Oglasi

SPC u Srbiji - dio rješenja ili problema?

Srpska pravoslavna crkva je kao dominantna konfesija u Srbiji iznimno važan društveni i politički čimbenik kojeg ne ignorira nijedna vlast.
SPC, Srpska pravoslavna crkva, Svećenici, CrkvaPolitički uticaj SPC-a je vrsta tradicije pravoslavne političke kulture koja proizlazi iz autokefalnostiTanjug - Arhiva

Vodstva većinskih konfesija u zemljama bivše Jugoslavije, barem od Slovenije naniže, gdje su narodi nakon raspada bivše države s tragičnim posljedicama predimenzionirali i iskrivili shvaćanje nacionalne pripadnosti, imale su važnu ulogu u oblikovanju zbilje jer je paralelno došlo do poistovjećivanja nacionalne i religijske pripadnosti, između čega mnogi ni danas ne prave razliku.

Tako je i u Srbiji, gdje je Srpska pravoslavna crkva (SPC) kao većinska i dominantna konfesija i dalje iznimno važan društveni, ali i politički čimbenik, kojeg ne ignorira nijedna vlast.

Sociolog Zoran Stojiljković kaže da se radi o jednoj vrsti tradicije pravoslavne političke kulture koja proizlazi iz autokefalnosti, što znači da je crkva pojačano naslonjena na nacionalni i državni okvir.

Građani ne žele crkvu u politici

Jedno je istraživanje, ističe Stojiljković, pokazalo da crkva ima visok autoritet kod građana, no istovremeno je najmanje žele vidjeti u području politike, osim u vezi općih, načelnih pitanja.

"Imaju razumevanja da u polje politike i prostor politike mogu da ulaze profesionalna udruženja, sindikati, šta god, ali crkvu ne vide u polju politike, operativne politike i političkih sukoba. Tako da je recimo relevantno da se crkva bavi ili da daje izjave o ključnim pitanjima širih integracija, teritorijalnih pitanja, ali je ne bi građani videli u nekom polju izjašnjavanja o pojedinačnim konkretnim predlozima oko, recimo, regulisanja statusa Kosova".

Pitanje je postoji li dovoljno karizmatična osoba u crkvi koja može djelovati na način poput patrijarha Pavla koji je imao golemu podršku i koji je stao na čelo kolone koja se suprotstavila policijskom kordonu 1996. Danas, kaže, unutar crkve nema te razine suglasnosti oko tih pitanja niti te vrste autoriteta da bi se on politički operacionalizirao u fragmentiranom političkom polju, u kojem crkva teško može tražiti političku snagu koja bi joj bila najbliže.

"Ulaskom u proeuropski politički 'mainstream' da bi se uopšte prišlo vlasti, ta vrsta podele faktične na ono što je nacionalno i europsko ključno je dekomponovana, tako da se teško izjašnjavati. Ja mislim kad biste analizirali političko telo koje podržava SNS (Srpsku naprednu stranku), imali biste veliki broj religioznih, ali sa stanovišta nekakvih operativnih političkih izbora, u dosta konfuznoj i haotičnoj meri".

Navikla na politički i javni uticaj

Pritom je nacionalno određenje, navodi, samo vrsta dodatnog atributa, što je vidljivo kroz to da svaki puta kada dođe do redizajna političkog prostora, neka pravoslavna crkva traži svoju autokefalnost - primjeri su, kaže, Makedonija i Crna Gora.  

"Da je jednostavno ona uvijek bila naslonjena ili naklonjena svakom režimu koji je pokazivao interes za javno i političko prisustvo SPC-a i to je nešto što je obnovljeno od 90-ih godina naovamo - i kad je [Slobodan] Milošević obaran, čekalo se dugo da to bude dominantan stav i da on izgubi podršku u SPC-u", kaže Stojiljković.

Crkvi je stalo do određenog javnog i političkog utjecaja na koji je naviknula, ali u tim ambicijama, ističe, ne pretjeruje.

"Skala njenog uticaja je da preko odbora koji okuplja nesveštenstvo, preko jednog broja veze sa strankama koje naglašeno u svojim programima pokazuju orijentaciju prema pravoslavnoj kulturi, tradicionalizmu, jakom nacionalnom osećaju, budu prisutniji u političkom polju i da naravno uvek budu u relativno korektnim odnosima sa nekim ko je na vlasti, čak ako može i da to bude neka vrsta poluzvaničnog ili ozvaničenog statusa".

Vlast i politička težina crkve

Istraživanja pokazuju da se u Srbiji - što se odnosi i na muslimane te katolike i protestanate - građani vjerski identificiraju 80 do 85 ili 86 posto, pri čemu je to dominantno tradicionalno.

Kad se radi o utjecaju crkve, on je, navodi, mnogo niži i odnosi se na doista vjerujuće, a ne običajne pravoslavce, što ne prelazi 20 do 30 posto onih koji se izražavaju kao religiozni.

To smatra važnim podatkom o tome koliku u politički fokusiranim i konfliktnim odnosima s vlastima SPC ima težinu.

S druge strane, kaže, srpski političari održavaju vrstu podrške i kontakata spram SPC-a, što je običaj za koji ne zna je li bio prisutan u političkoj povijesti Srbije.

"Da političke stranke imaju svoju stranačku slavu, da se pozivaju sveštenici, da je neka vrsta protokolarnog pravila da se povremeno viđate sa patrijarhom i crkvenim vrhom i da imate povremeno pokušaj da ublažite neke trenutne kontakte ili konflikte koje imate po tom pitanju i veliki nivo ne zaziranja u crkvenu problematiku i sklonosti da se crkvi kroz uvođenje verske nastave, istina fakultativno, i kroz plate koje dobijaju sveštenici na neki način ostavi prostor".

Istovremeno se SPC angažira po pitanju Kosova koje je, ističe, bolno pitanje u Srbiji - radi se, kaže, o nečemu što nije za opravdati, ali jest za razumjeti.

Nezanemarivi 'džepovi' netolerantnih ljudi

Uloga SPC-a u pomirbi na ovim prostorima, kaže Stojiljković, može biti značajna kada bi bilo više ekumenskog dijaloga, odnosno kada bi se crkveni velikodostojnici više i iskrenije angažirali.

"To bi uticalo na oblikovanje javnog mnijenja jer imate, recimo, nezanemarljive 'džepove' ljudi koji su tradicionalisti i netolerantni. To se vidi u istraživanjima, recimo, te etničke distance u smislu da li biste vi želeli da vidite uopšte Srbe u Hrvatskoj, Rome u Hrvatskoj ili Hrvate ili Bošnjake ili Albance u Srbiji. I tu nalazite dosta visok procenat ljudi koji ni na taj način, koji bi hteli da zažmure i da, recimo, Hrvata nema više u Srbiji ili Srba u Hrvatskoj. Taj se procenat, kad se radi o Srbiji, kako je vreme odmicalo od tih ratnih sukoba smanjivao, ali ja mislim da još uvek imate nekih 15-20 posto ovih militantnih, koji su čak i tvrdo religiozni, koji bi najviše voleli da imamo jednonacionalnu državu".

Kad je u pitanju djelovanje manjinskih konfesija, poruke koje odašilje Katolička crkva vrlo su umirujuće te smatra da se odnosi Srbije i Hrvatske predominantno koriste za unutarnje stvari, nego što imaju opravdanje u realnim prilikama. S druge strane, Islamska zajednica je prošla kroz ozbiljne podjele te je u situaciji da nekadašnji muftija postaje politički lider i da se zajednica razapinje između različitih političkih aranžmana.

"Pri čemu je to ona priča u kojoj režim u Srbiji približavanjem ili distanciranjem odgovarajućih političkih pozicija onda radikalizuje jedne ili druge ili treće. Je li to stvar igre ili je to stvar dominantnog uticaja neke od uvek, recimo, tri struje na Sandžaku među Bošnjacima, to je vrsta dinamike u kojoj prosto ne treba to pritiskati i stvarati pretpostavke za to".

'Mali Rusi'

Kada su u pitanju politike prema BiH i Hrvatskoj, ističe da nitko analitičan ne može reći da su ratovi bili religijski, ali je religijska komponenta uvijek korištena da se oni rasplamsaju. A tu je sada i pitanje odnosa prema Rusiji i Evropskoj uniji.

"Mislim da je to jedan od razloga zašto nas na Zapadu sa velikim nepoverenjem, onako ironično, pežorativno zovu 'malim Rusima', možda postoji ta vrsta nepoverenja. Ja sam mislio naivno da će u 21. veku ti kulturni nanosi, religijski nanosi igrati u animozitetima manju ulogu, ali očito igraju i dalje - ta neka vrsta nepoverenja ili poverenja stoji, imajući u vidu tu vrstu tradicionalnih prijateljstava i naklonosti".

Kad se stvar promatra iz perspektive građana, njima je, kaže, jasno da su europske integracije normalan put Srbije jer je ta orijentacija prihvaćena u okruženju te je to dominantni vanjski i ekonomski prostor jer se radi o demokratskim vrijednostima, kulturi i standardu koje građani Srbije prihvaćaju.

No, posve je druga stvar s članstvom u NATO-u - bombardiranja krajem 90-ih su ostavila dubok trag i među kritičarima tadašnjeg režima.

"Srbija će teško podneti ono što je nužno za evropske integracije, a to je ujednačavanje spoljne i bezbedonosne politike, znači neku vrstu prekida svake relacije sa Rusijom. Napinjati stvari do tog nivoa nije naročito ni mudro ni pametno".

'Besprijekoran savez'

Beogradski novinar, književnik i publicist Tomislav Marković naglašeno je kritičan prema SPC-u, vlastima i njihovom odnosu.

Kaže kako o odnosu crkve i države najbolje govori to da SPC ne plaća porez te da je njezino poslovanje obavijeno velom tajne - podsjeća na izjavu patrijarha Irineja da će crkva početi plaćati porez kada joj bude vraćena cjelokupna imovina, što smatra demonstracijom nadmoći nad zakonima.

"Savez crkve i države funkcioniše besprekorno. Država crkvi daje silne novce iz budžeta, ne smeta černoriscima u zgrtanju novca, pušta ih da godišnje zarade oko 140 miliona evra bez plaćanja poreza, te novcem građana plaća sveštenicima socijalno, zdravstveno i penziono osiguranje. Crkva državnim funkcionerima zauzvrat pruža podršku, ne buni se protiv nepravde, žmuri na sva moguća ogrešenja o Hristovu poruku, jer im je i sama sklona. Osim kroz porez, u davanju novca crkvi građani često učestvuju i direktno, a da ih niko ništa ne pita. Na primer, kad god šalju nešto poštom, preko poštanskih markica daju novac za obnovu hrama svetog Save", kaže Marković.

Crkva se, kaže, drži bogatih i moćnih, navodeći niz istaknutih dužnosnika i političara te dobrostojećih građana Srbije kojima su dodijeljena visoka crkvena odlikovanja.

Neprestana trgovina

"Kad se sve to sabere, vidimo da SPC već decenijama, od rušenja socijalizma, staje na stranu političkih i finansijskih moćnika, s kojima je u neprestanoj trgovini, na obostranu korist. Crkva dobija finansijsku i logističku podršku od elite, a vlast ima podršku od najviše duhovne institucije u Srbiji, takoreći Božji blagoslov".

SPC je, navodi, sve vrijeme na liniji dominantne ideološke struje u društvu koja je, navodi, nacionalistička, konzervativna, desničarska i usmjerena protiv demokratskih vrijednosti i Zapada.

Marković: Dva lica nacionalističke medalje

Jedino oko čega postoje nesuglasice između crkve i vlasti u Srbiji, kaže Marković,  je pitanje Kosova, no i to, kaže, više liči na malu svađu među prijateljima. Svi politički akteri, navodi, brane Kosovo - i vlast i opozicija i crkva i razne patriotske udruge, samo svatko njeguje svoj stil.

"I duhovna i svetovna vlast podjednako su nezainteresovane za realnost, važno je samo održati žarište velikosrpskog nacionalizma u životu, bez obzira što to sve manje zanima i vernike i birače".

SPC je u vezi Kosova, kaže, bliža oporbi i očuvanju zamrznutog konflikta, dok se vlast zalaže za nekakvo rješenje, iako nitko, navodi, ne zna kako to rješenje izgleda.

"Ali, niko od njih ne govori o tome kako je i zašto uopšte Kosovo postalo nezavisno, niko ne govori o represiji Miloševićevog režima nad kosovskim Albancima, niko ne spominje da je Milošević prve tenkove poslao na Kosovo, niko ne priča o hladnjačama punim leševa civila, o masovnim grobnicama, ratnim zločinama, pljački i vojno-policijskom nasilju na Kosovu. Tako da se može reći da su u pitanju dva lica iste nacionalističke medalje".

"Podrška SPC ratnom projektu Slobodana Miloševića i njegovih satelita bila je nedvosmislena, a danas se nastavila u vidu podrške plodovima te krvave politike. Otuda ne čudi kad patrijarh Irinej izjavljuje da je "Republika Srpska delo promisla i volje Božje". Što bi valjda trebalo da znači da su i ratni zločini i genocid nastali kao plod volje Božje, po njegovoj promisli. Tu je crkva dosledna - počelo je sa sveštenicima koji su blagosiljali "Škorpione", sa podrškom teritorijalnom proširenju, sa vladikom Vasilijem Kačavendom koji je pozdravljao i blagosiljao ulazak Ratka Mladića u Srebrenicu, a završava se sa proglašavanjem RS-a za volju Božiju".

Crkva je od pomoći državi, smatra, i kada je u pitanju regija, odnosno njezina destabilizacija - politika Srbije prema susjedima je, kaže, prilično agresivna s učestalim prijetnjama, negiranjem prava susjedima da uređuju svoje države kako žele, podjarivanjem teritorijalnih pretenzija na dijelove BiH ili na cijelu Crnu Goru koju, kako kaže, mnogi smatraju srpskom državom.

Osim toga, ističe, SPC se sa režimom u Beogradu slaže i u odanosti Rusiji.

'Dio problema, ne rješenja'

"SPC se jasno i nedvosmisleno stavila na stranu Rusije, a protiv Vaseljenske patrijaršije, u sporu oko davanja autokefalnosti ukrajinskoj crkvi, što sve zajedno miriše na raskol u pravoslavlju. SPC je tu već izabrala stranu i stala uz starijeg ruskog brata".

Općenito, kaže, nije problem da se crkva bavi politikom - smatra da bi se što više organizacija i građana trebalo uključiti u politički život jer politiku se, navodi, ne smije prepustiti samo profesionalnim političarima, budući da se uređenje zajednice tiče svih.

No, kako je crkva već desetljećima prema svim ispitivanjima javnog mišljenja među institucijama koje uživaju najveću podršku, njezina bi uloga, smatra, u transformaciji zemlje mogla biti golema kada bi ozbiljno shvaćala poruke evanđelja.

"Mi bismo već živeli u potpuno drugačijem društvu iz kog ne bi ogroman broj ljudi želeo da pobegne, naprotiv. Pošto do preumljenja u crkvi teško da će doći, ostaje nam da zaključimo: SPC je i dalje deo problema, a ne deo rešenja", zaključuje Marković.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.