Specijalni odnosi i principi patriotizma

Postaje jasno da Makedonija i Srbija razvijaju “specijalne odnose” (EPA)

Piše: Atanas Kirovski

Spoljnu politiku Makedonije nakon proglašavanja neovisnosti 1991. postavio je njen prvi predsjednik Kiro Gligorov. Njemu je osnovni cilj bio da spriječi prelijevanje ratova koji su se vodili na Balkanu u Makedoniju, i na toj premisi je formulisao spoljnopolitičku doktrinu koja se bazirala na tri osnovna principa.

Prvo, da je ključan strateški prioritet za Makedoniju njeno članstvo u NATO-u i  Evropskoj uniji, oko kojeg je postojao i unutrašnji politicčki konsenzus. Smatralo se da bi realiziranjem ovih ciljeva makedonsko pitanje bilo konačno zatvoreno u smislu definitivnog opstanka makedonske države i neosporavanje njenih granica.

Drugo, da Makedonija mora razvijati podjednako dobre odnose sa susjedima, i da ne sme razvijati specijalne odnose niti sa jednom susjednom zemljom, osobito ne na račun drugih susjeda, zbog historijskog konteksta (dioba Makedonije 1913. na konferenciji u Bukureštu) i prikrivenih ili otvorenih pretenzija susjeda ka makedonskoj teritoriji.

Treće, da su ključni strateški partner za Makedoniju Sjedinjene Američke Države, kako zbog njihove unikatne uloge jedine supersile nakon kolapsa Sovjetskog Saveza, tako i zbog principijelne politike Washingtona ka manjim nacijama formulisane još u vrijeme Woodrowa Wilsona, kao suprotnost politikama velikih europskih sila, koje su tokom historije žrtvovale male nacije zbog svojih interesa, bitaka za utjecajne sfere, dvorskih intriga, ratova i sl.

Odnosi sa Tiranom i Prištinom nisu loši, ali su prohladni. Jedino odnosi sa Beogradom cvatu.

Politiku podjednakih odnosa sa susjedima Kiro Gligorov je formulisao kao “Politiku ekvidistance”. Ona je kasnije bila kritikovana uglavnom zbog neumjesne terminološke formulacije koja sugeriše udaljenost (distancu), dok je cilj spoljne politike proaktivnost i zbližavanje. Nezavisno od termina, ova strateška doktrina spoljne politike je odlično funkcionisala, posebno u vrijeme teških potresa i krvavih ratova na Balkanu odmah nakon raspada Jugoslavije.

Srbija je tada vodila rat, iako je režim Slobodana Miloševića to poricao. Grčka je osporavala makedonsko ime i identitet i pokušavala je svim sredstvima baciti na koljena svog novog susjeda iznjedrenog iz raspada jugoslavenske federacije, uključujući diplomatsku izolaciju i ekonomski embargo. Bugarska je bila prva država na svijetu koja je priznala Makedoniju kao neovisnu državu, ali je bilo naglašeno da ne može priznati makedonski jezik i makedonsku naciju – vraćajući se na stare velikobugarske teze (Jedan narod, dvije države) .Odnosi sa Albanijom su bili delikatni zbog velike albanske manjine u Makedoniji, ali i zbog pretenzija u nekim krugovima da se stvori “velika Albanija”.

Na ruševinama real-socijalizma i propasti bivše Jugoslavije, balkanske nacije su vidjele priliku da isprave “historijske nepravde koje su im počinjene”.  Bila su to teška vremena, a politika ekvidistance je dobro poslužila Makedoniji da se izvuče neokrznuta iz balkanskog grotla.

Specijalni odnosi

Makedonija je odavno napustila politiku ekvidistance kao tobože prevaziđeni koncept. Odnosi sa susjedima su se osjetno poboljšali krajem devedesetih, posebno u vrijeme kada je premijer bio Ljubčo Georgievski, koji je razvio odnose prije svega sa Grčkom i Bugarskom, a nešto manje sa Srbijom i Albanijom.

Ali, otkako je 2006. u Makedoniji na vlast došao Nikola Gruevski, paraleleno sa procesom takozvane “antikvizacije” ( traženje korjenja makedonske nacije u doba Aleksandra Velikog), počelo je i unazađenje odnosa prije svega sa Grčkom, a zatim i sa Bugarskom. Atina i Sofija su prije nekoliko mjeseci prvi put zajednički blokirale prijedlog da se Makedoniji odobri početak pregovora za članstvo u EU-u, zbog problema u bilateralnim odnosima. Zahtjev da se normalizuju odnosi sa susjedima postao je i zvanični uvjet EU-a Makedoniji, povrh ispunjenja kopenhaških kriterija.

Odnosi sa Tiranom i Prištinom nisu loši, ali su prohladni. Jedino odnosi sa Beogradom cvatu.

Srpski predsjednik Tomislav Nikolić je prije izvesnog vremena u Makedoniji na Zebrnjaku zvanično proslavio stogodišnjicu pobjede srpske vojske nad Turcima. Ali, ne kao što Evropljani to čine sa svojim jubilejima, u kontekstu da se ratovi ne smiju ponavljati, već krstaško-hrišćanski, dajući lekcije makedonskim građanima (od kojih su barem 30 posto muslimani) da je pobjeda protiv Turaka bila oslobađajući proces ne samo za Srbe, već i za Makedonce. Zaboravio je da je jubilej koji za Srbe simbolizuje pobjedu, za Makedonce simbol podjele i okupacije.

Proslava Srba na Zebrnjaku je bila nezamisliva čak i u vrijeme dok su Makedonija i Srbija bile republike zajednice jugoslavenske federacije.

Kada je Slobodan Milošević krajem 80-tih zatražio od tadašnjeg makedonskog komunističkog rukovodstva da se Srbima dozvoli obilježavanje jubileja na Zebrnjaku, Makedonci nisu htjeli ni da čuju i ljutito su odbacili Miloševićev “nepristojni prijedlog”.

Aktuelna vlast, koja sopstvenu ideologiju temelji na “principima patriotizma” nije imala problem da zajedno sa Srbima slavi (šta) na Zebrnjaku?!

Posmatrano iz tog ugla, posjeta srpskog premijera Ivice Dačića Makedoniji na veliki srpski hrišćanski praznik Svetog Save nije bila iznenađujuća. Zanimljivo je da visoki srpski zvaničnici u zadnje vrijeme u Makedoniju dolaze na srpske praznike ili jubileje.

Postaje jasno da Makedonija i Srbija razvijaju “specijalne odnose”. Ipak, srpska strana tek treba pokazati dobru volju kao makedonska i dopustiti makedonskoj delegaciji da položi cvijeće u manastiru Prohor Pčinjski, gdje je 1944. održano zasjedanje ASNOM-a, na kome je udaren temelj današnje makedonske države.

Zvanični Beograd se dosad ograđivao, objašnjavajući da je manastir vlasništvo Srpske pravoslavne crkve. Nemogućnost Makedonaca da proslave zasjedanje ASNOM-a na Prohor Pčinjskom dovela je do izgradnje spomen-doma u blizini srpsko-makedonske granice nazvanog Pelinci.

Na pitanje oko uklanjanja spomenika borcima OVPMB-a u preševskoj dolini, Dačić je u Skoplju odgovio da “Srbija nije banana država”. Pošto je svima poznato da u Makedoniji ima više takvih spomenika, zna se šta je time poručio Dačić.

Srpski političari potežu argument da nemaju jurisdikciju nad crkvenim poslovima i kada im se postavlja pitanje oko blokade priznanja Makedonske pravoslavne crkve u pravoslavnom svijetu. Srpska pravoslavna crkva insistira da Makedonska crkva i Ohridska arhiepiskopija ne mogu imati autokefalnost, već da mogu maksimalno dobiti autonomiju, te da  su potčinjeni Pećkoj patrijaršiji.

Problem između dvije crkve koji je dugačak i složen je možda i jedini otvoreni ozbiljni problem koji imaju dvije zemlje.

‘Banana država’

Drugo pitanje oko kojeg je bilo nesuglasica je status Kosova. Beograd je reagirao bezmalo histerično kada je Makedonija priznala Kosovo i bukvalno je protjerao makedonskog ambasadora u Srbiji. Ali, sada Beograd ima realističniji pristup kosovskom pitanju i otpočeo je pragmatične pregovore sa Prištinom, koje vodi upravo premijer Ivica Dačić.

“Epizoda” oko Kosova je prevaziđena, ali ipak, Dačić nije propustio da “pecne” Makedonce oko albanskog pitanja za vrijeme  boravka u Skoplju. Na pitanje oko uklanjanja spomenika borcima OVPMB-a u preševskoj dolini, Dačić je odgovio da “Srbija nije banana država”. Pošto je svima poznato da u Makedoniji ima više takvih spomenika, zna se šta je time poručio Dačić.

Sve u svemu, odnosi na relaciji Beograd-Skoplje su odlični, bezmalo srdačni, ako se sudi prema izjavama i Dačića i Nikolića, koji je čak ponudio svoje usluge da posreduje između Skoplja i Atine oko problema sa imenom.

Niko nema ništa protiv da se prevazilaze balkanski stereotipi i da se poboljšavaju i unapređuju bilateralni odnosi. Ali, ne mogu se forsirati dobri odnosi sa Srbijom na račun ostalih susjeda. Kao što se poboljšavaju odnosi sa Beogradom, tako se pogoršavaju odnosi sa Srbijom i Grčkom. 

Ekvidistanca je imala svoju logiku. Ona više ne postoji, što je opasno. Još opasnije je što nema bilo kakve ozbiljne spoljnopolitičke doktrine na kojoj bi bila bazirana aktuelna spoljna politika Makedonije. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera