Spomen-ploča prijedorskih Beograđana u Omarskoj

Mediji su objavili da je na ovogodišnjem obilježavanju zločina u “bh. Treblinki”, Omarskoj kod Prijedora, pored spomen-ploče organizatora postavljena i mramorna ploča sa ćiriličnim natpisom “Da se nikad ne ponovi, Omarska 1992. g. Komšije”.

Neočekivani, šokirajući aneks uobičajenom protokolu. “Objašnjeno” je da je riječ o Prijedorčanima koji žive u Beogradu, a njihova “javna anonimizacija” zbog samokritičkog čina odavanja počasti žrtvama nesrbima vjerovatno je, u ovom trenutku, najviši stepen spremnosti na suočavanje s ovom “temom” na teritoriji “Bajine države”.

Hoćemo li nekada saznati ko su ljudi “komšije” koji su opterećeni krivnjom vlastite šutnje koja traje 27 godina od “osnivanja” tog konclogora i 25 godina nakon rata, nakon “pola života” proživljenog u dubokoj moralnoj paučini odlučili pogledati istini u oči u vezi s “vlastitim” barbarstvom? Jesu li to komšije koje su 1992. okretale glavu od kamiona natovarenih leševima komšija Bošnjaka i Hrvata? Ili, možda, neko ko pere savjest i lične grijehe, a koga su “zaobišli” Haag i domaći sudovi? Nečija bizarna šala iza koje stoji materijalni trud u obliku mramorne ploče? Ili neko kome se zgadilo bešćutno nacionalističko bulažnjenje i patološki inat “kolektivnog” nepriznavanja zločina koje je “opjevao” svijet?

Mogu pretpostaviti, čak i navijati zdušno, recimo, i da je riječ o ljudima kojima još uvijek nije uništeno dostojanstvo, ali koji su, istovremeno, svjesni da “odigranim činom” otvaraju prostor sopstvene nesigurnosti od “bratske ruke”. Jer, čak ni nakon frtalj stoljeća zlopamćenja na trusnoj balkanskoj ilovači i kršu teško je naći “komad budale” koji ne ferma živu silu – strah od političkih elita koje “vlastite zločine posmatraju sa povijesne i koje god treba distance” i dalje kao bauk kruži Balkanom.

Blebetanje vlasti

Mogu misliti šta hoću i slagati svoju subjektivnu “istragu” i impresije “sumnji” ali želim da vjerujem, to je taj drhtavi nespokoj koji me drži, da je riječ o prvoj, možda istinskoj, partenogenezi “kolektivnog” stida koja na ljudsko-simboličkom polju odškrinjuje vrata zahrđalih baglama jedne Traume koja je tronacionalističkim lobotomijama nakon rata blokirala ama baš sve potencijale ljudskih bića na prostoru Balkana.

Politike koja nas je sve, po nacionalnim “torovima”, samoviktimizirala idealizirajući svoje, a negirajući tuđe. Politikom koja gotovo tri decenije provodi tronanacionalni ideološki teror i starateljstvo nad ovdašnjim življem, u svemu, pa i u “gospodarenju” nad zločinima.

Čudi li nas još što niko od “komšija” Prijedorčana, izuzimajući časne izuzetke među nekolicinom mladih ljudi (organizacija “Kvart”), ne prilazi “ni na puškomet” Omarskoj, Keratermu, Tomašici, prijedorskom Brdu? Sigurno je da ih ima, ali čekaju na službeni blagoslov vlasti koja blebeće o svemu, ali zato gotovo tri decenije muca o pomirenju kao da joj je trajno oštećen centar za govor u mozgu.

Kamena slova umjesto riječi? Zar je to važno, nakon svega. Neko je odlučio radi vlastite savjesti priznati nesagledivo zlo, kod sebe otvoriti vrata duhovnog mira, a od Boga i ljudi zatražiti oprost. Ta mramorna ploča s rečenicom – frazom “da se nikad ne ponovi”, sve ove godine nezamisliva “instalacija” skrušenog priznanja zločina, otvara nadu da će sutra, za mjesec, za godinu, u Omarskoj, Keratermu, Manjači, Biljanima kod Ključa, Hrastovoj glavici kod Sanskog Mosta, Višegradu, Foči, Bratuncu, Trusini kod Konjica, Busovačkim Stajama, Doljanima kod Jablanice i Uzdolu kod Prozora, ali i Čelebićima kod Konjica i sarajevskim Kazanima pojaviti potpuno “neslužbeno”, neočekivano i šokantno kao aneks uobičajenom “stogodišnjem” protokolu čovjek i/ili ljudi koji će govoriti o zločinima pripadnika vlastitog naroda i zatražiti oprost.

Obični, ljudi ‘iz naroda’

Ili barem mermerna ploča kao materijalni pečat suočavanja sa istinom o neshvatljivom martiriju ljudi ovog podneblja u jednom poremećenom vremenu. A Prijedor vapi za pucanjem čudovišnog čira bešćutnog poigravanja sa faktima o zločinima nad nesrbima.

Sa domaćim službenim posjetama bh. stratištima “drugih” naroda imamo skromna, “nevina” iskustva koja se na političko-simboličkom polju nastoje kapitalizirati maltene kao herojski činovi nekolicine funkcionerskih mastodonata, pa se tako podsjećamo, recimo, službene posjete Bakira Izetbegovića, bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Kazanima u junu 2016. Izetbegović je tada dao snažnu i iskrenu poruku: “Imao sam osjećaj duga. Trebao sam ranije ovdje doći da izrazim saučešće”.

Godinu ranije, uz potpredsjednika Federacije BiH Milana Dunovića, Kazane je posjetio Ivo Komšić, kao gradonačelnik Sarajeva.

Kamenčić u cipeli

Imperativna odanost istini, samokritici i vlastitoj odgovornosti kada je riječ o zločinima nije fenomen kojim se može trsiti ni međunarodna zajednica. Rat u BiH, pa i zločini izvana se posmatraju kao “problem Balkana”, bez obzira na poneko “internacionalno” ritualno priznanje krivice.

Sjećate se, četiri godine nakon Srebrenice “u ime svijeta” oktobra 1999. izvinio se glavni sekretar UN-a Kofi Annan, a Holandija je, nakon presude jednog haškog civilnog suda, bila prisiljena priznati suodgovornost nad deportacijom 300 bošnjačkih žrtava u julu 1995. Svijet je razvio diplomatske mehanizme dokazivanja vlastite nevinosti u zločinima u BiH, a svih ovih godina tri konstitutivna naroda uporno do imbecilnosti i besmislenosti skreću pažnju s vlastitih, a ističu zločine “drugih”. Konsenzus među bh. političkim elitama o zločinima u ratu 1992-1995. jest kvadratura kruga i “kamenčić u cipeli” koji žulja već tri decenije.

No, vratimo se spomen-ploči beogradskih Prijedorčana u kazamatu Omarskoj. Komšija. Jesu li oni, unatoč svim upitnicima, sumnjama i relativizacijama koje smo u stanju proizvesti, poslali i jasnu poruku prijedorskim Prijedorčanima? Komšijama? Došli iz Beograda i napravili dosad neviđen “korak naprijed” u “krajiškoj Srebrenici” što Prijedor, bez sumnje, jeste, ne očekujući da prijedorski Prijedorčani i dalje prave “kolut nazad”, što je opće, podmuklo mjesto “službeno” povijesne distance o zločinima nad komšijama nesrbima proteklih gotovo tri decenije.

Još je nešto posebno zanimljivo – ćirilična spomen-ploča u Omarskoj u bh. javnosti primljena je zbunjujuće mirno i neprimjetno kao da je riječ o “izoliranom incidentu”. Ona i jest incident, ako dosadašnju fenomenologiju pogleda na “vlastite” zločine u BiH proglasimo, s punim pravom, luđačkim poslom i beskonačnim sletskim vježbama s “kolutom nazad” u procesima pomirenja. Ova spomen-ploča, skromna po dimenzijama, a velika po simbolici, osim što “šamara” aktuelnu politiku Republike Srpske, koja spram zočinima nad nesrbima ima urbi et orbi đon-obraz, istovremeno poziva na psihološku relaksiranost Srba da prestanu konačno biti frustrirani zločinima činjenim u “ime svih njih”.

Kamena poruka je i poziv da se pamti i ne zaboravlja, te da je mit o vlastitoj moralnoj vrijednosti u ratu (od 90 osuđenih u Haagu 64 su Srbi, 18 Hrvati, pet Bošnjaci, a prijedorski Srbi u Haagu i kod bh. pravosuđa za zločine presuđeni su na više od 300 godina) karikaturalan i izaziva svjetski prezir i podsmijeh. Kada se dogodi spomen-ploča u Omarskoj prijedorskih Beograđana kao jasan izraz “negativnog pamćenja”, kako povjesničar Volkhard Knigge naziva javno sjećanje i spominjanje zločina koje je počinila vlastita (nacionalna) grupa, umjesto konsenzusa svih bh. naroda zbog ovog civilizacijskog izraza respekta prema žrtvama i njihovim bližnjima, imamo zaglušujuću šutnju.

Ona boli.

Jusufovićeva rukavica

Ćirilična spomen-ploča, barem za mene, a vi kako hoćete pa da pijemo kahvu, poput bljeska munje osvjetljava i upire strijelama svjetlosti u dugoročno naslijeđe ciljano neusklađenih narativa o prošlosti i zločinima pripadnika tri konstitutivna naroda, odnosno njihovih političkih elita, kojima više konveniraju, naravno, “podijeljena društva sklona zloupotrebi sjećanja i stvaranju potencijala za nove sukobe” (Nicolas Moll).

Prije tri godine, kada je Bakir Izetbegović posjetio Kazane, tadašnji zastupnik SNSD-a u Parlamentu BiH Lazar Prodanović izjavio je: “Ovo je simboličan, ali značajan korak za BiH (…) To je osnovni preduslov razumijevanja i odavanja pošte stradalim i drugih naroda”. Gdje je drug Lazar ovih dana da kaže koju o spomen-ploči u Omarskoj? Znam, uzaludno pitam. Ili možda ljuti opozicionari Bajine vlasti, sveprisutni, da mi ne zamjere, Stanivuković, Trivićka, Vukanović, koji “vrebaju čak i iz frižidera” i komentiraju sve od “muhe do međeda”. Možda im je, sasvim slučajno, promakao “nevjernički” čin anonimiziranih beogradskih Prijedorčana koji “skaredno” propituju neka ružna prošla vremena svog naroda.

Ostat će retoričko propitivanje kao i kod historičara dr. Nicolasa Molla – je li spomen-ploča koju su postavili Srbi iz Prijedora koji žive u Beogradu “izolirani ili održivi korak naprijed”? U potkoženom vremenu i teroru nacionalnih “mesija” čini se, uprkos našim vrelim željama, da smo bliži prvom epilogu.

Kao kontrapunkt ćiriličnoj spomen-ploči u Omarskoj podsjetit ću na tekst sarajevskog nastavnika povijesti Harisa Jusufovića iz 2014. o zločinima nad Srbima na Kazanima pod naslovom “Hoću istinu šta se desilo mojim komšijama Srbima u Sarajevu”. Jusufovićev “krik” izazvao je gromoglasnu šutnju u Sarajevu, koja traje. Istovremeno je mladi sarajevski nastavnik izazvao buru oduševljenja u Republici Srpskoj. To ga je ponukalo da u jednom intervjuu poruči Srbima:

“Hiljade ljudi u Republici Srpskoj je oduševljeno pročitalo moju kratku priču i nadam se da su svjesni da sam želio da im bacim rukavicu. OK, možete šerovati i diviti se ‘mojoj hrabrosti’, ali i vi treba da progovorite: A gdje su vaše komšije?”

Je li došlo vrijeme da konačno čujemo šta se desilo s našim / vašim / njihovim komšijama u Bosni i Hercegovini?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera