko izviđanje, sisteme za praćenje i procenu situacije i dejstava u realnom vremenu”.

Velik značaj, kažu, pridaju povećanju zaštite vojnika suvremenom zaštitnom opremom te naoružanjem. Sve u svrhu obrane jer, navode, nemaju namjeru započinjati ni voditi nove ratove.

“Valjda smo svi naučili da je rata bilo dovoljno tokom devedestih godina, od kojih još svi trpimo posledice. Jačanje odbrambenih potencijala neophodno nam je s obzirom na opredeljenu vojnu neutralnost Srbije i nepristupanje vojnim blokovima”.

Zapadni Balkan – prijetnja  

Zapadni Balkan, procjenjuju, ostaje prijetnja – sigurnosna situacija u okruženju nosi opasnosti i zbog neriješenih pitanja iz prošlosti i nedovršenih procesa rješavanja nacionalnih pitanja, ali i pojačanih migracija.

Tajnovitost i održavanje minimuma

Katarina Đokić iz Beogradskog centra za bezbedonosnu politiku kaže da se, kad je riječ o nabavkama naoružanja za VS, uočavaju dva trenda. Prvi je da javnost o detaljima nabavki ili donacija doznaje iz medija i kroz obraćanja političara, dok Ministarstvo rijetko objavljuje službene informacije o tome što nabavlja i pod kojim uvjetima. Drugi je da se nabavke mnogo češće samo najavljuju, nego što se provode pa javnost ima dojam da se Srbija ozbiljno naoružava, dok je u stvarnosti više riječ o održavanju minimuma obrambenih sposobnosti.

“Borbena avijacija bila je na ivici gašenja – pre ruske donacije, Ratno vazduhoplovstvo i PVO po podacima raspoloživim u medijima raspolagalo je sa tri aviona MiG-21 i 3 MiG-29, koji su morali na remont u 2018. Dugoročni plan razvoja sistema odbrane za period 2011-2020 predviđa nabavku višenamenskog borbenog aviona novije generacije, ali je ta namera u finansijskom smislu bila preambiciozna, tako da je donacija MiG-ova neka vrsta kratkoročnog i oportunističkog rešenja, načina da se odloži odgovor na pitanje šta dalje sa avijacijom”.

Nije izvjesno, navodi, kakvi su daljnji planovi ulaganja. Dugoročni plan razvoja sustava obrane, za razliku od, primjerice, Hrvatske i Crne Gore, tajni je dokument. To, ističe, omogućava oportunizam – ako javnost ne zna što država planira nabaviti ili razvijati, neće ni primijetiti da je došlo do promjene plana ili pitati zašto obećano nije ispunjeno. Nacrti strateških dokumenata naglašavaju vojnu neutralnost, što znači da Srbija mora održavati sve obrambene sposobnosti i ne može, kao Crna Gora, zaključiti da joj se ne isplati održavati borbeno zrakoplovstvo.

“Još jedno interesantno opredeljenje je fokus na istraživanje i razvoj sopstvenih vojnih tehnologija. To je skupa delatnost i pitanje je da li Srbija to u ovom trenutku može da si priušti. Verovatno su i odlučioci u Ministarstvu odbrane toga svesni jer nacrt Strategije odbrane upućuje na veću saradnju sa stranim partnerima u oblasti istraživanja i razvoja vojnih tehnologija, uključujući i Evropsku uniju”.

Što se tiče zemalja regije, kažu kako ne zaostaju, ali svatko koristi svoje komparativne prednosti pa brojnost i kvantitet naoružanja, ističu, nisu dovoljan faktor usporedbe.

“Kvalitetom i efikasnošću možemo da pariramo armijama u okruženju, a razvijeni partnerski odnosi i na Zapadu i na Istoku omogućavaju nam da radimo sa drugim armijama”.

Načelnik Generalštaba VS-a Milan Mojsilović nedavno je istaknuo kako je obvezni vojni rok budućnost srpske vojske. Ima i veliku podršku javnosti. Na tome se, ističu, radi uz procjene što je sve i koliko sredstava potrebno osigurati.

“Ovo pitanje nije samo pitanje kvantiteta, već vraćanja onih vrednosti koje odbranu zemlje, patriotizam i zaštitu ljudi i imovine, unose u svest mladih ljudi i još više ih identifikuju sa vlastitim nacionalnim bićem. Efekti uvođenja obaveznog služenja vojnog roka imaju širi značaj za jednu zajednicu”, zaključuju u Ministarstvu.

Radić: Silno naoružanje iz Rusije samo dojam

Vojni analitičar Aleksandar Radić, pak, ističe da postoji velik raskorak između napisa tabloida i slike javnog mnijenja u Srbiji i regiji te stvarnosti što se tiče naoružavanja – površno se stječe dojam da je 2018. godine dobiveno silno naoružanje iz Rusije.

“Jedine novine u listi naoružanja su automatske puške SCAR i puškomitraljezi MINIMI proizvedeni u Belgiji, članici NATO i EU. Nova sredstva iz Rusije nisu primljena”, kaže Radić.

Najveća investicija je program MiG-29 koji obuhvaća nabavku šest zrakoplova i četiri dodatna zrakoplova iz Bjelorusije, tehnički radovi na ugradnji navigacijskih i komunikacijskih uređaja po međunarodnim standardima te tehnička podrška, uključujući produžetak radnog vijeka sa 30 godina na 35 i kasnije 40, potencijalno i 45 godina.

Iako Srbija ima najbrojniju vojsku u regiji, financijski teret toga je, ističe, prevelik za ekonomiju. Stoga se redovna obuka i vježbe ne mogu provesti u zadovoljavajućem opsegu, no u usporedbi s regijom, navodi, prilike su bolje nego kod većine drugih država.

No, tu se, kaže, u perspektivi ima temelja pribojavati ozbiljnijeg narušavanja stabilnosti, ali samo ukoliko katalizator bude izvana, kroz poremećaje u širim okvirima i pritisak migranata.

Iz vojske za vozača u Hrvatsku

“U slučaju Srbije mora se proći od procjene rizika od oružane pobune i etnički i vjerski motivisanog nasilja i ako se u tom kontekstu gleda naoružavanje onda je smisleno jer se modernizuje pješadijsko naoružanje, posebno jedinica za brzo reagovanje protiv pobunjenika i terorista”.

I dok zbog niskih plaća, navodi, dramatično pada zanimanje za profesionalnu službu pa, primjerice, vozači VS-a odlaze na bolje plaćene poslove u zemlje EU-a, često i u Hrvatsku, obvezni vojni rok je, kaže, neizbježan.

“U kontekstu stava novih strategijskih dokumenata da Srbija ima namjeru da razvija model totalne odbrane neizbježno je rješiti problem popune rezervistima, a to nije moguće bez obaveznog služenja vojnog roka”, zaključuje Radić.

Izvor: Al Jazeera