Špijuni oko nas: A šta su Rusi dosad čekali?

Rusi još uvijek špjijuniraju na stari način i održavaju ogromnu i skupu špijunsku mrežu (Reuters)

Piše: Andrej Nikolaidis

U Kotoru je prošle nedjelje bila Sara Harison. Stigla je kao gošća Srećka Horvata i njegove “Pjace od filozofa”, dijela festivala “Kotor Art”. Novinari i, kako se veli, “šira javnost”, isprva nisu imali abera ko je Sara Harison. Kad su saznali, novinari su je opsijedali, a javnost je željela čuti šta ona ima da kaže.

Žena je, u najkraćem, velika faca u Wikileaksu. Asanžova je bliska prijateljica. Pomogla je Edvardu Snoudenu da iz Hong Konga pobjegne u Moskvu. Tema Horvatovog programa bio je nadzor, praćenje, kontrola. O tome, jasno, Sara Harison zna mnogo toga, iz prve ruke.

Učestvovala je na okruglom stolu, održala je predavanje. Objasnila je, između ostalog, i to je ono što nas u u ovom tekstu zanima, razliku između načina na koji špijuniraju Amerikanci i Rusi.

Jedni su digitalni, drugi su još uvijek, recimo, analogni. Ovi prvi prate vas 24 sata dnevno i koriste tehnologiju. U saradnji sa korporacijama iz Silikonske doline, prate svaki elektronski korak koji napravite. Rusi, pak, stvari još uvijek rade na stari način. Oni još uvijek održavaju ogromnu i skupu špijunsku mrežu. Koju su, crnogorski mediji su objavili baš u dane dok je Sara Harison bila u Kotoru, odlučili da prošire.

Lobisti, eufemizam za špijune

Evo jednog od naslova sa podgoričkih portala: “Rusi žele veći uticaj na Balkanu: Desetine miliona za ruske lobiste”. Ovo “lobisti” je, naravno, eufemizam. Nekad se to zvalo prosto – špijun.

Rusi, naravno, nisu juče počeli – kao cvijeće na livadi – brati “lobiste” po Crnoj Gori. Nije čak teško utvrditi kad su koga, hm, angažovali. Ima u crnogorskom parlamentu, recimo, poslanika koji su zanoćili kao pristaše Evropske unije i NATO-a, a probudili se kao njihovi gorljivi protivnici. Jeste: bude to, u snu se ljudima javi da je sve za što su se zalagali pogrešno, onako usnulima im se otvore oči pa preko noći promijene geopolitičku stranu.

Ima tu “nezavisnih intelektualaca” koji pišu za notorna ruska propagandna glasila, pa boraca za građansku i demokratsku Crnu Goru, onih koji su napravili biznis od borbe protiv totalitarnih praksi Mila Đukanovića, koji su postali novopečeni fanovi Vladimira Putina i Donalda Trampa – u njima su, naime, prepoznali prave borce protiv dikatature…

Kada je Demokratski front pokušao izvesti državni udar i tako spriječiti ulazak Crne Gore u NATO, čitava je plejada crnogorskih formalno prozapadnih perjanica demokratije bila upregnuta u njihovu medijsku mašineriju, da bi se, kada je stvar propala, brže-bolje ogradili od Andrije Mandića i njegovih wanna be Kozaka.

Pomoć za prijatelje u regiji

Podgorička Pobjeda sada piše kako je “zvanična Moskva pripremila novu strategiju za jačanje uticaja na političku scenu u Srbiji, Bosni i Hercegovini [prvenstveno u entitetu Republika Srpska], Makedoniji i Crnoj Gori”. Rusija je, navodno, naumila “smanjiti javno djelovanje preko ambasada, ili kroz oglašavanja državnih portparola, ali će snažno finansijski pomoći djelovanje ‘prijateljskih’ partija, anti-NATO pokreta i medijskih grupacija u državama Zapadnog Balkana”.

Pobjeda tvrdi da je u tu svrhu već izdvojeno više desetina miliona eura, koji će biti upotrijebljeni za podršku “prijateljima politike Moskve”. Ruski politički stratezi, piše još podgorički list, “smatraju da će se na taj način diskretnije, ali efikasnije, ostvariti značajniji upliv na ovdašnja dešavanja, a zvanična Moskva neće, kao do sada, biti na tapetu javnih kritika da se ‘direktno miješa u unutrašnje stvari’ država regiona”.

Strategija je, prema saznanjima Pobjede, bazira na ključnim ljudima u Beogradu, Banjoj Luci, Skoplju i Podgorici. Preko njih će, navodno, direktno ići logistička pomoć Moskve za “prijatelje u regionu”. Pobjeda konstatuje kako ruska strategija nije ništa novo: isto su činili, i čine, SAD i države Evropske unije. Kad je tako, pitam se: a šta su Rusi dosad čekali?

Jer, “strategija” im stiže ne u pet, nego u dva do dvanaest. Rusi će morati požuriti. Parlamenti država članica već uveliko ratifikuju sporazum o pristupanju Crne Gore NATO-u. Nakon izbora u Crnom Gori, koji su zakazani za 16. oktobar, što je takoreći sutra, sve će biti jasno. Postoji, dakako, više varijanti šta se nakon tih izbora može desiti.

Novi ‘balkanski savez’

Prva: vladu sa manjinama i malim pro-NATO partijama formira Demokratska partija socijalista, Crna Gora rutinski ulazi u NATO. Druga: DPS nema apsolutnu većinu, vladu formira sa (još uvijek neformalnom) opozicionom trojkom, ili nekim od njenih članica (Socijaldemokratska partija, Ujedinjena reformistička akcija – URA). Takav bi savez, doduše, značio prevaru birača, jer je URA već saopštila da sa DPS-om nakon izbora nipošto neće formirati nikakvu koaliciju. Dobro: ni to nije osobit problem, naročito ne u Crnoj Gori.

Treća varijanta: DPS nema apsolutnu većinu, vladu formira sa nekom od pro-ruskih partija, ide se na referendum o članstvu u NATO, što je eufemizam za: Crna Gora ne ulazi u Sjevernoatlantski savez. Četvrta varijanta: opoziciona Vlada bez DPS-a, a sa Demokratskim frontom, značila bi da Crna Gora odustaje od ulaska u NATO, i to nakon što je proces ratifikacije praktično okončan.

To mi se, da prostite, ne čini osobito vjerovatno. Značilo bi to veliku rusku pobjedu na Balkanu. I jednako veliki poraz SAD. Što jeste, jeste: ne bi im bio prvi. Administracija Baraka Obame može se pohvaliti impresivnim nizom spoljnopolitičkih poraza i katastrofa. Ipak, da će dozvoliti da se u Crnoj Gori instalira vlada “ruskih lobista”, i da Putin suvereno kontroliše teritorije Crne Gore, Srbije, Makedonije i dijela Bosne i Hercegovine?

Bude li, ipak, tako, niko se više ne bi usudio naglas smijati javno objavljenoj ruskoj ideji o novom “balkanskom savezu”, koji bi činile, gle čuda, upravo Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija i Makadonija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera