Solidarnost – da, ali ne u mom dvorištu

Najgoru evropsku praksu prema azilantima već godinama provodi Grčka (Getty Images)

Piše: Davor Gjenero

Ozbiljni ljudi, političari s elementarnom sposobnošću anticipiranja socijalnih procesa, već su prije nekoliko godina očekivali zaoštravanje socijalne krize koja se upravo ovih mjeseci, ovoga ljeta, odvija pred našim očima.

Problem izbjeglica za Europu nije nov, ali se u ovakvim razmjerima nije događao, a nema naznaka da bi se kriza mogla ublažiti ili smiriti, jer europsko južno i jugoistočno susjedstvo i dalje je potreseno kaosom, građanskim ratovima, nestabilnošću i neizvjesnošću.

Iako su liberali (ALDE grupa) još tijekom prošlog mandata insistirali na raspravi o europskoj strategiji prihvaćanja imigranata, tvrdeći da konzervativni koncept „Europe kao utvrde“ jednostavno nije održiv te da Unija mora definirati strategiju „spuštanja mosta“, čime će se osigurati, s jedne strane, socijalno odgovorno ponašanje Europe prema susjedstvu, a s druge održivost njenih institucija i socijalna sigurnost, ovo pitanje dosad nije ozbiljno otvoreno, a Unija do danas nije definirala svoju zajedničku politiku prema imigrantima.

Naime, dogovorena politika, i to da ostale članice Unije moraju Italiju i Grčku rasteretiti od pritiska imigranata, koji preko mediteranske fasade nadiru u ove dvije države, i prema načelu solidarnosti, sukladno kapacitetima svake države članice, prihvatiti dio tereta koji se sručio na Grčku i Italiju, nije dugoročna javna politika s definiranim skupnim političkim ciljem, jasnim vrednotama, na kojima bi se zasnivala i definiranim ciljem koji se namjerava postići. To je tek palijativna mjera, strategija smanjivanja štete, koja je pogodila dvije imigraciji najizloženije članice i ništa više od toga.

Načelo solidarnosti uvijek je ograničeno načelom ‘ali ne u mom dvorištu’, a lideri redovito nastoje odgoditi velike reformske zahvate za neki naredni mandat.

Europska procedura donošenja odluka izrazito je komplicirana, a europske institucije, dakle, i Europski parlament, teško se mogu osloboditi prigovora o ugrađenom „demokratskom deficitu“, koji se očituje u odvojenosti europskih institucija od realnih društvenih procesa, ali i odvojenosti od građana, kojima bi te institucije trebale odgovarati.

Današnja generacija europskih političara u najvećoj mjeri nema liderskih kapaciteta, ne definira svoje političke prioritete sukladno skupnim vrijednostima i dugoročnim ciljevima, nego tek naknadno reagira na vanjske poticaje.

Načelo solidarnosti uvijek je ograničeno načelom „ali ne u mom dvorištu“, a lideri redovito nastoje odgoditi velike reformske zahvate za neki naredni mandat.

Umjesto zajedničke dugoročne perspektive, kao vremensko ograničenje nameću se ograničenje četverogodišnjeg mandata i interes za osvajanje narednoga. Taj se problem otvara u svakoj ozbiljnijoj europskoj krizi, prepoznatljiv je bio u vremenu kad se zaljuljala monetarna unija, a svaki put kad na razini Unije neku zajedničku politiku sustignu ozbiljni problemi, jačaju centripetalne sile u zemljama članicama, koje ili gledaju kako da podnesu najmanji dio tereta krize, ili da se potpuno isključe iz takve zajedničke politike.

Monetarna unija iskazala se problematičnom kad je nekolicini rubnih „južnih“ ekonomija prijetio bankrot, a imigrantska kriza otvorila je pitanje održivosti jedinstvenog prostora sa slobodom kretanja, definiran Schengenskim sporazumom.

Upitno načelo slobode kretanja

Imigracijska kriza, koja za sada potresa rubove Europe i države njene mediteranske fasade, ali se itekako osjeća, na primjer, u kontaktnom prostoru Francuske i Velike Britanije, dovodi u pitanje načelo slobode kretanja unutar Unije. Zemlje, koje su prvo susjedstvo Europske unije, a na balkanskoj su imigrantskoj ruti, ovih se dana suočavaju s ozbiljnom humanitarnom krizom.

Ključni problem s politikom prema imigrantima u EU je nepredvidivost tog pitanja i činjenica da Unija i njene članice teško mogu utjecati na to do koje će mjere biti izložene imigraciji. Iracionalnost nekog društvenog procesa uvijek vodi i do pojave iracionalnog straha u političkoj areni. Europom se šire urotničke teorije, kako one o tome da SAD, izazivajući sukobe u europskom susjedstvu i destabilizirajući države poput Libije, Sirije, Iraka… izazivaju valove emigracije prema Europi.

Ono što nedovoljno poznajemo uvijek izaziva dodatni strah, pa tako strah u Europi povrh toga pobuđuje i činjenica da glavninu emigranata u ovom valu čine muslimani. Tek će iz rijetkih europskih država doći „iskrena“, ali skandalozna izjava, kakvu su ovih dana izgovorile slovačke vlasti, naime, da je Slovačka spremna prihvatiti samo kršćane, ali ne i muslimane imigrante.

Za razliku od „novih demokracija“, u onima starim jasno je da je to politički nekorektna izjava, ali to ne znači da se jednaku politiku neće pokušati „implicitno“ provoditi i da se neće činiti sve da imigranti ne dođu k njima, odnosno, ako već dođu da dođu oni koje je najlakše integrirati – najmlađi i najobrazovaniji.

Na Balkanu se također razvijaju urotničke teorije, oslonjene na one iz „srca Europe“, o tome kako se na tom prostoru namjerava napraviti svojevrsno pribježište, veliki logor za one koji ne bi bili obuhvaćeni europskom azilantskom politikom. Ta teorija usmjerena je na to da se obične građane uvjeri kako se s kolonama ljudi, koji mimo njih prolaze tražeći put u Europu, ne treba ni na koji način solidarizirati, posljedično to stvara nišu za neformalno organiziranu radikalsku represiju prema tim ljudima, a u konačnici i za organiziranu državnu represiju, kakva se upravo odvija na granici Makedonije i Grčke.

Najgora praksa u Grčkoj

Jasno je da Europska unija u svojoj politici prema imigraciji i azilu mora djelovati kao državni savez, dakle, da mora provjeriti tko su ljudi koji dolaze i osigurati temeljnu sigurnost svojih građana.

Državne službe moraju spriječiti eventualnu infiltraciju radikalskih skupina, ali to moraju raditi onako kako državne službe tog tipa to rade – diskretno, mimo očiju javnosti i bez širenja straha među građanima, a naravno i bez represije prema tražiteljima azila.

Uspostavljanjem organiziranog pristupa problemu imigranata, suzbilo bi se nacionalističke radikale koji bi rado, poput članova grčke Zlatne zore, s bejzbolskim palicama protjerivali tražitelje azila.

Najgoru europsku praksu prema azilantima već godinama provodi Grčka, koja izrazito teško daje azil, a istovremeno tolerira, ako sama i ne potiče, represiju prema tražiteljima azila. Neofašističkim organizacijama, poput Zlatne zore, tolerira se premlaćivanje i napadanje azilanata na ulicama, trgovima i parkovima grčkih gradova. Najgore od svega je da su oni, koji u slobodno vrijeme djeluju kao „aktivisti“ Zlatne zore i sličnih organizacija, zaposleni kao policajci i pripadnici drugih državnih represivnih sustava.

Kod Gevgelije se sukobljavaju dvije posve naopake politike prema tražiteljima azila i ilegalnim imigrantima: politika Grčke kojoj je jedini interes da te ljude istjera sa svog teritorija, pa neka pođu gdje im drago, i makedonskih vlasti, koje misle da mogu zaustaviti migraciju. Niti jedna od ovih dviju politika nije niti održiva, niti elementarno humana, niti sukladna skupnom europskom načelu vladavine prava i zaštite elementarnih ljudskih prava. Ustraju li Grčka i Makedonija na takvim politikama, posve je nemoguće predvidjeti kakve će posljedice nastati.

Najgore je što Europska unija ne traži ozbiljan zajednički odgovor, koji bi se zasnivao na ozbiljnoj analizi koliki bi u konačnici, u narednom razdoblju, mogao biti broj tražitelja azila, kakav bi mogao biti tempo njihova pristizanja, koliko i u kakvoj dinamici svaka zemlja Unije može prihvatiti tih ljudi. Uz to valja razvijati pedagošku službu, medicinsku opskrbu s posebnim znanjima o infektivnim i tropskim bolestima, psihološku pomoć imigrantima…

Sve te poslove Unija može obaviti bolje nego svaka pojedina zemlja članica, pa prema logici supsidijarnosti u donošenju odluka, te politike valja oblikovati na razini Unije i dosljedno ih provoditi u svakoj zemlji članici.

Organiziran pristup garantirao bi sigurnost i tražiteljima azila, i građanima zemalja članica Unije. Uspostavljanjem takva organiziranog pristupa problemu imigranata, suzbilo bi se nacionalističke radikale koji bi rado, poput članova grčke Zlatne zore, s bejzbolskim palicama protjerivali tražitelje azila, a ograničio bi se manevarski prostor za svaki radikalizam i iracionalnost u politici.

Hrvatska iskustva

Uvijek će biti građana koji će reagirati ksenofobično, protiv integracije bilo koga tko u lokalnu zajednicu dolazi izvana. Bit će slučajeva, kakav se prije nekoliko godina odvijao u Hrvatskoj kad se gradio prvi centar za tražitelje azila. Hrvatska je u pristupnim pregovorima s EU imala obvezu otvoriti takav centar, a u pretpristupnim fondovima bila su namjenska sredstva za njegovu izgradnju i opremanje, naravno s definiranom „ročnošću“.

Lokalna zajednica, u kojoj je centar trebao biti izgrađen, a koju je vodio lokalni lider, član liberalne stranke, spriječila je izgradnju centra na svom području. Hrvatska je izgubila europska sredstva za tu namjenu, a da bi napredovala u institucionalnom dijalogu centar je morao biti završen i opremljen. Prihvatila ga je druga lokalna zajednica, u prostoru koji je dotad bio policijski, i centar je godinama funkcionirao u potpunoj harmoniji s lokalnom zajednicom.

Danas Hrvatska gradi dva nova centra, jedan blizu granice sa Srbijom, u Tovarniku blizu Vinkovaca, a drugi blizu granice s BiH, u Trilju kod Sinja. Mediji su istraživali kako domaće stanovništvo reagira na izgradnju centra za azilante, a reakcija je nevjerojatno povoljna.

Stanovnici Matoševa rodnog Tovarnika govore: „I mi smo prije 20 godina bili izbjeglice pred ratom, istjerani iz svojih domova, pa kako danas ne bismo primili ljude koji bježe pred ratom u svojoj domovini“. U Trilju nemaju iskustva izbjeglištva, iako su bili na prvoj crti bojišta, ali imaju iskustvo s emigracijom. Reakcija jednog Triljana bila je: „Moj je otac šezdesetih bio gastarbajter u Njemačkoj, pa neću se ja danas prema ljudima u nevolji odnositi onako kako su se najgori odnosili prema mom ocu“.

Naravno, u hrvatskoj javnosti jednako je vidljiva i ona druga slika, što je stvaraju nacionalističko-radikalske stranke koje traže nultu toleranciju prema useljenicima u Hrvatsku.

Ove dvije hrvatske slike odražavaju stanje u cijeloj Europi, a jedino je pitanje hoće li Unija biti sposobna definirati ozbiljnu zajedničku politiku prema tražiteljima azila i tako ojačati onaj svoj dio koji je spreman integrirati useljenike, ili će takva politika izostati, pa će politika hrvatskih, grčkih i drugih nacionalističkih radikala, s bejzbolskim palicama u rukama, postati prevladavajućom, a ono što se upravo događa na granici Grčke i Makedonije standardnom scenom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera