‘Srbenka’ – film o manjinama koje žive u ‘tuđim’ gradovima

Nebojša Slijepčević: Moj film se bavi osjećajima djece srpske nacionalnosti koja danas odrastaju u Hrvatskoj (Ustupljeno Al Jazeeri)

Nakon što je reditelj Oliver Frljić režirao predstavu o djevojčici Aleksandri Zec, koju su u decembru 1991. godine ubili tadašnji pripadnici rezervnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske, reditelj Nebojša Slijepčević je, snimajući probe tog teatarskog ostvarenja, kreirao dokumentarni film naslova Srbenka, koji je na nedavno završenom 24. Sarajevo Film Festivalu nagrađen od stručnog žirija i publike.

Riječ je o dokumentarcu istovremeno jednostavne i specifične forme, koji se, pored nužnog osvrta na spomenuti zločin, za koji niko nije odgovorao, uprkos priznanju, bavi vječito aktuelnim pitanjem na ovim prostorima: kako je biti druge nacionalnosti, a živjeti u “tuđem” gradu? Odnosno, kako je biti Srpkinja u Hrvatskoj, ili Srbenka, kako 12-godišnja djevojčica Nina u dokumentarcu kaže za sebe?

  • Zašto ste se odlučili za ovu temu? Šta ste kao dokumentarista prepoznali u njoj?

– Došao sam na probe Olivera Frljića očekujući da ću snimiti dio nekog budućeg filma koji će se baviti podjelama koje postoje u hrvatskom društvu. Očekivao sam da će njegova predstava izazvati negativne reakcije u dijelu javnosti, pa i proteste, što se i dogodilo. No, dobio sam i mnogo više, tijekom priprema predstave uspio sam snimiti cijeli film.

  • Dok se Frljićeva predstava bavi konkretnim slučajem i samim činom ubistva Aleksandre Zec i njene porodice te se na taj način suočava s prošlošću, da li se može reći da se Vaš dokumentarac sukobljava s hrvatskom sadašnjošću, u kojoj se spomenuti zločin i dalje ignorira, čak i negira?

– Ne mogu reći da sam se susreo s negiranjem ovog konkretnog zločina. No, u javnosti je prisutno relativiziranje tog zločina, a također, do danas nije razjašnjeno u kojoj mjeri je država bila suučesnik u tom ubojstvu. Činjenica je da su ubojice priznale zločin, činjenica je da su ga počinile uniformirane osobe i činjenica je da su svi oslobođeni krivnje, zbog proceduralne greške koja se dogodila tijekom uzimanja priznanja. Međutim, moj dokumentarac se na bavi odnosom današnje Hrvatske prema ubojstvu Aleksandre Zec. Moj film se, u prvom redu, bavi osjećajima djece srpske nacionalnosti koja danas odrastaju u Hrvatskoj, suočena s pokušajem nametanja kolektivne krivnje cijeloj jednoj naciji.

  • Srbenka je, zapravo, predstava o 12-godišnjoj Riječanki Nini srpske nacionalnosti, koja igra u predstavi o vršnjakinji Aleksandri Zec, koja je ubijena kada je imala jednak broj godina, a koja se u današnjoj Hrvatskoj, toliko godina poslije rata, i dalje stidi i plaši biti Srpkinja, ili Srbenka, kako ona sama kaže u filmu. Kada ste shvatili da je Vaš glavni protagonista Nina i da pravite film o njoj i svim onim Ninama koje i dalje žive u ‘tuđim’ gradovima na prostorima bivše Jugoslavije?

– Shvatio sam da radim film o Nini i prije nego što sam saznao koja je njena priča. Unutarnja napetost je bila vidljiva na njenom licu od prvog dana proba. A onda, kako se rad na predstavi intenzivirao, tako je i njezin unutarnji sukob bio sve vidljiviji. Međutim, kao što ste rekli i u pitanju, ovaj film nije samo o poziciji Srba u Hrvatskoj. Mislim da se u Nini mogu prepoznati svi koji su se nekad osjećali neugodno zato što su manjina, a potvrda toga je i međunarodni uspjeh filma.

  • Da li Vi sjedinjenjem ove dvije sudbine, a uz pomoć teatarskih proba, kao svojevrsne psihoterapije, zapravo dokazujete da rat na ovim prostorima još uvijek nije završen, čak ni za generacije koje su rođene nakon prestanka pucanja, granatiranja, doslovnog ubijanja?

– Pa, sigurno postoje ljudi kojima je u interesu da rat nikad ne završi. Uostalom, to se i otvoreno govori. U Hrvatskoj često čujemo sintagmu da “rat još uvijek nije završen”, a u nedostatku pravih neprijatelja, izmišljaju se nekakvi “orjunaši”, “Jugoslaveni”, “komunisti”, nekakve skrivene strukture, “antihrvatski deep state”. Također, sa svih strana postoje pokušaji nametanja kolektivne krivnje za zločine cijelim nacijama. A u takvim pokušajima uvijek leže klice nekih novih sukoba.

  • Ko je, zapravo, najodgovorniji za ovakav psihološki pritisak ispunjen nacionalizmom i ksenofobijom, koji je kreiran na prostorima bivše Jugoslavije, a s kojim se susreću djeca ‘drugih’ nacionalnosti? Društvo, vlast, roditelji i kućni odgoj?

– Odgovornost uvijek kreće od glave, od vlasti. U Hrvatskoj se porast netrpeljivosti može direktno povezati s ponovnim dolaskom Hrvatske demokratske zajednice na vlast prije nekoliko godina.

  • Film Srbenka je osvojio i nagradu publike, i ‘Srce Sarajeva’ za najbolji dokumentarni film na 24. SFF-u, što svakako dokazuje njegovu uspješnost i u odabiru sadržaja, ali i jednostavne forme u kojoj je on prezentiran gledateljima. Kakve je reakcije Srbenka izazvala u hrvatskoj javnosti? Čini se mnogo blaže i pozitivnije u odnosu na one koje je svojevremeno izazvala predstava Aleksandra Zec Olivera Frljića?

– Pravi test domaće javnosti Srbenka će tek proći. Ali, ne očekujem nikakve ekstremne reakcije, pogotovo ne od ljudi koji pogledaju film. Pokušao sam napraviti film koji prepoznaje kompleksnost situacije, koji ne umanjuje proživljenu traumu ni s jedne strane. No, isto tako, nadam se da film šalje jasnu poruku, a to je da dok god živimo u prošlosti kolateralne žrtve su buduće generacije, djeca koja danas odrastaju.

  • Film Teret Ognjena Glavonića, koji se, također, bavi ‘prešućenim’ ratnim zločinom i njegovom ostavštinom, u Sarajevu je osvojio Nagradu za najboljeg glumca, koja je pripala Leonu Lučevu za ulogu Vlade, koji je izjavio da je umoran i da mu se povraća jer deset godina snima ovakve filmove i ne vidi nikakve promjene u društvu. Da li zaista uspješni filmovi koji se suočavaju s ratnom prošlošću mogu utjecati na društvo, ili barem na pojedinca na prostorima bivše Jugoslavije? Da li će život djevojčici Nini, ili nekom Vladi, biti bolji ili gori, sada, nakon prikazivanja ovih ostvarenja?

– Ne vjerujem da jedan film može promijeniti cijelo društvo, ali može promijeniti pojedince. I, za mene je to dovoljno. Do promjene se dolazi korak po korak, film po film, čovjek po čovjek… Međutim, ne mislim da je ijedna društvena promjena trajna. Društvene vrijednosti kao što su sloboda i ravnopravnost ne smiju se uzimati “zdravo za gotovo”, za njih se treba boriti stalno. Živimo u vremenu u kom je vrlo očito da nijedna civilizacijska vrijednost nije zagarantirana.

  • Čini se da će i Srbenka i Teret na kraju morati biti prihvaćeni i u svojim, ‘domaćim’ sredinama i da će barem izazvati određene polemike. Da li je to osnovni cilj i Vašeg filma? Da pokrene civiliziranu društvenu polemiku, ispunjenu razumijevanjem i tolerancijom, a oslobođenu nacionalističke mržnje?

– Cilj ovog filma je pružiti gledatelju jedno emotivno iskustvo, iz kojeg će, u idealnom slučaju, izaći promijenjen na bolje. Međutim, naravno da se film neće svidjeti svima. No, volio bih kad bi i mrzitelji filma prihvatili otvoreni poziv na civilizirani razgovor.

Srbenku, čija šira distribucija u Hrvatskoj počinje 20. septembra, a zatim i u ostatku regije, producirala je Vanja Jambrović iz produkcijske kuće Restart. Montažer je Tomislav Stojanović, snimatelji su Nebojša Slijepčević, Bojan Mrđenović i Iva Kraljević, zvuk su kreirali Tihomir Vrbanec i Ivan Zelić, a izvršni producenti su Tibor Keser i Rea Rajčić.

Izvor: Al Jazeera