Srbija u ratu i ratovi u njoj

Iskreno, pa često i kontroverzno suočavanje s vlastitom historijom temelj je na kojem se gradi bolja budućnost, smatra autor (Arhiva)

Inicijativa mladih za ljudska prava pokrenula je sajt www.ratusrbiji.rs, gde se mogu pronaći objedinjeni podaci o ratnim zločinima i teškim kršenjima ljudskih prava u Srbiji od 1991. do 2001. Tu mogu da se saznaju relevantne informacije o masovnim grobnicama na teritoriji Srbije, logorima za Hrvate i Bošnjake, paravojnim jedinicama, teroru nad Bošnjacima u Sandžaku, prisilnoj mobilizaciji, ali i snažnom antiratnom pokretu.

O svemu tome i još ponekim srodnim temama može da se čita u rubrici “Baza znanja”. Na sajtu postoji i interaktivna mapa na kojoj je označeno 91 mesto ratnih zločina, progona, lokacija grobnica, ali mogu da se vide i zone herojskog otpora ratnoj politici režima Slobodana Miloševića i njegovih satelita. Tako može da se sazna, na primer, da su se najveće pobune rezervista i dezertera odvijale u Kragujevcu (po 7.000, 2.000 i 200 rezervista) i Knjaževcu (5.000 učesnika).

‘Desilo se ništa, savest nam je čista’

Osim toga, u okviru svakog dela koji se bavi pojedinim zločinima postoji i segment “Glas žrtava”, gde mogu da se pročitaju svedočenja preživelih članova porodica i drugih svedoka. Kako Inicijativa mladih kaže u saopštenju, razlog za ovaj segment je to što “svedočenja porodica žrtava, svedoka i preživelih nemaju svoje mesto u javnom prostoru, a umesto njih ratni zločinci negiraju počinjene zločine”.

Budući da u srpskoj javnosti – zahvaljujući ogromnim naporima kvazipatriotskih političara, intelektualaca, novinara i drugih kreatora javnog diskursa – još vlada uverenje da Srbija nije učestvovala u ratovima, ovaj sajt dođe kao preko potrebno otrežnjenje od masovnih zabluda. Otuda i slogan pod kojim sajt nastaje: “Jeste se desilo”. U društvu koje se drži gesla “Desilo se ništa, savest nam je čista” ovakav projekat naišao je na očekivani odijum.

Odmah su se javili dežurni branioci srpskih svetinja – u koje spadaju, pre svega, ratni zločinci sa nezvaničnim statusom novih svetitelja – da bace drvlje i kamenje na novopokrenuti sajt. U Večernjim novostima, koje vodi Milorad Vučelić, nekadašnji komandant Miloševićeve ratne propagande, izređali su se zaštitnici ništavila – Nemanja Starović, Aleksandar Raković i Miloš Ković, sa standardnim poricateljskim repertoarom.

Budući da je sajt napravljen uz podršku Ministarstva spoljnih poslova Nemačke, akcenat je, očekivano, stavljen na međunarodnu zaveru protiv Srba. Mada sajt uopšte ne govori o Srbima nego o konkretnim zločinima koje su počinili vrlo konkretni pojedinci.

Skrivanje iza naroda

Najdalje je otišao istoričar Ković: “Zemlja koja je najodgovornija za razbijanje Jugoslavije i zločine nad Srbima u Krajini, Sarajevu, na KiM, sada optužuje Srbiju za zločine. Ovde je na delu pokušaj da se narod koji je pretrpeo genocid optuži za genocid i ratne zločine.” Sasvim logično, Milošević nije odgovoran ni za šta, nisu krive silne ubice iz vojske i paravojske, agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu bila je nekakva miroljubiva hipi akcija, za sve je kriva Nemačka. Je l’ možda Nemačka napravila logore u Omarskoj, Keratermu, Trnopolju? Jesu li neki nemački vojnici došli u Potočare u julu 1995. i postreljali više od 8.000 ljudi?

Argument da narod koji je pretrpeo genocid ne može da počini nikakvo zlo prilično je nadrealan. Pa nisu mrtvi iz Jasenovca ustali, opkolili Sarajevo i gruvali po njemu četiri godine. To su neki drugi ljudi, takoreći, drugi narod; nisu Srbi volvoks nego pripadnici ljudske vrste, a ljudi ima raznih, i dobrih i zlih, i žrtava i dželata. Eto do čega jednog istoričara može da dovede esencijalistički pristup stvarnosti i uporno negiranje elementarnih činjenica. I sve to u okviru teksta koji je najavljen na naslovnici Večernjih novosti, uz prigodan naslov “Od Srba prave naciste uz evre iz Nemačke”.

Dakle, nisu Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Nebojša Pavković i slični zlikovci od sebe napravili naciste podražavajući nacističku praksu masovnih istrebljenja nego onaj ko ukaže na te činjenice pravi naciste, i to – ni manje ni više – nego od svih Srba. Mogli bi ljubitelji tuđe krvi malo da prestanu sa tim sakrivanjem iza naroda, providna im je finta. Ako već obožavaju pokolje, pljačku i genocid, neka to čine u svoje ime. Jer ima mnogo građana Srbije koji ne dele njihove sklonosti, na primer, sve one desetine hiljada pobunjenih rezervista i dezertera. To su časni i pošteni ljudi koji nemaju ništa sa zločincima.

Četvrti rajh 

Nekadašnji urednik NIN-a Slobodan Reljić otišao je i korak dalje u tekstu na sajtu Sve o Srpskoj: “Hitlerov nacionalsocijalizam je poražen ali ‘crno seme’ nije uništeno. Kad jednom uđete u taj ‘tamni vilajet’, u vama i vašim društvima ostaje toliko toga što ste ubijali u zlom neprijatelju. Četvrti rajh nastupa. I Nemci su u koloni.” Svaka čast Reljiću kako je prozreo te Nemce!

Džaba im decenije suočavanja sa prošlošću, stvaranja demokratskog društva upravo kroz borbu sa sopstvenim jezivim nasleđem, besprimeran rad na osvetljavanju najmračnijeg doba svoje istorije kakav nikada ranije nije viđen ni u jednoj zemlji na svetu – u Reljićevoj glavi sve to ne postoji. Njegovo geslo glasi: jednom nacista, uvek nacista. Taknuto-maknuto!

Reljić smatra da je za razumevanje komplikovanih istorijskih i društvenih procesa sasvim dovoljno poznavanje veštine brojanja: posle Trećeg rajha prirodno dolazi Četvrti, slično kao što je posle Drugog svetskog rata došao Treći, o čemu svedoči Reljićeva knjiga Mediji i Treći svetski rat.

Za sada je Reljić stigao do broja četiri, ali u daljim istraživanjima, kada dodatno savlada tešku veštinu brojanja, sigurno će nam otkriti i mnogo zanimljivije stvari: petu stranu sveta, šestu knjigu Mojsijevu, sedmu ženu Henrija VIII, osmog samuraja, desetog brata Jugovića, 102. dalmatinca i 301. Spartanca.

Dačićeva depolitizacija zločina

Ipak, najoriginalniji je bio ministar spoljnih poslova Ivica Dačić. Osim standardnog repertoara, nekadašnji portparol Miloševićevog SPS-a u vreme najcrnjeg mraka izgovorio je i sledeće reči: “Mogu samo da kažem da je to samo još jedan od načina za politizaciju teme ratnih zločina.” Politizacija ratnih zločina – kakva urnebesna formulacija! Ratni zločini su i nastali kao posledica određene politike, u konkretnom slučaju, politike Dačićeve partije i njihovih sličnomišljenika.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Nisu ratni zločinci nekakvi slobodni strelci koji su radili na svoju ruku nego su to ljudi koji su bili deo vojnog, policijskog i paravojnog aparata, a svi su bili pod kontrolom države. Čitav ratni projekat je dobro osmišljen u intelektualnim i političkim krugovima, tamo gde je simbolička i realna moć, pa je potom sprovođen u delo.

Zato je celo političko i vojno rukovodstvo završilo u Hagu: Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik, Milan Babić, Ratko Mladić, Nebojša Pavković, Vlastimir Đorđević, Radislav Krstić, Milan Martić, Dragoljub Ojdanić, Radoslav Brđanin, Sreten Lukić, Vladimir Lazarević, Vinko Pandurević, Vojislav Šešelj, Veselin Šljivančanin itd.

Niko od njih nije osuđen kao privatno lice nego su se našli u zatvoru kao predsednici, premijeri, ministri, generali, vojni i policijski zapovednici. Silni ratni zločini nisu bili pojedinačni incidenti, kako bi da nas uvere falsifikatori prošlosti, nego deo jedne osmišljene strategije za zatiranje, ubijanje i progon nesrba širom bivše Jugoslavije, sa ciljem stvaranja Velike Srbije.

Ne postoji način da se ratni zločini depolitizuju. Uostalom, sve to Dačić zna, i to mnogo bolje od većine, jer je bio aktivni učesnik ratne politike devedesetih godina. Poznaje materiju iz ličnog iskustva, samo mu se trenutno ne isplati da se podseća na grešnu mladost. U nekim uređenijim društvima ne bismo ni bili u prilici da slušamo šta Dačić misli o ratu i zločinima jer bi odavno bio lustriran i uklonjen iz javnog života. Umesto toga prinuđeni smo da slušamo njegove sumanute teorije kojima bi da depolitizuje zločine. Kad već ne može da ih dekriminalizuje.

Glasovi žrtava

Na kraju je morala da se oglasi i Ambasada Nemačke u Srbiji, pod pritiskom silnih obožavalaca zla. Iz Ambasade su, između ostalog, saopštili: “Imajući u vidu nezapamćene, stravične zločine koje su Nemci počinili za vreme Drugog svetskog rata, i ovde u Srbiji, smatramo, kao Ambasada Nemačke, da je upravo suočavanje sa svim aspektima istorije izuzetno važno. Iskreno, pa često i kontroverzno suočavanje sa sopstvenom istorijom temelj je na kojem počiva pomirenje i na kojem se gradi bolja budućnost.

To za zemlje bivše Jugoslavije posebno važi za period ratnih sukoba posle raspada Jugoslavije ‘90-ih godina. Pritom, po našem dubokom uverenju, nije reč o jednoj jedinoj istini nego je neophodno da shvatimo i prihvatimo da postoji više subjektivnih sećanja i ‘istina’ vezanih za isti istorijski događaj. Samo ako smo spremni da dozvolimo da se čuju različiti glasovi, možemo da se približimo ‘objektivnoj’ istini.”

To je upravo ono što glorifikatori zločinaca ne žele – oni čine sve što mogu da se čuje samo jedna, njihova strana, koja redovno falsifikuje prošlost i odbija svako suočavanje sa zlodelima, odbacujući svaku odgovornost. Zato u srpskoj javnosti zločinci i njihove pristalice dobijaju svu medijsku pažnju, a gotovo nigde ne mogu da se čuju glasovi žrtava. Da nema retkih časnih pojedinaca i organizacija kojima je stalo do istine, nigde ne bismo mogli da vidimo svedočenja žrtava, onih koji pate zbog zločinačke politike i prakse srpskog režima. Upravo to što bi ideolozi krvi i tla da izbrišu iz sećanja, upravo tu strašnu potisnutu istinu donosi sajt Inicijative mladih.

Jedina mapa puta

Tu, na primer, mogu da se pronađu reči koje je izgovorila Fetije Mirena iz Kosova Polja: “Prvo su bili našli Idriza. Svi su bili na jednom mestu u grupi, u Batajnici, u Srbiji. Svi su odjednom pronađeni. Sve smo sahranili. Ali nisu sva tela kompletno sahranjena. Nisu nam rekli da im nedostaju. Mom mužu je 2017. došlo jedno rame. Samo deveru i njegovom sinu su rekli. Nama, kao ženama, niko ništa nije rekao. Ne kažem da je trebalo i deci. Upravo sam se bila vratila sa posla i srela se sa jednim Sokolom, gostom, i njemu je bio došao jedan deo. Kada su mi rekli, činilo mi se da je celo Kosovo palo na mene, toliko mi je bilo teško. Šesnaest krompira da ti se pokvare, pa ostaneš bez ručka, a kamoli 16 muškaraca…”

Posle ovih potresnih reči svaki čovek koji je u sebi sačuvao makar zrno ljudskosti može samo da pogne glavu, ćuti ili zaplače. Ali ne i naši dežurni branioci sramote; oni su u sebi zatukli poslednju mrvu čovečnosti, pa sad nastoje da i u svim drugima ubiju svaki osećaj empatije. Zato mislim da bi građani Srbije trebalo da odu na sajt www.ratusrbiji.rs i dobro pogledaju mapu svoje zemlje. Druge karte Srbije mogu da vam pomognu da se orijentišete u prostoru, da lakše stignete iz jednog mesta u drugo, da ne zalutate. Ali, nijedna druga mapa nije tako korisna kao ova jer samo ona nudi izlaz iz strašnog moralnog posrnuća u kojem smo se dobrovoljno našli.

Ovo je jedina mapa Srbije na kojoj je ucrtan put u budućnost, koji vodi samo kroz bolno, mučno i otrežnjujuće sagledavanje užasa iz bliske prošlosti. Uzaludno je svako traganje za sporednim izlazima i zaobilaznim stazama, beskorisni su svi pokušaji da se pobegne od odgovornosti. Jednostavno, drugog puta nema. Svi drugi pravci vode još dublje u poricanje, opravdavanje zla, davljenje u živom blatu nečoveštva i moralnu smrt. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera