Spontano stavljanje mete na čelo

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić (Sr?an Ili? / Pixsell)

Spontanost je po definiciji Kembridžovog rečnika način ponašanja gde vi, kad god poželite, prirodno i slobodno radite stvari koje niste prethodno planirali. Moglo bi se reći – bez razmišljanja.

U naslovima medija koji su u toku protekle nedelje izveštavali o protestima podrške Aleksandru Vučiću, održanim dan za danom u Nišu, Kruševcu, Leskovcu i Vranju, primetno je prisustvo nekog od gramatičkih oblika reči „spontanost“: „I u Vranju su se ’spontano’ okupili naprednjaci u znak protesta protiv naslovnice NIN-a i karikature u Danasu na kojima je bio predsednik Aleksandar Vučić“, „Miting podrške Vučiću i u Leskovcu, naprednjaci kažu da su se okupili spontano“… Ako spontanost definišemo kao činjenje bez razmišljanja, onda možemo reći da se taj prethodno ucenjeni narod zaista kreće ulicama spontano, u formi stada koje ide za ovnom predvodnikom – u ovim slučajevima za gradskim funkcionerima iz redova Srpske napredne stranke. Ali samo u formi; u suštini, reč je o nesrećnim ljudima koji su, iz raznoraznih razloga, primorani da se svakodnevno bave pukim preživljavanjem. Značajan procenat tog mehanizma preživljavanja čini podanička poslušnost vlastima jer bi inače nekome muž ili žena, nekome dete, ostali bez posla ili čak mesta u vrtiću – mada zvuči kao vest za rubriku „Verovali ili ne“, nedavno se to desilo maloj Marti iz Žitorađe, zbog opozicionog aktivizma njenog oca.

I dok su društvene mreže preplavljene komentarima o tome kako nigde na svetu nema da vlast organizuje protestne šetnje protiv opozicije (mada ima naša vlast i većih bisera, poput najave štrajka glađu ministra Vulina i šefa poslaničke grupe SNS-a Aleksandra Martinovića u aprilu 2019. „sve dok država ne stane na kraj fašizmu Obradovića, Jeremića i Đilasa“), mene zanima zašto se, odjednom, insistira na spontanosti? Sedam godina svojim očima gledamo kako se zaposleni iz javnih preduzeća – pod pretnjom otkaza, i penzioneri, koji nagrađeni sendvičem i sokom računaju da će kod kuće ostati više hrane za decu i unuke, uteruju u autobuse i odvode u sve krajeve Srbije da bi stvarali lažnu sliku masovne podrške Aleksandru Vučiću. Zašto je baš na „spontanim“ protestima jedan opozicioni političar označen da piše „krvavi scenario“ tako što naslovnom stranom ili karikaturom, sa kojima nema nikakve veze, priziva atentat na Aleksandra Vučića? Zašto samo transparent „Đilase, ne ubijaj Srbiju“ – gde su iz priče odjednom nestali Jeremić i Obradović? Zašto je važno da se stavljanje mete na čelo određenog opozicionog političara predstavi kao spontana reakcija građanstva?

I taman kad sam ova pitanja poslala jednom univerzitetskom profesoru i jednom politikologu, očekujući odgovore koji bi možda pobili, a možda i potvrdili moju bojazan da se organizacijom ovih protesta građani, od strane vlasti odavno podeljeni u dva tabora: za i protiv Vučića, guraju u međusobni sukob, eto ti predsednika Srpske napredne stranke koji na konferenciji za novinare moli svoje stranačke kolege iz unutrašnjosti da prestanu da organizuju proteste!

Pa ko je ovde lud?! Naprednjaci iz četiri pomenuta grada se danima upiru iz petnih žila da proteste predstave kao spontano okupljanje građana, a onda nam njihov šef, pred tv-kamerama, praktično prizna da su protesti organizovani od strane lokalnih funkcionera SNS-a. Slično se desilo i nedavno kada se Aleksandar Vučić, priključen na aparate, dva dana borio za život na Vojno-medicinskoj akademiji, da bi trećeg dana stao pred mikrofone i izjavio da novinar N1, kojeg su njegove partijske kolege optužile da je uzrokovao predsednikov zdravstveni problem, nije kriv za to.

Poruke Jelene Kocić, jedne od potpredsednica Gradskog odbora leskovačkog SNS-a i zamenice sekretara u Skupštini grada. Autentičnost poruka potvrdila je Jelena Spirić, opoziciona odbornica u lokalnom parlamentu

Novinari i analitičari ovakav haos u potezima vlasti tumače upravo tako – haosom, ali isplaniranim tako da građanima odvuče pažnju od Krušika, Jovanjice i lažnih diploma ministara u vladi. Dozvoljavam da može biti tako, ali sa ogradom od prividne bezazlenosti budalesanja klovnova u SNS-cirkusu. U svakoj publici može da bude bar jedan posmatrač kojem će u nekom trenutku da pukne film i da za svoj obesmišljeni život okrivi onoga koga je vlast označila kao „ubicu Srbije“. I da onda spontano reaguje, bez razmišljanja.

p.s.: pada mi na pamet još jedna mogućnost, a to je da se nakon ovakvih iznenadnih rokada u potezima prethodno osmišljene strategije, Aleksandar Vučić negde u samoći svog kabineta slatko smeje posmatrajući svoje smetene, moralno ništavne, partijske pione, dezorijentisane u neočekivanom obrtu.

Ali, ne. To bi čak i za njega bilo bolesno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera