Španija uzdrmala svoju i evropske demokratije

Mariano Rajoy je neodustajanjem od snažnog centralizma i revanšističkog uspostavljanja pune kontrole nad Katalonijom uzdrmao demokratiju, piše autor (AP)

Španija broji dane do vanrednih izbora u Kataloniji koji će verovatno označiti kraj snova o nezavisnosti i Evropi uplašenoj od “otrova” separatizma doneti olakšanje,  ali neće ukinuti tenzije i zalečiti ožiljke ostavljene na nacionalnom biću prosperitetne regije.

Premijer Mariano Rajoy nastavljaja da sve svoje poteze pravda zakonima: opasnu upotrebu sile na ulicama Barselone 1. oktobra kada je održan referendum o nezavisnosti, aktiviranje člana 155. Ustava po kome je raspušten regionalni Parlament, a centralna vlast prvi put u istoriji demokratske Španije preuzela punu kontrolu, izvođenje pred sud predsednika katalonskog Parlamenta i pet poslanika, slanje u zatvor osam članova regionalne Vlade i dvojice lidera independističkih grupa pod optužbom pokretanja “pobune” i zloupotrebe javnih fondova. Samo po prvoj tački optužnice preti im kazna do 30 godina zatvora.

Katalonski lider Carles Puigdemont i još četiri člana njegovog raspuštenog kabineta na vreme su se evakuisali za Brisel. Anatemisani secesionista obećava da će odatle – sa oreolom žrtve osvetničkog pohoda Vlade u Madridu koja ga optužuje da želi da pocepa Španiju – preko videolinka i medija voditi kampanju za izbore 21. decembra. Jednima je urbani geriljeros u egzilu, drugima uplašeni begunac od pravde. Moguće je da će postati novi Julian Assange pošto najavljuje da će se na sve načine boriti protiv ekstradicije.

Pošto je Španija u Belgiju poslala nalog za njegovo hapšenje, Puigdemont je najavio da se ne vraća u Španiju dok ne dobije “garantije o fer suđenju” jer strahuje od “političkog procesa”. Može li to da mu garantuje zemlja koja je u Savetu Evrope bila kritikovana što potkopava vladavinu prava zbog političke kontrole sudstva? Bilo je to u godinama kada je, pod snažnim uticajem Rajoyevih desničara, Ustavni sud 2010. ukinuo delove Statuta autonomije Katalonije uskraćujući im neka prava stečena četiri godine ranije.

Madrid je tada pozivao EU na fleksibilnost. Danas Rajoy, koji je uporno odbijao da sedne sa katalonskim Generalitetom, insistira da nema fleksibilnosti u primeni formalnih pravila.

(Zlo)upotreba apela za demokratiju

Tokom poslednje dve godine, kada je kriza između Madrida i Barselone eskalirala, Rajoy se držao Ustava, Puigdemont rastućeg katalonskog nezadovoljstva. Kada je kriza eskalirala, Rajoy je obećao da neće nastaviti sa suspendovanjem katalonske vlasti – pod uslovom da Puigdemont odustane od formalnog proglašenja nezavisnosti i da odmah raspiše vanredne izbore. Danas tvrde da je katalonski lider saznao da premijer ne namerava da ispuni obećanje.

Iako vođe iz Barselone tvrde da predstavljaju većinsku volju svog naroda, po svim ispitivanjima nemaju većinu, moguće je da više predstavljaju sebe, pa su se odlučili na unilateralni korak. Odlučan da ispuni mandat prethodnih regionalnih izbora septembra 2015. godine – kada su secesionisti dobili apsolutnu većinu koji su, veruje Puigdemont potvrdili na spornom referendumu – proglašena je nezavisna Republika Katalonija.

Senat u Madridu je odmah aktivirao član 155. Ustava i agresivno preuzeo punu kontrolu nad svim aspektima vlasti u Barseloni. Katalonijom danas upravlja vladajuća španska Narodna stranka – koja je u parlamentu regiona imala tek osam odsto poslanika.

Separatisti iz Barselone i centralne vlasti u Madridu podjednako su upotrebljavale i zloupotrebljavale apele za demokratiju, a onda su na scenu stupili tužioci optužujući ukupno 20 katalonskih političara za “sistematsko nepoštovanje” Ustava i organizovanje “pobune” protiv legitimnih snaga države.

Puigdemont i ex-ministri su u tim danima 10 sati svedočili pred belgijskim sudijom koji ih je do konačne odluke pustio na slobodu pod uslovom da ne napuštaju zemlju i daju adresu boravka. Vlasti u Briselu imaju maksimum od 60 dana da odluče da li će oni biti isporučeni Španiji. Puigdemontov advokat Paul Bekaert, koji je zastupao mnoge pripadnike baskijske terorističke organizacije ETA, saopštio je da će se fokusirati da spreči bilo kakav pokušaj ekstradicije.

Procedura deluje jednostavno, barem na papiru, ali slučaj lako može da uzdrma međusobno poverenje pravnih sistema članica Unije. Puigdemont testira granice poverenja među partnerima unutar EU i nije slučajno odabrao Brisel. “Ovde sam u Briselu kao prestonici Evrope. Tražim da Evropa reaguje”.

Presedan koji bi ohrabrio druge

Na osnovu ledene tišine koja okružuje Puigdemonta u Briselu i drugim evropskim prestonicama čini se da EU neće uslišiti njegov apel i da je spremna da nastavi da se oslanja na Rajoya i vlast u Madridu da sami reše krizu.

Iako po briselskim koridorima privatno priznaju da je Rajoy počinio mnoge greške, tačno je da bi prihvatanje nezavisnosti Katalonije i omogućavanje da uđe u EU na osnovama nelegalnog referenduma predstavljalo presedan koji bi ohrabrio separatizam Flamanije, Korzike ili Južnog Tirola.

Nema spora oko toga da države ne tolerišu secesiju. Član 155. španskog Ustava nije ništa drukčiji od člana 126. Ustava Italije, 37-og Nemačke, 100-og Austrije ili 234-og Portugalije po kojima se takođe suspenduju regionalne vlasti koje ne poštuju najviši zakon svoje zemlje.

Toliko o paragrafima, ali kako deluje Evropska unija koja pokušava da se ne upliće u ozbiljnu političku krizu jedne od svojih članica dok njeno otužno ćutanje oko upotrebe represije nagriza neke osnovne vrednosti kluba koji se kune u ljudska i politička prava svojih građana?

Problem je što ozbiljnost španske krize ima razne efekte na EU, htela ona to da prihvati ili ne. Izbegavanje da se osudi represija u Barseloni, nesumnjivo nedolična jednoj zemlji razvijene liberalne demokratije, dovela je do toga da Uniju kritikuju za raznih strana političkog spektra.

Katalonska jesen pokazala je da ni Španija ni EU nisu u stanju da uvek dovedu u sklad dva koncepta neophodna za kvalitetnu demokratiju, ali koji se povremeno, kao sada, nađu na putu kolizije. Prvi se oslanja na vladavinu prava, ustave i zakone. Drugi naglašava važnost aktivnog učešća građana u javnom i političkom životu. Plebiscitarna demokratija narodne volje, protiv pluralističke, institucionalne demokratije vladavine prava

U Španiji su se sukobile ove dve vizije, ali replike tog konflikta vidljive su širom kontinenta. U Madridu i po prestoniocama EU unilateralno proglašenje nezavisnosti protumačeno je kao kršenje osnovnih demokratskih zakona. S druge strane, mnogima u Kataloniji sporni referendum je predstavljao primer građanske demokratije naspram države oslonjene na silu.

Sramno ćutanje na palice

Moglo bi da se kaže da događanja u Kataloniji nisu samo rezultat španskih složenosti, već su i refleksija strukturalnih problema vezanih za razvoj evropske demokratije. Unija je sebi davno postavila cilj da prevaziđe tradicionalne koncepte nacionalnog suvereniteta, ali kada je danas pogledate ona je mnogo više klub nacionalnih vlada nego panevropska institucija.

Zato je EU gotovo sramno oćutala palice i gumene metke na ulicama Barselone, a hvalila vladu u Madridu zbog pridržavanja Ustava i poštovanja legaliteta. Zato se Puigdemont ignoriše dok pokušava da prikupi podršku kampanji za nezavisnost: predsednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker, koji EU upozorava na “otrov” separatizma i nacionalizma, odbio je da ga primi. Potpredsednik Komisije Frans Timmermans opravdava upotrebu prekomerne sile.

EU rizikuje da dodatno izgubi na popularnosti koja je poslednjih godina počela da se krnji. Vladavina prava nije prosto poštovanje pravila. Demokratska vladavina prava podrazumeva i način na koji su Ustav i zakoni stvarani, koliko je odgovorno i nezavisno pravosuđe, kako norme i vrednosti stiču legitimitet.

Tokom poslednje decenije kriza, EU birokrate i nacionalni lideri težili su ka minimalističkoj definiciji vladavine prava: pravila su sveta i moraju da se poštuju. Evropa se jasno odrekla prava da osudi Rajoyevu upotrebu sile, čime je potvrdila da vladavinu prava stavlja ispred građanske demokratije.

Jasno je da je za Kataloniju – ali i za EU u celini – neophodna nova forma politike, više kiseonika u oblast vladavine prava. Ukoliko Brisel ne prihvati proaktivniju poziciju i pažljivije ne definiše balansirana pravila za odbranu evropske demokratije, Katalonija neće biti poslednja kriza.

Populisti protiv legalista

Barselona deluje mirno čime se potiskuju dileme da če Španija 2017. podsećati na Španiju 1936. Smanjuje se rizik da se politički triler pretvoriti u tragediju. Smanjuje se broj kompanija koje napuštaju Kataloniju, a čiji je broj u oktobru dostigao čak 1.883 preteći da bi kriza nacionalnu privredu mogla da košta čak 27 milijardi evra.

Kataloniju i dalje pokušavaju da otmu nacionalistički populisti, dok Španiju žele da sačuvaju legalisti uz pomoć najreakcionarnije desnice koja preti da poremeti balans demokratskih snaga. Rešenje je u reformama Ustava, federalizaciji zemlje i novim fiskalnim aranžmanima koji bi bili povoljniji po region.

Puigdemont uoči izbora, za koje kandidati moraju da se odrede do 18. novembra, poziva na ujedinjeni front kako bi nastavio borbu za nezavisnost, na proteste zbog hapšenja bivših članova regionalne Vlade i razmatra mogućnost da se u izbore uključi iz Brisela.

Rajoyeva strategija revanšizma mogla bi da se pokaže kako dvosekli mač i da ohrabri separatistički pokret uoči izbora. Nedavni generalni štrajk na koji su pozvali independisti blokirao je Kataloniju. Šta ako pobede na legalnim izborima, kao što su pobedili na nelegalnom referendumu?

Ispitivanja javnog mnenja pokazuju da bi koalicija za nezavisnost Junts pel Si (Zajedno za da) mogla da osvoji 35,2 odsto glasova čime bi zajedno sa krajnje levom strankom CUP imala parlamentranu većinu u Barseloni. Puigdemontov problem je što se levičarima iz stranke ERC dodeljuje tri puta više mesta u Parlamentu od njegove partije desnog centra. Do bi značilo da dosadašnji potpredsednik Katalonije Oriol Junqueras, koji je među uhapšenima, preuzme rukovodeći položaj.

Veći problem separatista je što predizbornog jedinstva nema, a cepa se i Puigdemontova stranka. U takvim okolnostima, nezavisnost Republike Katalonije nezamisliva je i iz drugih razloga: neće je većina Katalonaca, blokiraju je moćni biznis lobiji regije, ne dopušta je politički establišment Španije, a svet nije spreman da je prihvati.

Rajoy je sve to mogao da zna, mogao je da spreči cepanje Španije i bez oslonca na represiju. Kakva je onda sudbina španske demokratije dok desničarski premijer pokušava da politikom čvrste ruke okupi Špance u vremenima kada je, posle nezaposlenosti, problem Katalonije njihova najveća briga?

Kako god kriza bude rešena, Rajoy je neodustajanjem od snažnog centralizma i revanšističkog uspostavljanja pune kontrole nad bogatom regijom uzdrmao demokratiju, pa ćemo u narednim nedeljama saznati koliko je Španija odista konsolidivana liberalna demokratija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera