Srbija je zemlja jeftine radne snage

U zemlji gdje se plata ne tretira kao investicija, nego trošak, ekonomija će diktirati i geo-politička zbivanja (Al Jazeera)

Kompanije u Srbiji sve teže pronalaze odgovarajuće kadrove i iz godine u godinu izdvajaju znatna sredstva za njihovu profesionalnu obuku. To, pored izostanka poreznih reformi usporava razvoj poslovanja, ali i povećava operativne troškove. Mreža za poslovnu podršku iz Beograda, formirana za pružanje kompletne usluge investitorima, a koju sačinjavaju menadžeri i konsultanati s iskustvom u različitim poslovnim asocijacijama, je radila istraživanje o trendovima u kretanju potreba za kadrovima u izvozno orijentisanim kompanijama Srbije.

U rezultatima istraživanja stoji da 30,3 odsto ispitanih kompanija navodi nedostatak stručno profilisanih zanatskih kadrova sa znanjima i iskustvom rada na modernim mašinama i opremi. Njih 26,9 odsto navodi nedostatak visokoobrazovanih stručno profilisanih kadrova sa posebnim vještinama, odgovarajućim savremenim potrebama tržišta.

Za 20,8 odsto ispitanih kompanija najviše nedostaju visokoobrazovani kadrovi u oblasti menadžmenta sa potrebnim praktičnim iskustvom i u stanju da samostalno upravljaju povjerenim poslovima ili organizacionim cjelinama. Za 16,4 odsto ispitanih nedostaju kadrovi za obavljanje jednostavnih nezanatskih poslova u prodaji, transportu, za izvršavanje administrativno-tehničkih poslova… a koji pokazuju dovoljnu zainteresovanost za obavljanje poslova i postižu minimalno zahtijevanu efikasnost, dok je 5 odsto navelo je da im nedostaju kadrovi iz svih ranije navedenih profila.

Školovanje ne odgovara tržištu rada

„Sve što se sada dešava i što će se dešavati u narednim godinama je posledica činjenice da je malo urađeno u prethodnim godinama i decenijama. Sada smo u mnogo težoj situaciji nego pre 5 ili 10 godina, jer nam i mladi i sredovečni koji imaju najviše razvijene radne veštine i stručna znanja masovno napuštaju zemlju (26.000 – 37.000 ljudi godišnje). Za poslednjih deset godina prema podacima naših organizacija iz Evrope, Kanade, SAD i Australije oko 350.000 ljudi  sa razvijenim poslovnim sposobnostima je došlo u te zemlje. Srbija je izgubila na hiljade potencijalnih poslovnih lidera koji mogu da budu sposobni menadžeri i osnivači malih i srednjih preduzeća, a to je najkvalitetniji ljudski potencijal. Društvo se decenijama neće oporaviti od toga, a privredni rast će biti obogaljen, jer su upravo ovi pojedinci u svojom mikrosredinama oni koji su trebali predvoditi razvoj“, smatra ekonomski ekspert dr. Dragoljub Rajić.

U Srbiji i dalje više od 50 odsto obrazovnih profila u srednjim školama ne odgovara potrebama lokalne privrede, iako postoje pojedinačni napori da se to kroz saradnju direktora škola sa lokalnim preduzećima izmijeni. Međutim, takvi pozitivni primjeri još nisu sistemski podržani.

“Lepo je pričati o dualnom obrazovanju. Ali to u praksi znači da deca ne trebaju samo učiti zanat ili neku praktičnu veštinu, nego da moraju biti edukovani po programima napravljenim po specifičnim potrebama zanata i veština, upravo u lokalnim kompanijama. To je veliki posao za direktore škola, nastavna veća, profesore, jer prvo oni moraju da, kao njihove kolege u Austriji, Nemačkoj, Švedskoj, Holandiji, Danskoj… budu prisutni u kompanijama u kojima će sutra njihovih svršeni učenici raditi. Da bi znali koje se tehnologije primenjuju, na kojim savremenim mašinama, šta su opšte karakteristike, a šta finese određenih obrazovnih profila. Škole moraju imati kod sebe i mašine i opremu za osnovne obuke, a onda u kompanije slati učenike završnih razreda na viši nivo edukacije i nadgradnju“, savjetuje dr. Rajić.

Zanatstvo i rad u proizvodnji danas su u razvijenom svijetu osavremenjeni i obavljaju se uz primjenu novih tehnologija. U Srbiji se problem stagnacije identifikuje i kroz profesionalno napredovanje i usavršavanje profesora. Oni dijele opštu sliku nezainteresovanosti svih zaposlenih.

“43 odsto zaposlenih starosti između 45 i 55 godina je nezainteresovano za profesionalno usavršavanje, dodatne obuke i promenu radnih navika. Takvih je 24 odsto zaposlenih starosti između 35 i 45 godina, te 21 odsto zaposlenih starosti između 25 i 35 godina“, stoji u istraživanju Mreže za poslovnu podršku, na što se nadovezuje i saznanje da više od 50 odsto profesora koji imaju 45 i više godina ne žele usavršavanje i učenje savremene tehnologije. Tako nastaju zastoji u prenošenju adekvatnog znanja mladima, kao i dubinsko povezivanje sa kompanijama u kojima bi cilj bio da profesori vremenom postanu mentori svojim đacima za praksu u preduzećima. 

Novčani gubitak

Priča o školovanju se završava preciznim ciframa kojima se iskazuje novčani gubitak za svakog izvezenog radnika iz Srbije. Procjene govore da školovanje jednog kvalitetnog zanatlije košta od 3.500 do 9.000 eura, a kvalitetnog inženjera koji je u stanju da upravlja proizvodnim procesima u skladu sa važećim evropskim standardima između 7.500 i 23.000 eura, pa čak i više u zavisnosti od grane industrije i zahtijevnosti obuka. I to bez prethodnog obrazovanja od nivoa osnovne škole.

“Ako minimalno 26.000 ljudi sa zanatskim ili inženjerskim znanjima napusti zemlju (svaki četvrti koji ode je visokoobrazovan), godišnje je reč o gubitku od 1,35 milijardi evra. Međutim, računajte da je gubitak daleko veći, jer su to oni najproduktivniji ljudi koji žele da rade, razvijaju, upravljaju, inoviraju. Oni imaju ambiciju da pokreću i sebe i druge, tako da se gubitak s godinama njihovog odsustva i ako uračunamo sav njihov potencijal, eksponencijalno uvećava. Jedna nemačka računica kaže da visokoproduktivan radnik na tehnološki značajnim poslovima u industriji, u toku svog radnog veka stvori 3,4 miliona evra nove vrednosti. Neka se u Srbiji zbog strukture industrije i poslova stvori i pet puta manje, pa pomnožite najmanji broj onih koji odu (19.500 zanatlija godišnje) sa iznosom od 780.000 evra za njegov radni vek dobijate još 1,5 milijardu evra gubitaka godišnje. Pritom su ovo samo zanatlije, bez visokoobrazovanih koji stvaraju daleko veću vrednost. Dakle, širi gubitak se meri sa najmanje 4, 5, 6 ili više milijardi evra godišnje. Treba ući u ozbiljne studije oko ovog pitanja, ali kao i sve bitno za jednu modernu i normalnu zemlju, kod nas se time niko ozbiljno ne bavi“, poručuje Rajić.

U zemlji gdje se plata ne tretira kao investicija, nego trošak, ekonomija će diktirati i geopolitička zbivanja. Ako već ne diktira, jer u ovu zemlju dolaze samo oni koji su “nepoželjni”. Zato nudi i zaključak:

“Srbija već mora razmišljati o donošenju propisa za masovniji uvoz radne snage, a velika prepreka će biti što su neto zarade u Srbiji manje nego u svim zemljama okruženja, osim u Makedoniji, Kosovu i Albaniji. Malo stranaca je zainteresovano za rad u Srbiji. Posledica pogrešne politike pozicioniranja kao zemlje jeftine radne snage nam se sada obija o glavu, a dugoročni rezultat će biti višedecenijsko hvatanje koraka za istočnoevropskim zemljama koje su članice EU i za kojima već značajno zaostajemo. Obrazovani odlaze, jer su svesni da od 1990. naovamo mi nismo uspeli da Srbiju uredimo kao civilizovanu zemlju u kojoj građani imaju poverenje u institucije sistema.” 

Izvor: Al Jazeera