Oglasi

Srbija u genocidu: Dva puta strijeljani Rešid

Rešid je sačekao da četnici odu po drugu smjenu Bošnjaka za strijeljanje, nekako se izvukao ispod tijela, urliknuo od bola i u posljednjem životnom naporu bacio se niz udolinu do rijeke. Čuo je viku iza sebe…
Masovna grobnica u KozlukuAnadolija

Vreli dani jula 1995. u istočnoj Bosni poškropljeni su genocidom, to znamo svi.

Tamo na krajnjem istoku Bosne i Hercegovine, u Kozluku, srpski zlotvori su na samoj Drini napravili priručnu fabriku smrti. Mitraljezi su parali kuršumima meso i kosti bošnjačkih mušaraca i dječaka.

Nakon pada Srebrenice, mnogi su pokušali naći spas na istoku, dalje prema Srbiji. A tamo ih je čekao Kozluk. U samo dva dana povijest, zapisnici, forenzika i svjedočenja kažu da je strijeljano oko 1.000 Bošnjaka. I kažu nam još, da niko to strijelanje preživio nije...

Prvo strijeljanje 

Rešid Sinanović sav u znoju stoji ispred jame duboke nekoliko metara. Bageri su radili cijelu noć. Čuo ih je. Vojnici Vojske Republike Srpske izvode po deset, petnaest ljudi u grupama nad jamu. Sa druge strane se čuje Drina, kako već ukroćena mirno plovi prema Savi. Rešid gleda. Kroz glavu mu prolaze posljednji dani. I ulazak Mladićevih koljača u Srebrenicu i njegovo povlačenje sa 30 drugih ljudi prema Srbiji. I hvatanje pojedinih od strane VRS-a tu pred granicom. Nadomak nekakvog spasa. 

A malo mi je falilo da pobjegnem zvjerima, misli se Rešid, dok čeka vrelinu puščanog zrna koja će ga zauvijek odvesti sa ovog svijeta. Petnaesti je juli, 1995. Ima tome četvrt vijeka. 

Prvi rafal ga je sasjekao i doslovno odbacio dalje, na kraj jame. Osjetio ja kako gubi dah, osjetio je svoju krv kako mu curi niz leđa, osjetio je da smrt dolazi. Ali i dalje je osjećao. Osjećao je i nadolazeću bol pomiješanu sa ljudskim strahom, ćutao je memljivi miris zemlje i smrti ljudskih tijela oko sebe i slušao onu Drinu što sve jednolično bruji sa druge strane jame. Dole, par metara od Rešida je strmina pa Drina. Spas, ako ga ima. 

Spas

Rešid je sačekao dok četnici ne odu po drugu smjenu Bošnjaka za strijeljanje, nekako se izvukao ispod tijela, urliknuo od bola i u posljednjem životnom naporu bacio se niz udolinu do rijeke. Čuo je viku iza sebe. Ništa drugo... 

Talasi vode su mu se spojili sa krvlju ranjenog tijela. Živ sam, živ sam, urliče od sreće u sebi Rešid. Zadnjim atomima snage i adrenalinom guran, doplivava do druge obale. Bol mu muti svijest, ali adrenalin je jači. Ne smije sad odustati. Kakvi god da su u toj Srbiji, bolji su od ovih zvijeri komšiijskih što pod uniformama VRS-a ubijaju sve bošnjačko, doslovno sve. 

Zadnje čega se sjeća su dva seljaka koja ga nose u Dom zdravlja u Banji Koviljači. Izgubio je mnogo krvi. U domu zdravlja mu je zaustavljeno krvarenje, previjen je. Kako god, smrt se povukla. No, zbog težine ranjavanja, zbog gubitka krvi, zbog straha od sepse, prebačen je u Loznicu u bolnicu. Izgleda može biti samo bolje, mislio je Rešid Sinanović, koji je strijeljan, a živ, koji je smrti pljuno u lice. Može biti samo bolje...

Osmijeh doktorice

Loznička bolnica je mnogo veća, urednija, ljudi su smireniji i ima dosta sanitetskog materijala. Rešid je prvi put u sve ove dane pakla na zemlji konačno jeo. Dali su mu neku supu. Ruka ne može sama, pa bolničarka pomaže. Tako izgleda druga šansa za život, misli se u sebi Rešid. Čime li sam to zaslužio, razmišlja, dok po glavi prebira kako je ostao bez brata i oca. Čuj ostao, ubijeni su. I njegov babo Rahman i brat Muriz. Ubili su ih četnici. Ali to je daleko, tamo u Bosni, sa one strane Drine. On je sad u Srbiji, a Srbija nije valjda tako četnička, kao oni što žive u nekoj Republici Srpskoj, kuražio se Rešid. I nekako su svi ljubazniji. 

Sjeća se kako je nakon bolničarke vrata sobe otvorila jedna doktorica. Namiješila se, prišla mu i rekla, ja vas znam, vi ste iz Bratunca. 

Rešid se zaledio, pa se opet opustio. Vidi je smješka se, posao joj je da liječi ljude, da nas zaštiti, da bude ljubazna. Doktorica ga je pogledala još jednom, gotovo blago, a onda laganim hodom izašla iz sobe. Rešid se primirio u krevetu. Da je nešto htjela, zvala bi policiju ili vojsku, nema potrebe za panikom.

Zaspao je od umora, bola i sedativa. 

Drugo strijeljanje

A onda je počelo. Vidio je dvojicu policajaca Republike Srbije. Pitali su ga ko je, kako se zove, odakle je. Sve im je rekao. Nema šta kriti. Sjeća se Rešid da su ga lijepo, lako i potpuno uviđavno, kako dolikuje uniformisanim licima, uzeli pod ruku i poveli iz bolničke sobe. 

Pamti Rešid da mu je jedan policajac rekao kako oni tu ne mogu ništa, kao je on državljanin druge države i kako će ga predati “kolegama” u Zvorniku, na mostu preko Drine. Rekao mu je da se ništa ne brine, da je evidentiran u službi Crvenog krsta... Mora nazad Rešid i tu se ništa ne može. Tu, u tom sanitetskom vozilu sa tim policajcima, sjeti se Rešid da je prije par dana preživio strijeljanje i da ga sad vode ponovo ubicama u ruke. Šta je sve ovo?

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ovaj put, nije bilo nikakve jame, nikakve masovne grobnice. Rešid stoji sam na polovini mosta. Prilaze mu dva policajca Republike Srpske. Jedan metak. Samo jedan, nema rafala, nema ničega. 

To je taj Rešid Sinanović, koji je jedini preživio pakao Kozluka. Spašen, pa kao ranjenik vraćen. Na popravni ispit jahača apokalipse i genocida. 

Mrtvo tijelo je ležalo na mostu iznad Drine. Rijeke koja nije razdvajala zlo od dobra i koja niije spasavala ljude. Obje strane su krvavo svjedočile genocidu. 

Tijelo Rešida Sinanovića pronađeno je mnogo kasnije u masovnoj grobnici Čančanski put. Posmrtni ostaci dva puta strijeljanog čovjeka ukopani su na mezarju u Potočarima. 

Ovo je samo jedna od epizoda u kojoj su vlasti Republike Srbije, znajući za genocid koji se izvodi sa druge strane Drine, mimo svih UN, Ženevskih i konvencija ljudskog razuma, slali nemoćne, ranjene, gladne i izmučene ljude u smrt. I niko nikada u Srbiji za ovo zlodjelo nije odgovarao... Za Rešidovu smrt, za njegovo dvostruko strijeljanje - niko nikada! 

Izručenje egzekutorima

Evo samo malog krokija smrti i sudbina ljudi koje su privele srbijanske vlasti na svojoj teroriji, a onda ih izručile ubicama po navodima Fonda za humanitarno pravo:

- Ahmet Tepić i Edin Džanić koji su 20. jula 1995. godine pokušali da iz Srebrenice pobjegnu na teritoriju Srbije. Pripadnici policije iz Ljubovije zaduženi za kontrolu državne granice su ih uhapsili i predali ih policiji iz Bratunca. Bratunačka policija ih je zatim predala 10. diverzantskom odredu VRS-a koji su ih 23. jula, zajedno sa grupom od još 54 muškarca, strijeljali. Tepićevi i Džanićevi posmrtni ostaci su pronađeni 2007. godine u masovnoj grobnici u Bišini.

- Policija zadužena za kontrolu državne granice iz Bajine Bašte je 21. jula 1995. godine uhvatila četvoricu Srebreničana – Smajila Mehmedovića, Ramiza Muminovića i braću Bekira i Ibrahima Kandžetovića kada su pokušali da pobjegnu od masovnih streljanja u Srebrenici. Uz sačinjen zapisnik predati su policiji u Bratuncu koja ih je predala Vojnoj policiji iz Skelana uz sačinjenu službenu bilješku i zapisnik. Sva četvorica muškaraca su ubijeni hicima u potiljak nedaleko od masovne grobnice u Glogovi, gdje su i njihovi posmrtni podaci identifikovani 2016. godine.

- Policajci iz Bajine Bašte su 24. jula 1995. godine zarobili šestoricu muškaraca – Fahrudina Avdića, Mefaila Rahmića, Mehu Mulalića, Ferida Halilovića, Muharema Husića i Nedžiba Rahmića. Po hapšenju i uz službenu bilješku vraćeni su u Republiku Srpsku policiji iz Bratunca koja ih je odmah predala VRS-u. Ova grupa Bošnjaka ubijena je hicima u potiljak nedaleko od masovne grobnice Glogova u kojoj su i pronađeni njihovi posmrtni ostaci 2000. godine.

...

I tako dalje... Spisak je ogroman!

Da se pamti i da se ne zaboravi. Ovo je samo jedna priča kako je i na koji način genocidni sistem smrti funkcionisao tog ljeta sa obje strane Drine!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.