Špijunska afera: Ima li tu lopova i policajca?

Nakon afere u BiH s navodnim vrbovanjem pripadnika selefijskog pokreta u kandže Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA), koja je (za sada) završila odbacivanjem istrage protiv tri navodno umiješane osobe te potom pokretanjem istrage protiv ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića, posljednjih dana i slovenska javnost bila je na nogama zbog navodnog djelovanja SOA-e u toj zemlji.

Najprije su se pojavile tvrdnje da je hrvatska služba snimala komunikaciju između slovenske dužnosnice u ministarstvu vanjskih poslova Simone Drenik i tadašnjeg slovenskog arbitra u arbitraži između dvije zemlje u vezi granice Jerneja Sekoleca u kojoj su navodno dogovarali strategiju utjecaja na članove arbitražnog suda, zbog čega je Hrvatska izašla iz arbitražnog postupka te presudu Arbitražnog suda ne smatra obvezujućom.

Slovenska očekivanja i hrvatsko negiranje

Hrvatska strana je negirala da je Vlada pokušala utjecati ili angažirala Tolja da u ime Vlade, kako su prenijeli slovenski mediji, spriječi objavu priče te poručila da SOA nije snimala osobe koji su sudjelovali u arbitraži, a Ljubljana je na razgovor pozvala hrvatskog veleposlanika, svoju veleposlanicu pozvala na konzultacije te osudila pokušaj utjecaja hrvatskih predstavnika na medijsko izvješćivanje.

Potom je održana sjednica slovenskog Vijeća za nacionalnu sigurnost, koje je izrazilo očekivanje da će se “Hrvatska ubuduće suzdržati od postupaka koji su u suprotnosti s vrijednostima EU-a, vladavinom prava te zaštitom ljudskih prava i sloboda”.

Slične poruke na sastanku u Bruxellesu slovenski premijer Marjan Šarec uputio je hrvatskom kolegi Andreju Plenkoviću, koji je ranije izjavio kako nema informacija o navodnoj aferi hrvatskog prisluškivanja osim onih u javnosti, odbacio da je Tolj nastupao u ime Vlade, kako su prenijeli mediji, jer nitko, kaže, o tome s njim nije razgovarao te da treba imati na umu predizborno vrijeme u Sloveniji.

Šarec je kazao, kako su prenijeli slovenski mediji, da je u vezi “špijunske afere” poručio Plenkoviću da se Slovenija kao suverena država s time ne može složiti, da je izložio što im smeta te da Ljubljana ubuduće očekuje da se Hrvatska suzdrži od takvih postupaka, a hrvatski premijer je to, kako kaže, primio na znanje.

Pitanje merituma stvari

Potom su mediji prenijeli informaciju da je navodno prvi čovjek austrijskog medijskog koncerna Styria u Hrvatskoj, pater Ivan Tolj, navodno pokušao u ime hrvatske Vlade spriječiti objavu priče slovenskog POP-TV-a o tome te da i u tom slučaju postoji snimka. U ‘buci’ koja je u vezi ovoga nastala u javnom prostoru, stručnjaci i analitičari ističu da prisluškivanje prijateljskih zemalja i susjeda, bez obzira je li se u ovim slučajevima tako nešto događalo ili ne, nije ništa novo, a neki, poput hrvatskog sigurnosnog stručnjaka Željka Cvrtile, upozoravaju da se ovdje pritom ne drži do merituma stvari, odnosno da se o njemu ni ne govori, već se pokušava skrenuti pažnja na to kako se do toga došlo.

“To je otprilike kao da lopov opljačka banku i kriminalistička policija uhvati lopova i sada se raspravlja kojim metodama i na koji način je policija došla do tog lopova i to se problematizira, a ne to kako je lopov opljačkao banku. Da prevedem – ovdje se ne problematizira da su [Slovenija] pokušali namjestiti arbitražu na jedan ilegalan način i tako zapravo otuđiti dio hrvatskog teritorija i onda kad su uhvaćeni u tome, neovisno na koji način su uhvaćeni, prebacuje se sada odgovornost na one koji su ih uhvatili u nelegitimnim, pa i kriminalnim radnjama”, kaže Cvrtila.

Cvrtila: Trebali bi biti partneri, ali…

Ukoliko je SOA doista uspjela doći do informacija, kaže kako im može samo maksimalno čestitati jer je posao obavještajne službe da štiti nacionalne interese, a većeg nacionalnog interesa od zaštita teritorija, ističe, nema.

Ukoliko je, pak, i bilo pokušaja utjecaja na objavljivanje podataka u javnosti, navodi, to se ne može izjednačiti s utjecajem na donošenje, kako kaže, nelegitimne odluke u arbitražnom postupku.

Jedini problem koji se tu eventualno javlja, kaže, jest to što bi unutar EU-a sve sigurnosne službe trebale biti partnerske i razmjenjivati informacije – no, ovo nije SAD.

“Nego se ovdje radi o suverenim državama i još uvijek, pogotovo velike države poput Njemačke, Francuske, Italije, Velike Britanije i tako dalje, itekako štite svoje nacionalne interese često upravo nauštrb drugih država, posebice manjih unutar EU-a”, zaključuje Cvrtila.

Gjenero: Sve zbog vremenskog škripca

Nakon što nije uspjela dobiti jedinstven stav EK-a da je Hrvatska dužna primjenjivati arbitražnu odluku, navodi Gjenero, Ljubljana je pokušala postići da njezina tužba pred Sudom EU-a bude prihvaćena od EK-a i da EK vodi postupak protiv Hrvatske. No, kako ni u tome nije uspjela, sama je podnijela tužbu, a sada po svemu sudeći, kako kaže, uviđa da će se dogoditi ono što je najavio predsjednik Suda Koen Lenaerts.  

“On je jasno dao do znanja da u ovom slučaju Europski sud ne može voditi postupak na način na koji je to Slovenija zamislila, dakle po tužbi jedne od članica jer da mu to ne dozvoljava ugovor o EU, nego da jedino može prosuđivati ovu stvar ako bi se postigao konsenzus obiju strana da se problem iznese pred Haški sud, dakle više konzultativno, nego u sudbeonoj funkciji. I očito je da će do kraja ove godine biti donesena konačna odluka Europskog suda o tom slučaju. U tom okviru se slovenska strana našla u svojevrsnom vremenskom škripcu”.

Stoga se, kaže, krenulo u ovu i ovakvu akciju. Slovenija je i ovog puta pokušala zadobiti naklonost EK-a, no iz nje je poručeno da su i posljednja događanja bilateralno pitanje o kojemu Komisija nema komentara. Slovenski premijer izjavio je da ga takva reakcija žalosti jer je očekivao snažnije očitovanje.

“Potpuno je normalno da ne reagirate kada vidite da je riječ o obavještajnoj spletki u kojoj i jedna i druga strana imaju određenih problema”.

Epilog cijele priče, zaključuje, znat će se u prosincu, a on će biti ili prihvaćanje slovenske tužbe pred Sudom EU-a – u kojem slučaju će se Hrvatska morati ozbiljno braniti pred Sudom EU-a i iznositi svoje argumente – ili će tužba biti odbijena što, navodi, znači da će Slovenija morati prihvatiti hrvatsku ponudu da se birateralno riješi spor.

Hrvatski analitičar Davor Gjenero upozorava da povijest prisluškivanja kada su ove zemlje u pitanju seže još u 2004. godinu, kada su navodno prisluškivani tadašnji šef slovenske oporbe Janez Janša i tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader.

Gjenero: Prisluškuje se od 2004.

Bivši slovenski premijer Anton Rop, navodi, javnost je obavijestio kako je imao uvid u transkripte razgovora između Janše i Sanadera, u kojima su dogovarali zaoštravanje incidenata na granici u Piranskom zaljevu, kada je to zaoštravanje Janši politički odgovaralo.

“Rop je mogao imati transkript ovih razgovora samo ako je prisluškivao svog šefa opozicije, što je strašan skandal, ili ako je prisluškivao predsjednika Vlade susjedne države, odnosno njegova služba, što je kad se javno kaže strašan skandal, ali kad se ne govori javno, onda svi znamo da to svi rade. Dakle, to da ima prisluškivanja između dvije države se ne zna od jučer, nego se zna od 2004. godine”, kaže Gjenero.

Nikad se, dodaje, nije posve razjasnilo tko je snimio razgovore između Drenik i Sekolca, no jasno je, kaže, da su razgovarali preko nezaštićene linije, a ono o čemu su razgovarali, smatra, predstavlja krimen s pozicije međunarodnog prava.

“Da je nakon toga uslijedilo momentalno otpuštanje gospođe Drenik iz javne službe u Sloveniji i pokretanje kaznenog postupka i protiv gospođe Drenik zbog zloupotrebe pozicije javnog službenika s ovlastima koje je imala, a gospodina Sekolca zbog ugrožavanja pravnih načela, u tom slučaju bi se možda moglo pomisliti da Vlada Republike Slovenije nije imala ništa s ovom operacijom. Ali već činjenica da je prostodušni tadašnji slovenski ministar vanjskih poslova, a sadašnji ministar obrane Karl Erjavec, govorio o tome da on ima informacije da Slovenija dobro stoji u arbitražnom procesu, govori da je cijela stvar bila uvezana s Vladom”.

Lobnikar: Prostor jakog obavještajnog djelovanja

Prema njegovom mišljenju, Slovenija je pokrenula ovu “spletku” jer nije uspjela nametnuti ono što je najprije željela, a to je dobiti jedinstveni stav Europske komisije da je unatoč svemu Hrvatska dužna primjenjivati arbitražnu odluku jer je ona dio međunarodnog prava.

Branko Lobnikar s mariborskog Fakulteta za kriminalistiku i sigurnost, ističe da kada se govori o radu obavještajnih službi na Zapadnom Balkanu, treba imati na umu da je to prostor na kojem je jako djelovanje različitih regionalnih i svjetskih službi i gdje ima različitih interesa, a nikad se doista ne zna što je pozadina.

No, kada se promotre posljednje afere, mogu se razabrati najmanje tri područja koja utječu jedno na drugo i ‘podgrijavaju’ događanja.

Bećirović: SOA vitalna i često agresivna

Zijad Bećirović, direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, kaže da je u ovom slučaju ključno pitanje kako se do snimke došlo jer je poznato da su u državama na ovom području često neformalni centri moći jači od formalnih i da je obavještajno podzemlje snažnije od službenih institucija.

“Radi se o fenomenu nezavršenih država. Susjedi po običaju međusobno obavještajno najviše pokrivaju jedni druge. Tu stvari nisu crno-bijele, barem ih tako ne možemo gledati. Slovenija je u posljednjih nekoliko godina bila suočena sa upadom u sigurnosno-obavještajni i ekonomski sustav svoje države”.

Po njegovom mišljenju, tenzije će se sada održavati zbog unutarnje javnosti i europskih izbora. Bivši slovenski premijer Miro Cerar je 2015. godine, smatra, postupio nespretno kada je došlo do objave razgovora Drenik – Sekolec, a i sadašnja reakcija slovenske Vlade poprilično je blijeda i bez jasnog stava.

Bećirović ukazuje i na to da je slovenska obavještajna služba SOVA poprilično zapuštena i posljednje dvije godine više su vremena njezini djelatnici, kaže, provodili u štrajku nego što su radili, dok je hrvatska SOA izrasla iz rata, vrlo je vitalna, djeluje u cijeloj regiji i često je u djelovanju agresivna. Smatra da će se dvije obavještajne službe suočiti i u regiji jer će biti važno kako će se dvije zemlje pozicionirati u državama koje pretendiraju biti članice EU-a.

“Hrvatska nije iskoristila u dovoljnoj mjeri svoje članstvo u EU za pozicioniranje u regiji, čak šta više je producirala konflikte i postajala remetilački faktor posebice u odnosima prema Bosni i Hercegovini i Srbiji što može otežati njenu poziciju u regiji tijekom njenog predsjedavanja EU-om. Slovenija je izgubila znatan dio utjecaja u regiji i skoro da nije čimbenik regionalnih događanja”.   

“Prvo, arbitraža je i za Sloveniju i Hrvatsku važna priča, ali su to dvije zemlje koje svaka ima svoj interes i one će učiniti sve da barem pokušaju obraniti neki svoj interes. Drugo pitanje koje nije zanemarivo jest da je ovo vrijeme prije izbora i u Hrvatskoj i u Sloveniji i uvijek u to vrijeme neki taj ‘scapegoat’ svakome dobro dođe. Ono treće, malo veće pitanje koje je vrlo važno kad pokušavamo razumjeti što rade obavještajne službe na Zapadnom Balkanu i što je i interes velikih obavještajnih službi, jest BiH i priča o post-Daytonu”, kaže Lobnikar.

Modus operandi: Prvo u medije, onda preuzima vlast

Sva spomenuta tri elementa, ističe, uz one za koje se vjerojatno nikad neće doznati jer je to u prirodi rada obavještajnih službi, djeluju čitavo posljednje desetljeće i kad-tad, kaže, moraju eskalirati u nekim aferama.

“A modus operandi tih afera je nekad takav da se prvo nešto desi i to postane medijska tema, netko je dao nekome da to postane medijska tema – i 2014.-2015. godine kod arbitraže i sad ovo – gdje je onda vlast može preuzeti i onda donositi neke odluke koje inače ne bi mogla donositi da to nije postala tema u javnosti. I tu negdje u tom okviru treba razumjeti ovo što se sad zbiva kao neka afera”.

Sve vlade i sve obavještajne službe na teritoriju Zapadnog Balkana, navodi, znaju više nego što pričaju jedni o drugima i to je normalno, a ta se znanja nekad koriste, a nekad ne.

Uz to, barem neke od tih službi i kada su antagonističkom odnosu surađuju, primjerice, po pitanjima prijetnji ekstremizma ili terorizma, dok se natječu između sebe na područjima na kojima rade zbog nekih drugih interesa i motiva vlasti.

Službe igraju kako ‘trener’ kaže

No, ono što je novo u Sloveniji u odnosu prema Hrvatskoj su, kaže, posljednje poruke vlasti koje govore da su sada tu neki novi ‘klinci’ koji neće tako blago, kao što je to bilo ranije, reagirati na neke stvari koje dolaze iz Zagreba, da znaju igrati ‘igru i – ako treba – igrati i malo grublje, ali i da se radi o prijateljskim zemljama koje trebaju spustiti loptu na zemlju i dogovoriti kako igrati dalje.

“I to je poruka politici, ne obavještajnim službama – treba znati da je politika gospodar obavještajnih službi i ako politika glupo shvati te igre i pusti obavještajce da rade svoj posao, sve će to ići od lošeg na gore. Ti dečki i djevojke znaju igrati i jednu i drugu igru, ali trener su vlasti, taj koji će reći kako da igraju. A za Zapadni Balkan bilo bi dobro da te vlasti znaju ponekad i stopirati loptu”, zaključuje Lobnikar.

Izvor: Al Jazeera