Srbija: Novi razdor Hrvata Bunjevaca i nehrvata

Subotica, Vojvodina
U redovima hrvatske manjine u Vojvodini i Centru za regionalizam ističu da se sporni proglas već dugo ne provodi (Al Jazeera)

Piše: Tomislav Šoštarić

Nedavna inicijativa Nacionalnog vijeća bunjevačke manjine u Srbiji, koje traži od Skupštine Vojvodine da aktom nasilne asimilacije proglasi dokument iz 1945., kojim se nalaže da svi Bunjevci moraju biti upisani kao Hrvati, izazvala je ogorčenje i osude među Bunjevcima koji se izjašnjavaju kao bunjevački Hrvati ili Hrvati-Bunjevci.

Radi se o proglasu koji je 14. svibnja 1945. godine, donio Glavni narodnooslobodilački odbor Vojvodine (GNOOV).

Ispravljanje nepravde

“Kako bunjevačke i šokačke narodnosti ne postoje, zapovijeda vam se da sve Bunjevce i Šokce imadete tretirati isključivo kao Hrvate bez obzira na njihovu izjavu”, stoji u proglasu te se navodi da “sve izdane isprave s upisanim Bunjevcima i Šokcima imaju biti uništene i izdane nove s hrvatskom narodnošću, a u upisanim spiskovima da se narodnost ispravi”.

Predsjednica Bunjevačkog nacionalnog vijeća Suzana Kujundžić-Ostojić, kako su prenijeli mediji, tvrdi da je provođenje te “naredbe” imalo katastrofalne posljedice po Bunjevce jer ih je 1918. bilo 100.000, dok ih danas, kako kaže, ima tek blizu 16.000 koji se tako izjašnjavaju. 

Iz redova hrvatske manjine u Srbiji – koja traži i reakciju Hrvatske – stigle su reakcije.

Bez suradnje dviju zajednica

Formalno se, kaže Bačić, više od polovice Bunjevaca izjašnjavaju kao Hrvati, ali ističe kako prilikom popisa stanovništva popisani nisu dobivali kopiju popisnice, a podaci o nacionalnom sastavu po naseljima nisu objavljeni, pa smatra da se realno tri četvrtine izjašnjavaju kao Hrvati. Suradnje dviju zajednica koje baštine istu povijest, kulturu i jezik gotovo nema jer je, kako kaže, antihrvatstvo politički temelj Bunjevaca koji se ne osjećaju Hrvatima, a navodi i da su bili za Miloševića i Šešelja te zagovornici rata protiv ‘ustaša’.

Kujundžić-Ostojić, pak, odgovara da Bunjevci poštuju sve narode pa i Hrvate s kojima ih veže katolička vjera i kulturološke veze te da je “podmetanje politike Miloševića” loš izgovor za nesuradnju. “Takvih koji su tu politiku podržavali među nama odavno nema, ako ih je i bilo. Danas bunjevačku zajednicu vode oni koji su u vreme Miloševića bili na strani barikada, demonstracija i koji su podneli i velike lične gubitke i stradanja da bi se taj režim smenio”.

‘Povijesni revizionizam i politikanstvo’

Predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) i zastupnik u Skupštini Srbije Tomislav Žigmanov smatra da se radi o revizionističkom postupku kojim se želi reći da je neka vlast u povijesti – koja se danas razumijeva kao nenarodna – nanijela nepravdu onim Hrvatima koji se, kako kaže, odnedavno izjašnjavaju kao Bunjevci nehrvati.

Za argumente pokretača inicijative, među kojima, kaže, unatoč tome što negiraju pripadnost hrvatskom narodu mnogi imaju hrvatske putovnice, navodi da su od ozbiljne historiografije odbačeni pa zaključuje da je temeljna namjera politikanska – osnažiti falsificiranje nacionalnog identiteta dviju hrvatskih skupina u sadašnjosti i tako se dodvoriti vladajućim strukturama.

“Taj dokument je nastao kao potreba da se spriječe zlouporabe u spominjanju, bilježenju i uporabi u društvenom životu etnonima Bunjevac i Šokac, što su ga činile vlasti u Kraljevini Jugoslaviji i u vrijeme režima Miklosa Horthyija u Bačkoj, tj. Mađarskoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Naime, njihova samostalna uporaba, odvojena od pripadnosti hrvatskome narodu, imala je za izravni cilj politiku hegemonije i nacionalnog ugnjetavanja. Odluka iz 1945. tako što je spriječila”, tvrdi Žigmanov.

Uloga srbijanskih vlasti

Radi se, smatra, o prekrajanju povijesti na štetu Hrvata u trenucima napetosti između Hrvatske i Srbije te slabog političkog utjecaja hrvatskih institucija i organizacija u Vojvodini.

“Igra na dijeljenje Hrvata na Bunjevce i Šokce poznata je politika ‘divide et impera’ [zavadi, pa vladaj] koja, tako barem povijest pokazuje, uvijek gubitnicima čini one koji su objekt dijeljenja. Jer to se dijeljenje ne odvija neutralno, već se uračunava i favoriziranje – u Srbiji su to Bunjevci nehrvati”.

Tvrdi da involviranost srbijanskih vlasti u ovo i slična pitanja nije od jučer, no to je u posljednje vrijeme osnaženo i u vezi je i sa Srpskom naprednom strankom.

“Važan čimbenik u Bunjevačkom nacionalnom vijeću čine i članovi Saveza bačkih Bunjevaca, stranke koja je u veoma bliskim odnosima s navedenom strankom”.

Ipak, osim “sinekuralnih namirenja” pojedinaca, smatra, ne može se govoriti o ozbiljnijoj koristi od ove inicijative za Bunjevce nehrvate. 

Bačić: Proglas odavno nije na snazi

“Zanima me kakve će reakcije biti u Slavoniji, gdje su Šokci dominantni. Kako će oni doživjeti ovo ukinuće pripadnosti hrvatskome narodu? Pa zar u ovom činu ne možete pronaći elemente izravnoga miješanja u unutarnje prilike i u Hrvatskoj?”, navodi Žigmanov.

Predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća Slaven Bačić ističe da je teško reći što se inicijativom želi postići jer proglas odavno nije na snazi i postoji potpuna sloboda izjašnjavanja.

Što se tiče tvrdnje da je zbog proglasa drastično smanjen broj Bunjevaca, navodi da je situacija bitno drugačija.

“Dok u međuratnome razdoblju protuhrvatska politika prema Bunjevcima nije polučila gotovo nikakve rezultate, upravo je u vrijeme socijalističke Jugoslavije, počevši od 70-ih godina, tj. Hrvatskoga proljeća i širenja prakse anacionalnoga izjašnjavanja manjina u Vojvodini, a osobito dolaskom [Slobodana] Miloševića na vlast i rata protiv Hrvatske, došlo do izražene podijele Bunjevaca na one koji se osjećaju Hrvatima – i tako se izjašnjavaju – i one koji se izjašnjavaju samo kao Bunjevci”, kaže Bačić.

Ističe da nositelji inicijative prešućuju da Bunjevci žive i u Hrvatskoj i Mađarskoj i da su svugdje sastavni dio hrvatskoga naroda, zbog čega Hrvatska i postavlja bunjevačko pitanje u bilateralnim odnosima, koje ne znači zabranjivanje izjašnjavanja po volji, već se tiče nejednakog tretmana onih koji se osjećaju Hrvatima.

‘Državni projekt’

Stoga zaključuje da inicijativa ima isključivo političku pozadinu. “Jer i danas, kao i ranije, ovu politiku podržavaju srpske tvrdolinijaške struje te se njome želi demonstrirati protežiranje i moć”.

Stoga smatra da se radi o državnom projektu te mu je sporna i uloga vlasti jer tu politiku, nakon što ju je oživio Slobodan Milošević te su je mnogi nakon njega – osim Zorana Đinđića – podupirali, sada podržava vladajuća stranka.

Moguća reakcija na pritiske

Što se tiče navodne političke pozadine, Popov podsjeća na tvrdnju DSHV-a – izrečenu, kako kaže, i od Hrvatske – da su Bunjevci izmišljeni, odnosno favorizirani u Miloševićevo vrijeme kako bi se razbio jedinstveni hrvatski korpus te da se s time nastavilo.

“Posebno je na veliko negodovanje sa navednih strana naišlo poklanjanje udžbenika na ćirilici bunjevačkim učenicima od strane predsjednika [Tomislava] Nikolića, dok se to isto nije omogućilo učenicima koji pohađaju nastavu na hrvatskom. S druge strane, Bunjevci koji imaju takav osećaj nacionalnog identiteta se na neki način osećaju pod stalnim pritiskom iz Hrvatske, ali i političkih predstavnika hrvatske manjine u Vojvodini da se izjasne kao Hrvati, pa je to možda reakcija i na takve pritiske”.

Temeljna politička misija ovog projekta, smatra Bačić, jest “antihrvatstvo” te inicijativu treba promatrati u sklopu hrvatsko-srpskih odnosa. “Pri tome, nositelji ove inicijative tek su puki izvršitelji naloga koji dolaze izvan njihovih struktura”.

Suzana Kujundžić-Ostojić objašnjava da iako mnogi u ovom potezu traže materijalne ili druge ciljeve, postoje razlozi koje je teško mjeriti – moralna satisfakcija.

“Mnoge ličnosti i dešavanja iz 2. svetskog rata su rehabilitovane, ne vidim zašto se to ne bi odnosilo i na nas kao narod. Taj dekret je promenio sliku bunjevačke nacionalne zajednice, smanjio je za pet puta, mnogim generacijama oduzeo ono što su nekada imali, a to je pravo na školovanje na svom jeziku, negovanje kulture i na kraju, najvažnije, napredak zajednice”, kaže Kujundžić-Ostojić.

Popov: Inicijativa za zaborav

Svjesna je da se proglas ne provodi, ali napominje da to ne znači da je to bilo u redu i da se nije radilo o činu nasilja.

“Ako danas nema posledica tog akta i tog vremena, zašto još uvek raspravljamo da li su Bunjevci manjina autohtona ili hrvatska. Uostalom, ako je to tako nebitno i nevažno, čemu toliko medijske prašine i čemu takve reakcije hrvatske zajednice u Srbiji? I s druge strane, mi se pitamo da li to neko u Srbiji još uvek želi da se jedan takav nehuman akt i dalje sprovodi”.

Aleksandar Popov iz Centra za regionalizam zaključuje da se, budući da se proglas ne provodi i da mnogi za njega do inicijative nisu niti znali, radi o političkom marketingu.

“Taj proglas, ako je i imao neke praktične posledice neposredno nakon rata, nema nikakav uticaj na sadašnji položaj Bunjevaca u Srbiji jer je položaj svih manjinskih nacionalnih zajednica regulisan zakonima po kojima svako ima pravo da se sam izjasni o svom nacionalnom identitetu onako kako se oseća. U skladu sa Zakonom o nacionalnim savetima nacionalnih manjina, osnovano je i Bunjevačko nacionalno veće, što ne bi bilo moguće da akt o kome je reč danas ima bilo kakve pravne posledice”, navodi Popov.

Popov, ipak, smatra da inicijativa neće imati dugoročne posljedice i da će ubrzo pasti u zaborav te zaključuje da bi predstavnici Hrvata i Bunjevaca trebali sjesti za isti stol i pokušati postići dogovor oko spornih pitanja.

Izvor: Al Jazeera