Oglasi

Spomenici preživjeli rat, ali neće bahate investitore

Bahatost investitora najočitija je u velikim bosanskohercegovačkim gradovima, gdje je narušavanje spomeničkog naslijeđa i najizraženije.
Odnos prema kulturnom naslijeđu mora se iz temelja promijeniti, kažu ekspertiAl Jazeera

Nehajan i maćehinski odnos prema kulturno-historijskim spomenicima najbolje oslikava stanje u kojem se društvo nalazi, a spremnost da se ugodi svakoj želji investitora kao posljedicu ima situaciju da su mnogi spomenici kulture koji su preživjeli ratna razaranja ugroženi i nalaze se na putu potpune destrukcije. Stanje je u svim dijelovima Bosne i Hercegovine veoma teško, ali su primjeri brutalnog narušavanja kulturno-historijskih spomenika najočitiji u historijskim jezgrama velikih gradova.

Mostar je jedan od gradova u kojima lokalne vlasti veoma malo vode brigu o kulturno-historijskom naslijeđu i grad u kojem su veoma spremne pogodovati svim željama investitora. Investitori koji dolaze sa kapitalom u grad veoma su rijetki, prave ekonomske incijative zapravo nema i onda kada se pojave osobe spremne ulagati kapital u gradskoj zoni, lokalne vlasti su spremne ispuniti svaki njihov zahtjev i udovoljiti svakoj njihovoj želji, kaže arhitektica iz Mostara Maja Popovac.

"Stalno smo prisiljeni da tu nalazimo investitore, jer se investitori stihijski pojavljuju. U tom slučaju oni postavljaju određene uslove. Bilo je jako puno takvih situacija. Recimo kod hotela 'Neretva' čovjek je čekao pet godina da prođe projekat, prošao je dio, a on je u međuvremenu bankrotirao i sada hotel stoji. Problem je što se ne cijeni kulturno-historijsko naslijeđe i što je sve banalizirano i pojeftinjeno."

Mladi arhitekti su na birou

Najveći problem, kaže Popovac, jeste odnos koji se sistematično izgrađuje prema spomeničkom naslijeđu, a koji promovira neobavezan odnos prema najvažnijim kulturnim vrijednostima. Posjednici kapitala, u zemlji gdje ne postoji pravna i stručna kontrola nad gradnjom u historijskim jezgrama gradova, djeluju po načinu prešutne solidarnosti i povode se maksimom "kada može on, zašto ne bih mogao i ja?"

Takavo ponašanje omogućeno je nedovoljnom državnom kontrolom i nepostojanjem svijesti o vrijednosti kulturno-historijskih spomenika. Da bi se ispravno radile građevinske intervencije na objektima kulturno-historijskog naslijeđa, potrebno je napraviti obimne elaborate i angažirati specijalno obrazovane arhitekte, što u Bosni i Hercegovini nije slučaj, pojašnjava Popovac.

"To je sve rad bez projekata. Pri tome su mladi arhitekti na birou, a mi uništavamo ono malo toga što još imamo i što je ostalo. Svaki zahvat koji imamo na kulturno-historijskom naslijeđu mora biti dokumentiran, a prije toga mora biti snimljeno postojeće stanje. Jer, neki loš potez to može napraviti reverzibilnim, znači da se može vratiti unazad neka sljedeća generacija, koja bude senzibilnija i stručnija od nas i koja će moći sagledati šta je to što smo mi uradili, a šta je ono što je bilo originalno. Objekti moraju imati svoj život i na njima se nešto mora promijeniti, ali sve promjene moraju biti zabilježene."

Mjesta diljem Hercegovine trpe strašne i nasilne preinake, ali stanje je najalarmantnije u Mostaru, gdje investitori svojim ponašanjem uništavaju najreprezentativnije gradske objekte, kaže predsjednica Društva povijesničara Hercegovine Tatjana Mićević-Đurić.

Problematična mostarska 'Ruža' 

"Imamo primjer hotela 'Ruža' u Mostaru, koji je frapantan, jer je hotel izgrađen po projektu Zlatka Ugljena i bio je zapaljen u ratu, ali nije bio u teškom stanju kao Vancaševa zgrada koja propada. Nakon toga je investitor izgradio novi hotel, koji je bio vrlo problematičan. Znam da se UNESCO digao oko toga i da je dao mišljenje da se obustavi gradnja, a gradnja se, evo vidim, nastavlja. Ima puno takvih primjera u Mostaru."

Problem koji se pojavljuje kao gotovo nerješiv, objašnjava Mićević-Đurić, jeste situacija u kojoj vlasti olako izdaju dozvole za gradnju potencijalnim investitorima ne vodeći uopće računa o činjenici da će potencijalna gradnja biti vršena na objektima koji su kulturno-historijski spomenici. Kada investitore suočite s problemom, oni u pravilu svoje radove pravdaju činjenicom da imaju sve potrebne dozvole i da se gradnja odvija u skladu s važećim zakonima. Korumpiranost ljudi iz struke također je jedan od velikih problema u zaštiti spomenika kulture, kaže Mićević-Đurić.

"I ti novi objekti imaju dozvole i investitori se pozivaju na dozvole, pa je po papirima sve u redu. Problem je u statusu tih spomenika, koji nisu bili ni prije rata bili valjano zaštićeno. Tako je hotel 'Ruža' u zaštićenoj zoni, pa su pobrojani kao objekti od izuzetne važnosti u toj tampon zoni. Činjenica je da zaštita ne funkcionira i da se struka ne pita i da se struka olako shvaća - i od investitora, i od same struke. Koliko god grubo zvučalo, mnogo je kolega spremno potpisati kada dođe osoba s imenom i prezimenom i postavi svoj zahtjev."

Situacija nije ništa bolja ni u Sarajevu i njegovoj neposrednoj okolini, a primjera narušavanja integriteta i cjelovitosti kulturno-historijskih spomenika je napretek, kaže šefica Katedre za zaštitu graditeljskog naslijeđa Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu Lemja Chabbouh-Akšamija.

'Strašne agresije na našu tradiciju'

"Svuda oko nas se dešavaju tako strašne agresije na našu tradiciju, na kulturno-historijske i prirodne vrijednosti. Za mene je užasavajuća činjenica da je na Prečkoj visoravni jedno divno pravoslavno tradicionalno selo uništeno, jer se na tom prostoru gradi nekakav Buroj Ozone s hotelima i šoping centrima i 50 vila. Nijednog trenutka niko nije pitao gdje ćemo nabaviti vodu i struju. Investitor je spreman sve to kupiti i platiti, a niko se ne pita šta će biti s lokalnim stanovništvom, koje živi od zemljoradnje, a kamoli da se neko pitao šta će biti s trajnim gubitkom kulturnog vrijednosti."

Primjera u samom Sarajevu, gdje investitori bez ikakvog senzibiliteta narušavaju prvobitni izgled objekata, koji su od neprocjenjivog kulturno-historijskog značaja, ima bezbroj. Sagovornica Al Jazeere kao izuzetno loš odnos investitora prema objektu navodi primjer hotela "Central", koji se nalazi u samom središtu Sarajeva.

"Imate hotel 'Central', kojim sada gospodare Irci. I oni se onako lagano šire i mijenjaju oblik zgrade. Sad je njima u općini Stari grad dat prostor koji je nekada bio 'Nama'. Tu se nalazi jedan atrijumni prostor. Oni će od toga praviti sobe, a ja znam da je identičan prostor u Ljubljani restauriran i da je i danas tržni centar. To je primjer šta se radi kada investitor dođe i kupi neki objekat i kako se onda ponaša."

Ipak, postoje i pozitivni primjeri, kaže Chabbouh-Akšamija, navodeći primjer u kojem je investitor vodio računa o integritetu objekta kojem je, renoviranjem i dogradnjom, promijenio namjenu.

"S druge strane, imate primjer Bošnjačkog instituta, koji je na najbolji mogući način obnovio i zaštitio nacionalni spomenik, hamam. Ali mu je promijenio funkciju, jer je to bio jedan od rijetkih hamama koji se mogao staviti u funkciju. Činjenica je da mi olako prodajemo takve spomenike."

Građani 'bez svijesti'

Uz sve pravne nedostatke, opću neorganiziranost društva, siromaštvo i spremnost da se udovolji svakoj želji investitora, najveći problem u zaštiti kulturno- historijskog naslijeđa jeste nerazumijevanje važnosti koje spomenici kulture imaju, slažu se svi sagovornici Al Jazeere.

Mićević-Đurić kaže da je rascjepkanost nadležnosti nad gospodarenjem kulturno-historijskim naslijeđem veliki problem, ali još je veći sveukupni odnos prema spomenicima kulture. Navodi konkretan primjer iz kojeg se najbolje vidi kakav odnos razvijamo prema kulturno-historijskom naslijeđu.

"Jedan od temeljnih problema je to da mi uopće nismo svjesni šta imamo i mislim da građani nisu dovoljno educirani i nemaju svijest o tome koliko je to važno. Imam dijete koje ide u osnovnu školu i gledam kako ništa ne uče o kulturno-povijesnom naslijeđu. To je doba kada se trebaju stjecati prva znanja i kada se treba početi izgrađivati odnos prema spomeničkom naslijeđu. Moje dijete nije nikada sa školom otišlo da obiđe neki spomenik ili lokalitet. I odrasli nisu toga svjesni, a uvjeti u kojima žive ljudi koji rade na poslovima zaštite nisu organizirani kako treba. Ne postoji zakon koji je na razini čitave države, a [entitet] Fedearacije Bosne i Hercegovine pogotovo. [Bh. entitet] Republika Srpska ima Zakon o zaštiti spomenika, dok je u Federaciji ta djelatnost svedena na kantonalni nivo. U toj oblasti vlada strašan nered."

Izvor: Al Jazeera