Oglasi

Srbija bez granica i sve dalje od Evrope

U Srbiji danas mnogi ne znaju ili se prave da ne znaju njene prave granice, a kamoli površinu.
Varaju se svi oni koji misle da je granica s Kosovom ili Albanijom jedini problem Srbije, piše autorIlustracija

Svi koji su nekad bili školarci, pa makar učili slova i tablicu množenja u nekoj od večernjih škola opismenjavanja u vrijeme socijalističke i federativne Jugoslavije, znali su u svakom trenutku da je površina te zemlje 255.804 kvadratna kilometra te da se graniči sa BRIGAMA (Bugarska, Rumunija, Italija, Grčka, Austrija, Mađarska i Albanija) i da u njoj živi oko 22 miliona stanovnika. Znali su i da je najviši vrh Triglav (2.882 metra), da je Sava najduža rijeka, a Vojvodina najveća žitnica (koja sama može nahraniti pola Evrope)... Za razliku od ostalih članica bivše federacije, danas u Srbiji mnogi ne znaju, ili se prave da ne znaju, njene prave granice, a kamoli njenu površinu, sa ili bez Kosova - svejedno.

Mnogo je razloga za ovakvu poražavajuću geografiju za Srbiju, a premalo je (dobrih) objašnjenja kako se u ovakvoj apsurdnoj situaciji našla jedina postjugoslovenska zemlja, koja se, u pravnom smislu, proglasila nasljednicom Jugoslavije i, kao takva, jedina zadržala kontinuitet članstva u mnogobrojnim međunarodnim organizacijama, pa i samoj Organizaciji Ujedinjenih naroda. I pored toga, Srbija je ostala jedina koja, naprimjer, ne zna da li se graniči sa Albanijom, odnosno da li je jedna od njenih južnih granica na Jarinju sa Kosovom, ili u Kačaniku prema Albaniji.

Političke igre bez granica se nesmanjenim inzenzitetom nastavljaju i 20 godina poslije poraza u sukobu sa NATO-om i povlačenja srpske vojske i policije, a slučaj Kosovo i dalje је glavni kamen spoticanja kako Beograda i Prištine, tako i vlasti i opozicije u Srbiji, ali i međunarodnog faktora odnosno velikih svjetskih sila, prije svega onih najvećih, dakle Sjedinjenih Američkih Država, sa jedne, i Ruske Federacije, sa druge strane.

'Kreće se lađa francuska...'

Kako je i zašto, naprimjer, zaboravljen jedan od osnovnih evropskih postulata o nepovredivosti državnih granica, koji je, nakon disolucije bivše zajedničke zemlje, primijenila i čuvena Badinterova komisija, sa preporukom da se bivše republičke granice u SFR Jugoslaviji (sve republike su po Ustavu iz 1974. godine u jugoslovenskoj zajednici imale status država) imaju tretirati kao međunarodne, a ne kao administrativne kao do tada? Ili, kako je Kosovo, kao pokrajina u okviru Srbije, postalo "poseban slučaj" i, na kraju i zasebna država sa albanskom  većinom, ali i srpskom kulturno-istorijskom i državnom baštinom?

Jedan od najpoznatijih političara starije generacije sa Kosova Azem Vllasi, ćaskajući sa svojim beogradskim prijateljima, možda i nesvjesno, jednom je u jednoj rečenici objasnio svu tragiku srpsko-albanskih odnosa na Kosovu: "Vi ste od Albanaca relativno lako mogli da napravite Jugoslovene, ali da od Albanaca napravite Srbe, to je nemoguće."

Zato ni stvarna granica "između Srba i Albanaca" nije ni na Jarinju, ni u Kačaniku, nego u Mitrovici na Ibru, u čijem se sjevernom dijelu i još nekoliko opština sa srpskom većinom primjenjuju zakoni Republike Srbije, i pored činjenice da i taj dio pripada Kosovu, koje pola svijeta priznaje kao nezavisnu državu, ili "Kosovu i Metohiji", koje i dalje egzistira u normativnim aktima napisanim u Beogradu i već spomenutom dijelu sjeverno od Ibra, što podržavaju Rusija, Kina i mnoge afričke i južnoameričke države.

Zbog toga je, između ostalog, zakočen proces pristupanja Srbije u Evropsku uniju, koji se naglo našao u fazi "makronizacije", nakon što su se predsjednici Francuske i Srbije, Emmanuel Macron i Aleksandar Vučić, prisjetili one ekstrapatriotske pjesme "Kreće se lađa francuska sa pristaništa solunska" i savezništva u Prvom svjetskom ratu, pa su je ljetos zajedno otpjevali na Kalemegdanu. Bilo je to dovoljno da Macron progovori i na srpskom jeziku, izazove iznenadnu poplavu patriotskih emocija okupljenih na beogradskoj tvrđavi i namah od njemačke kancelarke Angele Merkel preuzme palicu navodno najboljeg Vučićevog evropskog prijatelja.

Nestabilna francusko-srpska ljubav

Važilo je to sve do prije neki dan, kada je od Macrona u Beograd stigao dokument bizarnog imena non-paper, u kojem se predlaže izmjena pridruživanja i pristupanja Evropskoj uniji šest zemalja Zapadnog Balkana, koji će, kako sada stvari izgledaju, Srbiju ostaviti mnogo duže van Evrope od 2025. godine, koju je njemačka kancelarka navela kao završetak srbijanskog pristupanja u punopravno članstvo Evropske unije.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Prema prvim procjenama, "Macronov plan" je još rigidniji u ispunjavaju mnogobrojnih zahtjeva budućim članicama. Pošto se još ne zna ni kako će Evropska komisija tumačiti izmjene pravila igre dok se utakmica još igra, što nikako ne sluti na dobro, iznenadna francusko-srpska ljubav mogla bi, kako je iznenada buknula, uskoro iznenada i oslabiti. Uostalom, kao i sam Macron, s kojim brojne nesuglasice imaju i Francuzi poznatiji po zajedničkom imenu "Žuti prsluci", kojima se poskupljenje benzina i druge Macronove mjere nikako ne sviđaju.

Političke akcije francuskog predsjednika naglo su pale i s druge strane Atlantika, pogotovo nakon njegove izjave da je "NATO u stanju moždane smrti", i to upravo u trenutku kada je Washington snažno podržao inicijativu o uspostavi "malog Schengena", koju su, navodno samoinicijativno, pokrenuli Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija. Simptomatično je da dvije od tri spomenute zemlje, Srbija i Albanija, ne kriju aspiracije za promjenama granica upravo nauštrb Kosova, što baš i nema mnogo veze sa proklamovanim i dopadljivim idejama o njihovom prelasku samo sa ličnom kartom...

Srpske zemlje' van Srbije

Mnogo je nepoznanica u ovom najnovijem političkom igrokazu, za koji mnogi analitičari smatraju da se radi o običnom spinovanju, odnosno odvraćanju pažnje od priprema Beograda da na kraju ipak prizna Kosovo pod oređenim uslovima. Upravo zbog toga, kako se tvrdi, u pripremi je i izmjena zakona o referendumu kojim bi se takva i slične odluke donosile prostom većinom izašlih građana, bez dosadašnje obaveze da je referendum validan ukoliko na njega izađe najmanje 50 odsto glasača.

Srbija se danas ne graniči sa BRIGAMA, kao bivša Jugoslavija, što nikako ne znači da su brige nestale, kao i, s vremena na vrijeme, manje ili više prikrivene želje nekih političara da sve "srpske zemlje" okupe pod jedan barjak. Evo, naprimjer, kako Wikipedia vidi "stanje stvari": Srbija je suverena država, koja se nalazi na raskrsnici puteva srednje i jugoistočne Evrope, pokrivajući krajnje južne dijelove Panonske nizije (Vojvodina – regija srednje Evrope) i Balkana. Srbija se graniči sa Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom, Mađarskom, Sjevernom Makedonijom, Crnom Gorom, Rumunijom i Albanijom, preko sporne teritorije Kosova.

Varaju se, međutim, svi oni koji misle da je granica sa Kosovom ili Albanijom jedini problem Srbije. Dok se istočne granice (sa Rumunijom i Bugarskom) i sjeverne (sa Mađarskom) ne dovode u pitanje, poslije ratova devedesetih ostale su "rovite" zapadne i južne granice. Srbija je započela ratove sa idejom da zaštiti srpsko stanovništvo najprije u Hrvatskoj, a potom i Bosni i Hercegovini, zato što joj nije odgovarao Badinterov stav o pretvorbi republičkih u državne granice. Pod izgovorom brige za Srbima koji žive izvan granica Srbije, htjela je reorganizirati prostor bivše Jugoslavije isključivo na etničkom principu, odnosno proširiti granice na imaginarnu "veliku Srbiju", u kojoj bi se našle sve srpske zemlje, uključujući cijele Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru i dijelove Hrvatske, kao što su Lika, Kordun, Banija, Zapadni Srem, Kninska krajina...

Definitivno: 'Kosovo nije Srbija'

Sve se završilo pogubnim rezultatom za Srbiju. Rat u Hrvatskoj završen je vojno-policijskim akcijama "Bljesak" i "Oluja" i (dogovorenim) egzodusom srpskog stanovništva, a u Bosni i Hercegovini Daytonskim sporazumom. Kada se, na kraju, i Crna Gora odvojila u zasebnu državu, samo je Srbija ostala bez predratne teritorije, odnosno pokrajine Kosovo, koju je izgubila u (ratnom) sukobu kada su NATO bombarderi zaustavile protjerivanje Albanaca iz pokrajine i poslije Kumanovskog sporazuma natjerali srpsku vojsku i policiju da se povuče sa Kosova.

Time, međutim, nisu uklonjeni snovi u mnogim srpskim glavama o priključenju bh. entiteta Republika Srpska ili dijelova Crne Gore i Kosova matici Srbiji. Otuda i osnovanost pitanja da li je to i definitivni epilog krvavog raspada Jugoslavije, čiju je najveću cijenu ipak platila Bosna i Hercegovina, nastavljajući da egzistira po dejtonskoj formuli, kao jedna država sa dva entiteta i tri konstitutivna naroda, na koje treba da odgovore ne samo narodi i političke elite koji su ostali na marginama osnovnih evropskih procesa, odnosno izvan Evropske unije, nego, prije svega, i sama Evropska unija. Zaokupljena svojim brigama, Evropa bez granica sve više podiže bedeme pred migrantima sa Bliskog istoka, ali i ostavljajući sve usamljeniji prostor na jugoistoku Evrope, u kojem pet postjugoslovenskih državica plus Albanija čekaju priliku da uhvate poslednji voz za Brisel.

Jedan od najvažnijih koraka za Srbiju bez granica i čitav region bio bi da konačno utvrdi svoje spoljne granice i hrabro zakorači u budućnost, gradeći sa svim susjedima politiku mira, saradnje i prijateljstva. To je moguće samo pod uslovom da se ne slušaju ni vlast, ni opozicija, nego razumni i sasvim dobronamjerni glasovi rijetkih nezavisnih intelektualaca, poput književnika Filipa Davida, koji tvrdi da "Kosovo nije Srbija, niti će to više ikada biti". On je rekao da se "neki, što je sumanuto, nadaju vojnom rešenju, kao da je moguće oružjem vratiti Kosovo u sastav Srbije, iako bi dobar sporazum sa Kosovom zaštitio srpsku manjinu i srpske kulturne spomenike, doneo stabilnost i bio primer rešavanja otvorenih pitanja".

Rusko-kineska alternativa

"Srbija je u lošim odnosima sa Crnom Gorom, Bosnom, Makedonijom i Hrvatskom, a u Evropi ima podršku ekstremno desnih i populističkih stranaka, kao što su Nacionalni front Marine Le Pen, Stracheova Slobodarska partija Austrije, Orbanovi populisti i ultradesničarska Liga za jSever Matea Salvinija, a nemoguće je sa takvim vlastima i takvim saveznicima graditi neku novu, bolju i drugačiju Srbiju", upozorio je David.

Alternativa za Srbiju, kako se to često ovih dana može čuti, jesu još čvršća saradnja sa Rusijom i Kinom, koje već raspolažu velikim dijelom srpske energetike i industrije. Upravo ova činjenica mnogo, više i od konačnog zaokruživanja državnih granica Srbije, ovu zemlju na duži rok može ostaviti u predsoblju Evrope, u koju izvozi najvećio dio svojih proizvoda.

Prije više od tri decenije Slobodan Milošević je objavio svoje Godine raspleta. U posljednje vrijeme hiljade građana emigriraju, prije svega u neku od evropskih zemalja, ali i preko Atlantika. Više ih ne zanima kako će se rasplesti ni kosovski, ni ostali balkanski čvorovi, ni gdje su stvarne granice Srbije. Jer, kako kažu, šta očekivati od zemlje u kojoj, naprimjer, otac ministra policije diluje oružje, doskorašnji predsjednik Tomislav Nikolić živi u vili od 1.000 kvadrata o državnom trošku, funkcioner socijalsta Ivica Tončev kćerki poklanja hotel u Nišu, a minstru vojske u centru grada stan kupuje tetka iz Kanade.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.