Srbija: Nacionalna avangarda protiv ‘agentura’

"Ne moraju baš 'službe' da prave spiskove kojih se trezveni boje - tu je Nacionalna avangarda da denuncira u cilju očuvanja 'Srpstva u savremenosti'", piše Andrejić (EPA)

Boris Tadić, znate ga – duže bi bilo nabrajanje svih (bivših) funkcija od ove napomene – „tvitnuo“ je onomad, prepričavam: kad su poslednji put poluinteligentni bezbednjaci obelodanjivali spisak stranih agenata kao pretnju po bezbednost, ubijeni su Stambolić, Ćuruvija…

Slično su „netvorkovali“ još mnogi „uticajni“, a i logoreični i bezobrazni tviteraši i fejsbučari… dobijajući otrovnije i bezobraznije komentare. U uobraženim i lakomislenim reagovanjima, naravno, „mreže su se usijale“ (nikad ne prokuvaju!).

Pričaonica u Skupštini Srbije koja trči mrtvu trku sa rijaliti „imaginarijumom“ „Pink-tv-agitpropa” rizikujući prekid ozbiljnih rasprava o međunarodnim „migracijama populacije slepih miševa“ što je upravo bilo na dnevnom redu, kao i po hiljadu amandmana vladajućih stranaka na sopstvene zakonske predloge, našla je vremena da se i sama pozabavi „nekim“ agenturama u „nekim“ sektorima društva. I politike. Opozicione, naravno.

Poslanici, kao verni izdanak naroda koji ih je svesno, ili ne odolevajući pretnjama i velikim obećanjima birao, kretali su se u dijapazonu reagovanja mahom površne javnosti na bezbednjačko zastrašivanje naroda, ali je bilo i ozbiljnijih reči poslanika. Opozicionih, naravno.

Ova druga doživela su uobičajenu sudbinu predloga partija koje nisu na vlasti. Omalovažena su osiono, bahato uz uvrede i kontraoptužbe (rečnikom rijalitija, naravno). Ipak, većina je ostala u populističkom duhu pod kojim se do(g)rađuje autoritarnost srpske vlasti. Primedbe političke manjine tretirane su u „pravnim okvirima pravne institucije“ koja se izražava narodn(jačk)om – „možete da nam pljunete pod prozor da nam se klizaju kokoške“.

Subverzivni elementi – mediji, NVO, sindikati

Gorke pošalice kojima su garnirani gornji redovi, teško će prekriti mučninu ozbiljnog pitanja čiji su bili uvod. To su shvatili ređi poslanici i istrajniji novinari zašavši malo iza povoda. Inicijalna kapisla da se na ovaj način uznemiri deo (tužne) srpske javnosti „pukla je“ na konferenciji „Ka bezbednijoj Srbiji“.

Tada je predstavnik Bezbednosno informativne agencije (BIA) Marko Parezanović (ubrzo mu je, još dok u Rusiji „nije baš znao“ šta je ovaj rekao, predsednik Vučić „tepao“ – Marko poput npr. Orbanu – Viktor) akcentovao sledeće:

„Najintenzivniju pretnju Srbiji predstavlja prikriveno delovanje spoljnog faktora koji najčešće koristi mehanizme svojih specijalnih službi. Na taj način vrše se određene zloupotrebe i stavljaju se u funkciju pojedinci, naglašavam pojedinci, iz redova opozicionih političkih partija, pojedini delovi medija. Takođe, nije retka pojava da se pojedini delovi NVO sektora stavljaju u neku destruktivnu i subverzivnu funkciju“. Dodao je „Marko“ da je novina delovanje tih struktura prema sindikatima.

Ono što nije novina, a verovatno sluti na najveću pretnju države pobrojanima jeste ta upadljiva neodređenost – „naglašavam pojedinci“ – dakle –  neki. Po oprobanom metodu, poznatom još iz „predemokratskih dana“, kad službe i autoritarni političari kažu NEKI, to može biti pretnja bilo kome, odnosno svakom.

Upravo ta crta koja s jedne strane izaziva opštu zebnju, dok s druge može biti sasvim određena kao „stavljanje meta“ na čelo pojedincima i sačinjavanje spiskova nepoćudnih, uočena je u opravdano zabrinutim reagovanjima.

U njihovoj osnovi su asocijativne bojazni od povratka metoda Miloševićevog režima uz nadu „da valjda neće ići do ubijanja“, ali uz uverenje da spiskovi „već sigurno postoje“ i da su popisani svakako „na merama“ od prisluškivanja, pa do…

Uglavnom upozorenje na pretnju koja očito nije samo „u najavi“ već uveliko postoji, signal je da se u devastaciji institucija i postupnoj ili možda nevidljivoj a skokovitoj izgradnji autoritarnosti i „jednonačalija“ uključuje i bezbednosni faktor države. Čime se, nažalost, ne odstupa od teorijskih postavki o ovakvim režimima – tajne sile se iz države (sada navodno pod civilnom kontrolom) sele najpre ka vladajućoj većini, potom ka partiji i konačno ka vođi.

Amputacija kritičke javnosti

Šta je pokazao „Slučaj Parezanović“ ili bolje reći, „slučaj dva Marka“  s obzirom da je nešto pre ove eskalacije prolog svemu dao „onaj drugi“ Marko, Đurić, potpredsednik SNS i šef Vladine kancelarije za Kosovo upotrebivši, u sličnom kontekstu, a krepeći Vučićeve teze da „neke strane sile“ otežavaju i miniraju „kosovski kompromis“  baš pojam – strane agenture?

U prvom sloju ukazao je na ispraznost i besmislenost „pobune na mrežama“ u ovako ozbiljnim pitanjima, pa i neozbiljnost pojedinih poslanika koji su te sprdačine sa „balkanskim špijunom“ i novim „Čvorovićem“ uzeli za osnov svojih apelacija i samim tim im snizili važnost. Osim toga pokazala se i potpuna odsečenost kritičke javnosti od mogućnosti da ikako utiče na ovakve procese.

Dok je u prvom slučaju reč o umirivanju savesti „uživaoca“ društvenih mreža da su nešto uradili, a nisu, time što su se narugali stavu „poluineligenata“ drugi slučaj je drastičniji. Opozicioni poslanici pitali su ministre i premijerku ko procenjuje ove bezbednosne pretnje, da li su zvanične, postoje li spiskovi nepodobnih, ko su organizatori skupa „Ka bezbednijoj Srbiji“, te je li tačno da su šefovi organizatora, takođe „strani faktor“ s obzirom na školovanje u Rusiji…

Odgovori su bili u stilu figure o kokoškama i prozoru!

Obrazloženje za ovakav stav vlasti, ipak je brzo nađeno – dotični skup o bezbednosti upravo je svojim prisustvom, a poneki i govorima, „posvetio“  i učinio značajnjim sam državni vrh Srbije upravo u premijerki, ministru odbrane i „Marku“. A otvorio ga je ne čuvši „Marka“ predsednik Vučić.

Ova činjenica ukazuje na zvaničnu državnu podršku skupu, pa samim tim i stavu predstavnika BIA-e, zbog čega, smatra osiona vlast ne treba ni pridavati važnost „zakeranjima“ drugih poslanika, a još manje inače bagatelisane javnosti. Ali to je samo jedan, dnevnopolitički  „zec u grmu“.

Drugi, bolje reći medved iz vica koji čuva zeca, mnogo je interesantniji. Organizator skupa, naime, bila je dotad nepoznata nevladina organizacija, formirana pre nekoliko meseci, neko bi još dodao opskurna – Nacionalna avangarda. Ona bi, uprkos visokim gostima možda i dalje ostala nepoznata, da nije promovisana plašenjem stranim faktorom.

Oslobođenje i ujedinjenje svih Srba

Pokazaće se – i to je dolično za poslednju rečenicu ovog teksta – da Parezanović nije bio jedini junak-bezbednjak ovog slučaja. I deo osnivača ove avangarde, iako to demantuju, ali im na mrežama stoji – zaposlen je u MUP-u ili su (bili) u Vučićevom savetničkom timu. A da sarađuju i sa Srpskom decnicom Miše Vacića, koji negira saradnju, ali potvršuje da su prijatelji kao mladi ljudi i desničari. To je za režim važno – nisu baš unutra, a mogu da se drže pod kontrolom!

Međutim, veća je bojazan da je „novi Čvorović“ možda deo strategije da se skrene pažnja sa – ciljeva i programa ove na visokom nivou udostojene NVO. Oni su, pak, izgleda nova stepenica u zvaničnom utezanju „podesnele Srbije“. Zlu ne trebalo, ako se proevropska politika, više retorika, kojim slučajem, a sve je više „slučajeva“ -izjalovi.

Mali izlet u program Nacionalne avangarde, pokazaće da je to lukavo umekšani koncept Velike Srbije (što nije samo ime radikalskog časopisa!) A intelektualno i identitetsko „centriranje“ programa neodoljivo podseća na prva vremena nemačkog Kulturbunda, koji znamo šta je postao kad je došlo – drugo vreme.

Teži se stvaranju „srpskog nacionalnog pokreta“ koji čine svi „pripadnici srpske nacije koji su privrženi nacionalnoj ideji Srba… a u isto vreme su politički aktivni  bar kao glasači“, piše u programskom dokumentu NA. Nacionalna ideja će se, pak, promovisati „arheofuturističkim pristupom“!?! To, kako razumemo, znači podvrgavanje modernih dostignuća tradiciji, jer je „kulturnoj, društvenoj i političkoj desnici u fokusu identitet.“

Po NA istorijski cilj srpske nacije je „oslobođenje i ujedinjenje kao kod svih evropskih nacija“ što traži „aktivnu državnu politiku Srbije prema Kosovu i Metohiji, Crnoj Gori, Republici Srpskoj, prema nacionalnim manjinama Srba u susednim državama.“ Još i „prvi i najvažniji srpski front nije ni u Kninu, ni u RS ni na KiM, već u Beogradu“, dakle u „mozgu nervnog sistema Srbije“ a „tim mozgom u kulturnoj, političkoj, obrazovnoj i svakoj drugoj sferi dominira nenacionalna elita, Druga Srbija… smeštena pre svega u ’Krug dvojke’.“  Pošto „subjekat je nacionalne avangarde“ treba da bude „nova elita koja kao subjektivitet ne postoji“, to znači da „moramo da koristimo sva postojeća iskustva i sve postojeće istaknute intelektualce u planiranju novog socijalnog kapitala“ koji je u novim generacijama „mladih obrazovanih ljudi koji neguju nacionalna osećanja i svest… o mestu Srpstva u savremenosti.“

Pa kako se ovae „misija i vizija“ praktično ostvaruju? U jednom udarnom tekstu na sajtu NA pod naslovom „Kako se državni sistem čisti od antidržavnih elemenata – slučaj Dinka Gruhonjića“ daje se cinična biografija ovog društevnog aktiviste i novinara, rukovodioca Nezavisnog društva novinara Vojvodine. Tu ima mesta i za ovakva opanjkavanja: „… I tako je Dinko na RTV-u godinama ubirao plodove svog predanog rada redovno i obimno finansiran od soroševskih fondova sumnjivog tipa…“

Izgleda da je u svemu ovom isplanirana podela posla – ne moraju baš „službe“ da prave spiskove kojih se trezveni boje – tu je Nacionalna avangarda da denuncira u cilju očuvanja „Srpstva u savremenosti.“

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera