Spomenička revolucija u Hrvatskoj

U Hrvatsku je stigla nova revizionistička i spomenička revolucija, piše autor (Dino Stanin / Pixsell)

Piše: Dean Skok

Priču o nedavno podignutom spomeniku Miri Barešiću vjerodostojno možemo ispričati jedino kroz priču o svim spomenicima u Hrvatskoj od 1990., a priču o spomenicima u Hrvatskoj od 1990. – i izgrađenim i porušenim, upravo idealno možemo prikazati kroz spomenik Miri Barešiću.

A za to bismo se trebali vratiti, recimo, u daleku 1916. godinu. Tada je, točno prije stotinu godina, u Opuzenu rođen jedan drugi akter naše priče. Ime mu je Stjepan Filipović. Hrvat, treće dijete od petero, sin Antuna i Ivke Filipović.

Bili su radnička obitelj i često su selili; iz Opuzena u Županju te potom u Kragujevac gdje je radio Stjepanov stariji brat Šimun, kasnije strijeljan u Kragujevačkoj odmazdi, jednom od najmonstruoznijih nacističkih ratnih zločina. Tada je svirepo ubijeno više od dvije tisuće civila, od čega nekoliko stotina učenika srednjih škola.

Nikola, drugi Stjepanov brat poginuo je 1943. na Zelengori kao borac Prve proleterske brigade.

Stjepan je u Kragujevcu izučio bravarski zanat. Od rane mladosti bio je aktivan u radničkom pokretu, a kasnije postaje član KPJ. Po izbijanju ustanka odlazi u Valjevo i priključuje se Valjevskom partizanskom odredu. Prema svjedočanstvima, Stjepan je bio iznimno hrabar i nepokolebljiv. Potkraj 1941. zarobili su ga četnici. Nakon mučenja odveden je u Beograd i predan Gestapou na saslušavanje. Iako su ga saslušavali takozvanom „pooštrenom metodom“, Stjepan nije popuštao i nacisti od njega nisu saznali ništa, tako da je u njegov dosje upisano „nemoguć slučaj“, i osuđen je na smrt javnim vješanjem, što je tada bila uobičajena praksa demonstracije sile i zastrašivanja stanovništva. No, prilikom vješanja nacistima je plan krenuo po zlu jer je izmučeni Stjepan neprestano i glasno uzvikivao antifašističke parole, bodrio okupljene i pozivao na otpor. Stoga je vješanje izvršeno nešto ranije od najavljenog termina.

Neposredno prije vješanja, s omčom oko vrata, Stjepan je uz stisnute šake podigao ruke u zrak i tada, u toj historijskoj sekundi, nastala je jedna od najpoznatijih svjetskih fotografija koje simboliziraju otpor najvećem zlu 20. stoljeća.

Simbolički značaj fotografije vrlo je dubok i upečatljiv. Zbog svih okolnosti u kojima je nastala, u čast Stjepanovog hrabrog i prkosnog držanja, te utjecaja na antifašistički bunt građana Valjeva, a kasnije čitave Jugoslavije, kopija fotografije u prirodnoj veličini postavljena je u zgradu UN-a na East Riveru.

Stjepan Filipović odlikovan je Ordenom narodnog heroja Jugoslavije. U Valjevu mu je 1960. godine podignut spomenik (rad Vojina Bakića), a u rodnom Opuzenu 1978. (rad Mire Vuce i Stjepana Gračana), uz mali spomen-park.

Opća lobotomija

U noći sa 17. na 18. srpnja 1991. spomenik u Opuzenu je miniran. Počinitelji nikada nisu pronađeni. Postolje i ostaci spomen-parka uklonjeni su bagerom deset godina kasnije, bez dozvole Zavoda za zaštitu spomenika kulture i uz obrazloženje kako se priprema teren za izgradnju poslovno-poduzetničke zone.

Dakle, ono čemu se čitav svijet divi, mi smo minirali i brutalno razorili.

Iz opuzenskog primjera može se iščitati djelovanje čitavog sustava od 1990. do danas; u razorenom sjećanju na diljem svijeta poznatog, neustrašivog borca protiv fašističkog zla sažeto je sustavno razaranje civiliziranih društvenih temelja. Čin rušenja spomenika dinamitom vjerno oslikava moralno posrnuće čitavog društva, sveopću lobotomiju, obezvrjeđivanje i brisanje civilizacijskih ostvarenja.

Taj vandalizam daleko je iznad običnih ideoloških pobuda i vizura, to je otvoreno i besramno vraćanje na upravo one pojave i odnose protiv kakvih su se borili heroji poput Stjepana.

U Hrvatskoj je od 1990. uklonjeno, devastirano ili oštećeno više od tri tisuće spomenika podignutih od 1945.-90., ali i iz ranijih razdoblja.

Raspravljati o tome radi li se o pojedinačnim incidentima ili o organiziranom, institucionalnom djelovanju, zaista je bespredmetno i uvredljivo spram zdravog razuma.

Uz svesrdnu pomoć državnih institucija, dinamita, traktora, rovokopača, pajsera, čekića i sprejeva, više od tri tisuće „nepoznatih“ počinitelja barbarski je istrglo iz kolektivne vizure ljude i događaje koji su obilježili jednu slavnu epohu svjetske povijesti. U duhu bezumnog povijesnog revizionizma, kakvom nažalost svjedočimo i danas, poharana je spomenička baština Hrvatske, i to u mnogo širem smislu od ideološkog.

Djelujući prema političkom i šovinističkom naputku, uz neznanje i primitivizam, koji je počinitelje i nalogodavce u pravilu resio, uništen je i znatan broj umjetničkih djela, kao i spomenika ljudima koji s politikama i trenutno aktualnim ideologijama nisu imali gotovo nikakve veze; oskrnavljen je humanistički fundament društva stvaranog stoljećima. Devastirana su tako i monumentalna umjetnička djela velikih i svjetski poznatih kipara iz razdoblja modernizma i postmodernizma.

Spomenici koji su nekim čudom ostali neoštećeni ili manje oštećeni, danas su potpuno zapušteni i simbol su sveopćeg društvenog beznađa i gorkog oportunizma odgovornih.

Slučaj drugi. Spomenik Nikoli Tesli u Gospiću. Rad velikog Frane Kršinića, podignut 1981. na glavnom gradskom trgu, koji je, sasvim prigodno, nekada bio Trg Nikole Tesle. Iz kategorije iznad spomenutih osoba, nadideoloških i nadnacionalnih, a uklonjenih u fašističkom nasrtaju na civilizaciju. Tesla je na našim prostorima poznat i po pomirljivoj, kozmopolitskoj izjavi o srpskom rodu i hrvatskoj domovini. Jedan od najvećih svjetskih znanstvenika, veličanstveni genij čija su ostvarenja čvrsto utkana u temelje fizike i tehnologije općenito, uklonjen je eksplozivom po ključu nacional-šovinističke ideologije kao nepoželjan iz grada u kojem se školovao.

U mahnitom osvetničko-revizionističkom pohodu Tuđmana i njegove kontrarevolucionarne kamarile, spram svega što je podsjećalo na Jugoslaviju i socijalizam, gotovo ništa nije bilo pošteđeno; zadesilo nas je – u želji da ga se učini što različitijim od srpskog, suludo silovanje književnog jezika, pa preimenovanja ulica, trgova, gradova, sela, ustanova…sve bez zdravorazumskih kriterija.

Spomenici su bili popriličan problem, stajali su mirno i gordo, onako čvrsti i teški, a institucionalno i legalno ih se nije moglo uništiti, jer, pobogu, ne može neka komisija od tri polupismena člana preimenovati spomenik kao, primjerice, Ulicu žrtava fašizma.
Zato je odabrano rješenje: eksploziv-noć-mehanizacija-strah-šutnja.

Sa druge strane barikada

Sukladno organiziranom uklanjanju spomenika i brisanju nepoćudnih osoba iz sjećanja i vidokruga novoosviještene nacije, organizirano su, uz velike počasti i nespretnu glamuroznost – ponajčešće uz prateću kič-ikonografiju i usiljena suosjećanja, podizani spomenici i dodjeljivane ulice onima, kolokvijalno rečeno – sa druge strane barikada. Zanesenjacima poginulim za „našu stvar“.

Glorificirani su u toj suludoj osvetničkoj bujici pripadnici emigrantskog kriminalnog ološa kao heroji, domoljubi i entuzijasti; poginulima, osuđenima i odbjeglima „za našu stvar“ u Drugom svjetskom ratu sve je bilo oprošteno, čak i ako se radilo o monstruoznim ratnim zločinima nad kojima su se u izvještajima zgražali i sami nacisti.

Ponegdje su u neposrednoj blizini spomenika žrtvama, što je posebno jezivo, podizani spomenici njihovim krvnicima.
Dobiše, tako, svoje ulice, trgove i spomenike mnogi bizarni likovi, ali i nadaleko poznati ratni zločinci. Kao što su Mile Budak i Jure Francetić. Spomenici su naposljetku ipak uklonjeni 2004. godine, ali ostala je bojazan. Nipošto neosnovana, kao što se i potvrdilo u nekoliko proteklih godina.

U duhu jačanja ekstremizma i nove radikalizacije, blagonaklonosti vlastodržaca prema fašističkim ispadima, zastavama, grafitima i ostalom, stigla je i nova revizionistička i spomenička revolucija.

Uvertira je bio spomenik 9. Bojne u Splitu, nazvane po jednom od najzloglasnijih ustaša Rafaelu Bobanu. Uz prigodne povike „Za Dom spremni“, kao i na „proslavi“ u Kninu, i uz infantilan i tragikomičan performans splitskog gradonačelnika Baldasara. Inače člana SDP-a, što nam zapravo sve govori modernoj socijaldemokratskoj viziji antifašizma.

I sada dolazimo do najzanimljivijeg dijela naše priče; spomenik Miri Barešiću, notornom ustaši i osuđenom ubojici jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića, otkriven je nedavno u Dragama, mjestašcu između Zadra i Šibenika. Uz groteskno sudjelovanje dvojice ministara u tehničkoj vladi – ministra branitelja i ministra kulture, što je iznimno skandalozno, nekolicine generala Hrvatske vojske, na morbidnoj svečanosti okupio se čitav desničarsko-ustašoidni jet set. Dakako, uz klicanje „Za Dom spremni“ i blagoslivljanje spomenika od strane umirovljenog nadbiskupa, jer bez njih bi ovakva manifestacija bila kao janjetina bez soli.

Iako je Barešić vrlo poznat slučaj jer je ubio ambasadora, samo otkrivanje spomenika i nije toliko zanimljivo – jer je bilo vrlo predvidljivo – koliko su u kontekstu događanja, ali i na logičkoj i simboličkoj razini, zanimljivi datumi Barešićevog povratka u Hrvatsku, te pogibije otprilike mjesec dana kasnije.

Bio je pripadnik Hrvatskog narodnog otpora, terorističke ustaške organizacije koju je u emigraciji osnovao i vodio zloglasni ratni zločinac Vjekoslav Max Luburić.

U Hrvatsku se, pod lažnim imenom, vraća početkom srpnja 1991.

Prema nalogu Vice Vukojevića i Gojka Šuška, osniva se posebna jedinica za diverzantske akcije kojom je zapovijedao Barešić. Poginuo je 31. srpnja u zadarskom zaleđu prilikom „akcije izviđanja“.

Mirenje ustaša i partizana

No, nije Barišićev slučaj iznimka, već pravilo. Čitava ustaška emigracija sjatila se, tada još ilegalno, u Hrvatsku i započela svoju borbu, borbu za koju hrvatska javnost tada uglavnom još nije znala. Prema Tuđmanovom i Šuškovom receptu „pomirbe ustaša i partizana“, a tvorac te zamisli je upravo Barešićev idol Max Luburić, najprije u tišini, a potom sasvim otvoreno, rehabilitirano je ustaštvo i fašizam, a najgori fašistički i kriminalni ološ proglašen je borcima za slobodu.

Tada, sredinom srpnja 91. miniran je spomenik Stjepanu Filipoviću u Opuzenu. Svega nekoliko dana nakon povratka Barešića u Hrvatsku.

Iako je teoretski moguće i da ga je upravo Barešić osobno minirao, u prikazu događaja iz srpnja 91. simbolički je oslikano gotovo sve; kako je, u skladu s Tuđmanovim ambicijama da postane najslavniji poglavar u povijesti Hrvatske i Šuškovim snovima da rodno selo iščupa iz Bosne i Hercegovine i opet pripoji matici zemlji NDH – izgledala pomirba ustaša i partizana.

Tako da se besmrtnim, slavnim borcima za slobodu i jednakost, kakav je bio Stjepan Filipović, dinamitom sruše spomenici i izbriše svaki trag, a ustašama, kakav je bio Barešić, dodijeli status heroja i mučenika.

Budući da ta i takva povijest nikada nije sanirana i objelodanjena, budući da se uz svesrdnu pomoć Crkve desna i ekstremno desna grupacija političke scene još uvijek kao pijana plota drži iracionalne paradigme o Tuđmanu kao stvoritelju moderne Hrvatske i HDZ-u kao nekakvoj državotvornoj stranci, danas nam se posljedično i događaju ovakva jeziva okupljanja uz pokroviteljstvo ili pasivno promatranje izvršnih i zakonodavnih vlasti.

Jer ukoliko bi u razmatranje ovih pojava krenuli s pozicije trezvene i objektivne istine, otvorila bi se Pandorina kutija s nizom pitanja; zašto je ondašnji hrvatski državni vrh (Šušak je tada bio ministar „iseljeništva“!), omogućio osuđenom ustaškom teroristi da ilegalno uđe u zemlju, kakva je to „posebna diverzantska postrojba“ bila i kakve zadatke je imala u srpnju 91. dok se možda rat još mogao spriječiti i dok još nije bilo sukoba vojske protiv vojske, zašto je sve bilo u najvećoj tajnosti, od kada su takvi ljudi dovođeni i koliko ih je dovedeno, nije li to akt državnog terorizma, jer „diverzanti i izviđači“ su bili tamo gdje nisu trebali biti i u svojstvu u kojem nisu smjeli biti…

Lakše je, ipak, životariti uobičajenim metodama noja i glave u pijesku, pa posljedično tome ustaškom teroristi podignuti spomenik i proglasiti ga „braniteljem prije branitelja“, kao što je prilikom otkrivanja spomenika u svom sramotnom govoru učinio ministar branitelja Tomo Medved.

Zbog svega toga, zbog istine grčevito sakrivene u najdubljem bunaru kolektivne amnezije i ogromne nakupine smeća ispod kockastog tepiha moderne Hrvatske, danas imamo to što imamo.

Šovinizam i ekstremizam funkcioniraju na principu spojenih posuda, tako da na odgovore iz Srbije nećemo dugo čekati.
Sve dok na zasluženo mjesto ponovo ne stavimo istinske, nadnacionalne i besmrtne heroje poput Stjepana Filipovića.

Jer lik i djelo ljudi kakav je bio Barešić oprečni su načelima, principima i stavu UN-a i čitavog civiliziranog svijeta, dočim se fotografije ljudi kakav je bio Stjepan Filipović nalaze tamo, u zgradi UN-a, na ulazu i u prirodnoj veličini.

Ako laže koza, ne laže rog.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera