Snažne Milanovićeve poruke Beogradu, ali ne i Sarajevu

Kad je najavio svoju predsjedničku kandidaturu, činilo se da Zoran Milanović, nakon neuspješnog premijerskog mandata i nakon što je sudjelovao u dubokoj podjeli hrvatskog društva, nema ni teorijskih šansi biti izabran. Međutim, njegovi glavni konkurenti kao da su tijekom kampanje odlučili počiniti samoubojstvo: dotadašnja predsjednica od obljetnice “Oluje” u Kninu lani nizala je nerazumljive poteze i nerazumne izjave, oslanjala se sve više na desne radikale, a političkom centru se nije obraćala.

Kandidat desnice Miroslav Škoro, pak, iako je u kampanju ušao s margina i nije imao neke realne šanse, najprije je iskoristio to što predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ustrajno puca u vlastita koljena, iskoristio je i unutarnje sukobe u vladajućoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici i sebe ponudio kao izvornog kandidata glasačkog tijela HDZ-a, ali onda je, sentimentom prema ratnim zločincima i time što je tvrdo odlučio ostati dosadašnjoj predsjednici s desna, uništio vlastite šanse.

Bez ijedne greške

Činilo se da i Mislav Kolakušić, svježe izabrani europarlamentarac, koji se predstavljao kao nosilac protukorupcijske alternative u Hrvatskoj, može ugroziti ulazak Milanovića u drugi krug, ali onda je ovaj, očito zadovoljan plaćom na novom radnom mjestu u Briselu i privilegijama koje ono nosi, odlučio izvesti ritualno političko samoubojstvo, najavivši da kao predsjednik želi plaću od 7.000 eura, a da mu je predsjedništvo samo odskočna daska prema osvajanju Vlade, u kojoj želi biti i premijer i voditi resor pravosuđa.

Milanović je u kampanji bio tih, nikoga nije iritirao, nije davao pogrešne izjave, nije radikalizirao atmosferu, i pobjeda, i to uvjerljiva, mu je pala u ruke. Pitanje je jesu li hrvatski birači ocijenili da se kverulantni Milanović promijenio i postao uglađen, povezujući, tolerantan, ili su prihvatili te ocjene jer nisu imali alternative.

Kako god bilo, od dana izbora, od izborne noći u kojoj je održao odličan pomirujući i povezujući govor, do inauguracije, Milanović nije napravio niti jednu grešku. Staroga svadljivca niotkud. Ideoloških ratova i paradigme ili mi, ili oni, niti na obzorju. Već prvi dan mandata dogovorio se s premijerom Plenkovićem o imenovanju načelnika glavnog stožera Hrvatske vojske, a pritom su odabrali školovanog časnika bez političkih i drugih mrlja u biografiji, skromnog profesionalca s respektabilnom biografijom.

Nema ‘rata dvaju brda’

Izgleda da niti drugih problema neće biti. Iz prethodnog razdoblja ostalo je pitanje potpisa vjerodajnica novom hrvatskom veleposlaniku u Beogradu, opet neupitnom profesionalcu s impresivnim CV-om. Problema, izgleda, neće biti i Milanović će potpisati vjerodajnice, upravo kao što je nakon izbora prije pet godina bivša predsjednica potpisala vjerodajnice za troje sjajnih diplomata izabranih u vrijeme Josipovićeva mandata, ali kojima predsjednik Josipović nakon izbornog poraza nije htio dati potvrdu, jer je smatrao da za to više nema legitimiteta.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Novi je predsjednik već najavio da će supotpisati i novi mandat šefu Sigurnosno-obavještajne agencije, odluči li premijer predložiti da ga se imenuje za još jedan mandat. Dakle, čini se da neće biti nikakve nestabilnosti koja bi proizlazila iz “rata dvaju brda”, Pantovčaka, na kojem je Ured predsjednika, i Gradeca, gdje su Banski dvori, sjedište vlade, a to je dobra vijest za Hrvatsku.

Novi predsjednik u kampanji je definirao svoje vanjskopolitičke prioritete, pri čemu je bio kritičan, prije svega, prema onim dijelovima vanjske politike na kojima je najviše insistirala bivša predsjednica Grabar-Kitarović. Kritizirao je suradnju u okviru Inicijative triju mora, ali ne osporava Vladi da taj projekt nastavi. Kritičan je bio i prema tome kako Vlada provodi politiku zaštite vanjske granice EU-a, i tek treba vidjeti hoće li to možda biti kamen spoticanja, ali je vjerojatno da predsjednik Milanović neće ići dalje od blagog izražavanja nezadovoljstva.

‘Crvena krpa’ slovenskim političarima

Predsjednica Grabar-Kitarović svojim je glavnim uspjehom smatrala da je Hrvatsku izdvojila „iz regije”, a kao alternativu koncentrirala se na „Zwischeneuropu”, dakle, vertikalno povezan prostor od Jadrana do Baltika. Milanović je, pak, u kampanji insistirao na savezništvu sa Slovenijom.

Sigurno je da on nije naivan i da dobro zna da u aktualnim okolnostima nema niti govora o nekom “strateškom savezništvu” sa Slovenijom, jer je međusobno nepovjerenje dviju država ogromno, a ono proizlazi iz spora o minornom graničnom pitanju, prije svega, u Piranskom zaljevu.

Milanović je svojevrsna “crvena krpa” slovenskim političarima, zato što je upravo njegova vlada Saboru predložila istupanje iz arbitražne procedure o razgraničenju, a Sabor je to jednoglasno, konsenzusom, prihvatio, nakon što su se u javnosti pojavili transkripti ilegalnih razgovora slovenske agentice pred ad hoc tribunalom i suca kojeg je Slovenija imenovala za člana tribunala, a u tim je transkriptima bilo dogovoreno ilegalno dodavanje dokumenata, koji Sloveniji idu u prilog, i nedopušten utjecaj na druge suce, članove tribunala.

‘Ovo je kuća za sve nas’

Milanović ispravno procjenjuje da je, nakon što Slovenija nije uspjela pred Sudom Europske unije u Luksemburgu s tužbom protiv Hrvatske zbog kršenja europskog prava, sada vrijeme da dvije vlade sjednu za stol i dogovore: Slovenija ugovor o provođenju arbitraže, a Hrvatska ugovor o razgraničenju zasnovan na arbitražnoj odluci, i da ih provedu kroz nacionalne parlamente. Milanović je svojim zagovorom savezništva sa Slovenijom de facto poručio da niti premijeru Plenkoviću, niti nekom njegovom nasljedniku, neće otežavati te pregovore, nego da će, upravo suprotno, sudjelovati u stvaranju povoljne klime, i za pregovore, ali i za ratifikaciju takva ugovora u Saboru.

Snažnu poruku Milanović je s inauguracije poslao i Srbiji. Nije odustao od onoga što je u kampanji govorio o njenom državnom vodstvu, niti o Aleksandru Vučiću osobno. Međutim, iako je njegovo citiranje “Ekatarine Velike”, kako je ovo “kuća za sve nas”, bio dio njegova zagovora konstitucionalnog patriotizma nasuprot nacionalizmu, to je bila i poruka građanima Srbije. Milanović niti prije nije bježao od skrivenih citata iz popularne kulture (Hrvatima iz Bosne i Hercegovine je, na primjer, citatom Ilije Čvorovića iz Kovačevićevog Balkanskog špijuna poručio da, na izborima “ako ga se sete, sete”).

Najmanje jasan odnos prema BiH

Dakle, Milanović ne bježi od zajedničkoga kulturnog nasljeđa, od negdašnje kulturne bliskosti. Ne skriva da u nekim budućim vremenima ona može biti podlogom dobroj suradnji, kao što je to već bila između predsjednika Mesića, a pogotovo Josipovića i njihova kolege Borisa Tadića. Simpatija prema liberalno-demokratskom krugu u Srbiji, koji simboliziraju i Milan Mladenović i Dušan Kovačević, ne znači bilo kakvo popuštanje prema Aleksandru Vučiću i njegovu krugu, koji s tim liberalno-demokratskim vrednotama nemaju ništa.

Kad je riječ o susjedstvu, Milanović je najmanje jasan u pitanju koje je za Hrvatsku uvijek najvažnije: kakav je njegov stvarni odnos prema Bosni i Hercegovini. Nema šansi da on, poput predsjednika Mesića, Sarajevo definira kao najvažnije odredište svoga političkog itinerera, da ponovi ono što je Mesić ustrajno govorio Hrvatima u Bosni i Hercegovini – Sarajevo je vaš glavni grad i tu morate rješavati svoje probleme.

Kao premijer, Milanović je radio neke stvari koje niti Ivici Račanu, pa niti Ivi Sanaderu i Jadranki Kosor poslije njega, nisu padale na pamet: odlazio je u BiH mimoilazeći Sarajevo i oficijelne središnje vlasti te države. Jačao je položaj Dragana Čovića, nekritično prihvaćao njegove stavove, iako pritom nije bio ucijenjen, kao što su bili predsjednica Grabar-Kitarović, ili manje premijer Plenković.

Ne zaoštravati krize

Izrekao je neke od najgorih rečenica o Bosni i Hercegovini, izgovorenih od hrvatskoga državnog vrha, doduše, na forumu za koji se nadao da će ostati zatvoren za javnost. Čak je implicirao i mogućnost da Hrvatska podupre odvajanje Hrvata od Bosni i Hercegovinu, doduše, ako bi prije toga otišla [bh. entitet] Republika Srpska, jer da Hrvatska ne može bosanskohercegovačke Hrvate ostaviti same s Bošnjacima.

Ipak, njegovi najbliži suradnici u kampanji nisu mogli sakriti razočaranje činjenicom da su Hrvati u Bosni i Hercegovini, u Čovićevoj organizaciji, listom glasali za Grabar-Kitarović, pa je nakon Milanovićeve predizborne žovijalne “ako me se sete, sete” od strane njegovih suradnika bila upućena i daleko grublja, neduhovita poruka. Kako god, možda će doći do distance između Čovića i Milanovića, kakve nije bilo dok je Milanović bio premijer. Međutim, alternativna politika onoj koju je provodio od 2012. do 2016. godine se niti ne nazire.

Čini se da je novi hrvatski predsjednik u svom mandatu odlučio ne izazivati napetosti, ne zaoštravati krize i ne otežavati političku situaciju. Već to šalje dobar signal. Na unutarnjem planu Milanović je načinom na koji je preuzeo dužnost znatno podigao ljestvicu očekivanja, a ta se ljestvica prenosi i na regionalnu politiku. Tek treba vidjeti može li Zoran Milanović ispuniti ta povećana očekivanja, ili je to da ne generira krizu dovoljan doprinos društvenoj stabilizaciji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera