Spomenik Stepincu u Beogradu? Ne ide to tako…

Raznih gluposti naslušali smo se zadnjih desetljeća. Na dnevnoj razini obasipali su nas idiotlukom, i to sa svih strana: od Vardara pa do Triglava budalaštine su sustizale jedna drugu. Kao da je pamet od nas odustala, pa nam ni rat nije bio dovoljan da se urazumimo, nego smo i nakon njega nastavili u istom, ako ne i žešćem ritmu.

Evo primjera: U Sisku je prije koji dan podignut spomenik zagrebačkom nadbiskupu iz vremena Drugog svjetskog rata Alojziju Stepincu. Bez obzira na kontroverze koje prate njegovo djelovanje u ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj vijest ipak nije bila dovoljna atraktivna da bi se probila do prednjih stranica novina ili prvih minuta informativnih emisija. Još jedan spomenik Stepincu nije baš “roba”.

Vjerojatno bi i ostala na margini da se u Sisku nisu našli biskup Vlado Košić i postulator kauze za proglašenje Stepinca svetim Juraj Batelja. Ovaj crkveni dvojac inače se voli latiti politike, posebno kada treba oplesti po “crvenoj nemani“, pa ni ovu priliku nisu željeli propustiti.

Za sjesti, obrisati naočale i protrljati oči

Ipak, između uobičajenog repertoara, Batelja je rekao još nešto: “Pozdravljam inicijativu da se u Beogradu podigne spomenik Diani Budisavljević, ali bi uz nju trebao biti i Stepinčev spomenik, jer bez nadbiskupa ne bi mogla učiniti ništa.” Batelja, dakle, predlaže da se, uz spomenik humanitarki Diani Budisavljević, koja je zaslužna za spašavanje tisuća i tisuća kozaračke djece, podigne i spomenik Stepincu, i to usred Beograda, jer da bez njega ona sama ne bi mogla ništa napraviti?

Ovdje čovjek treba još jednom zastati, obrisati naočale, ako ih ima, protrljati oči, ustati i prošetati se da krv bolje procirkulira tijelom, pa se, nakon nekoliko minuta, vratiti, sjesti i ponovo pročitati. Da, uistinu monsinjor, koji je od crkve zadužen da vodi kauzu za proglašenje Stepinca svetim, uistinu to predlaže. Da se Stepincu podigne spomenik u Beogradu?

Vjerojatno je teško naći puno ljudi čije bi postavljanje na beogradsku kaldrmu izazvalo više negativnih reakcija nego što je to napravio Batelja sa Stepincem. Ionako “kreativni” beogradski tabloidi ovakvu vijest nisu mogli propustiti, pa su se redali naslovi poput “Ustaše potpuno poludele!”, “Skandalozno – ponosni na zločinca”, “Bizaran predlog hrvatskog sveštenika”, i sve tako. Možda bi jedino gore bilo s Antom Pavelićem, s obzirom da je bez ustaša, također, bilo nemoguće spasiti djecu, zašto i njemu ne bi digli spomenik? Drugo pitanje je, doduše, što bez ustaša ne bi bilo potrebe da ih se spašava.

‘Izdajice koji ne vole hrvatsku domovinu’

Mogao je Batelja, zna on za to, spomenuti da je Stepinac bio solunski dobrovoljac. Istina, kad je iz talijanskog zarobljeništva, gdje je prispio kao austrougarski vojnik, stigao na solunski front, tamo više nije bilo borbi. Ali, ipak, taj potez nije ostao neupamćen, pa se ozbiljno tvrdi da je taj Stepinčev angažman bio presudan da postane zagrebački nadbiskup, i to kao vrlo mlad svećenik, kada je u tadašnjim novinama predstavljan kao “dobar Hrvat i dobar Jugoslaven”. Ali, ni to se više ne “nosi”, pa mu je nedovoljno za spomenik.

Kako je poznato, zajednička komisija predstavnika Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve trebala je pomiriti sukobljena mišljenja o Stepinčevom djelovanju u NDH-u. Dok ga u Hrvatskoj žele proglasiti svecem, prije svega zbog sudskog progona i smrti, u Srbiji se na njega gleda kao na ratnog zločinca. Dok je za prve Stepinac tokom rata spašavao djecu iz prihvatilišta, za druge je sudjelovao u njihovom ubijanju i pokrštavanju, a nemojmo zaboraviti da je u Jasenovcu, prema službenim brojkama, stradalo više od 20.000 djece, najviše srpske nacionalnosti. Valjda je zato biskup Košić kazao da “među nama imamo izdajice, koji ne vole hrvatsku domovinu”.

“Oni ne mogu demantirati činjenicu da je Stepinac volio sve ljude, ali i zastupao načelo da Hrvati moraju živjeti u svojoj nezavisnoj državi”, rekao je Košić, pa se nadovezao Batelja, ističući zauzimanje Stepinca tijekom 1942. i 1943. godine za djecu, ratnu siročad koja su bila u prihvatilištima u Sisku, Jastrebarskom i drugim mjestima. Ponovio je kako to nisu bili logori, nego prihvatilišta, gdje su tadašnje ustanove NDH organizirao boravak djece kako bi ih mogle preuzeti obitelji. Tako je spašeno oko 12.000 djece. U njihovu su se spašavanju, uz Dianu Budisavljević, angažirali mnogi drugi, među kojima i velik broj Srba, a presudna je bila potpora nadbiskupa Stepinca.

‘Djeci se mogla nazrijeti smrt u očima’

Kako se zauzimao, svjedoči Diana Budisavljević u svome Dnevniku o dolasku prvog transporta sa 700 djece iz Stare Gradiške u Zagreb 11. srpnja 1942. godine. “Neobično teško je bilo osigurati smještaj za djecu. Različiti moji razgovori u Ministarstvu udružbe i kod nadbiskupa [Stepinca] bili su svi bez rezultata. Veća zgrada, koja bi poslužila kao karantena, nije stavljena na raspolaganje. Neka si pomognemo kako znamo, ili neka djecu ostavimo u logoru.”

Ili, još jedan zapis, ovaj put iz Stare Gradiške: “A onda je došlo nešto stravično. Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? Liječnik je kazao da je tu svaka pomoć prekasna. Vođa transporta je odlučio da svako dijete koje se nekako može povesti povedemo i tako pokušamo pomoći. Učinjen je izbor. Djeca su postavljena na noge i ono koje je još nekako moglo držati, bilo je predviđeno za transport. Djeca koja su se rušila, koja više nisu imala snage, morala su ostati. I stvarno je većina tih jadnih bića umrla još tijekom dana. U jednu sobu u kojoj je vladala difterija i već su sva djeca bila na smrt bolesna nismo ni ulazili…”

Teško je, baš je teško, zamisliti da uz spomenik ovakvoj ženi, bude i Stepničev. Ne ide to. Jednostavno ne ide…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera