Oglasi

Smrt građanskog bunta u Hrvatskoj

Građani ili potencijalni demonstranti ne vjeruju unaprijed u očekivani ishod, pa ih je vrlo teško motivirati i okupiti.
Piše:
Jesu li protesti uopće mogući, zašto ih dosad nije bilo i može li se pomoću njih nešto konkretno postići, piše autorEPA

Nedavni prosvjedi, u organizaciji tzv. Zajednice malih ljudi, prošli su nezapaženo poput gotovo svih u nekoliko proteklih godina, čak bi se moglo reći i otkad je Hrvatska samostalna država.

Ako bismo se, pak, pokušali prisjetiti jasno artikuliranih, masovnijih prosvjeda, s motivima i ciljevima direktno povezanim s fundamentalnom, socijalnom tematikom, ne bismo se mogli sjetiti ničega.

Isključimo li neke jalove, neodređene pokušaje sindikata da uz balone i zviždaljke upozore na nepravdu – koju su nakon toga gotovo u pravilu ovjekovječili svojim potpisima na sramotne kolektivne ugovore – spontanih okupljanja iz razloga ugroze esencijalnih ljudskih prava, očiglednog nemara i nepravdi vlastodržaca – prvenstveno spram radnika, ali i spram čitavog društva, počesto i spram zdravog razuma – u Hrvatskoj jednostavno nije bilo.

Analizirajući ta događanja, dominantno se nameću tri pitanja; jesu li takvi prosvjedi uopće mogući, zašto ih dosad nije bilo i može li se, ako bi do njih došlo, pomoću njih nešto konkretno postići?

U spomenutim motivima masovnih prosvjeda, odnosno u njihovoj artikulaciji krije se velik dio odgovora, pretenciozno bi bilo reći – rješenja. 

'Dignitetlije i pijetetlije'

O iracionalnosti okupljanja u organizaciji i režiji desničarskih političkih struja, kao što su, primjerice, čuvena splitska riva ili nedavno šatorašenje u Savskoj, već je dosadno i razglabati. Tobožnje obrane digniteta, državnosti, opstojnosti, dostojanstva ili čega god uvijek u pozadini imaju primarno političku korist za kliku koja ih podiže na ustanak, a sekundarno obranu i učvršćenje privilegija koje uživaju ustanici (dignitetlije i pijetetlije). Uz poneku kolateralnu, neupućenu, emocijama nabijenu žrtvu.

Iako bi bilo razumno očekivati suprotno, masovniji prosvjedi s lijeve strane političkog spektra također su, u suštini, bili prilično iracionalni, posljedično i beskorisni.

Mitski opjevana "Stojedinica" bila je najava rušenja Tuđmanove diktature i dokaz da građansko društvo može reagirati i zaustaviti određene regresivne pojave, ali je naposljetku ipak bila samo pobuna zbog gušenja neke lokalne radiostanice, dočim se paralelno i dalje odvijala "Velika pljačka".

Prosvjed protiv zaustavljanja kurikularne reforme imao je sličan naboj – nažalost, i slične učinke. Pamtit će se lijep, sunčan dan, baloni i pjesmice, ali sve ono protiv čega je prosvjed bio usmjeren nastavljeno je još većim intenzitetom.

I tu opet dolazimo do ključnog pitanja / problema, a to je artikulacija bilo kakvog prosvjeda. Artikulacija bi trebala sadržavati jasne razloge pobune, ciljeve i zahtjeve prosvjeda, ali i ono najvažnije – plan i program kojim će se realizirati željeno i održati nakon ispunjenja zahtjeva.

No, pravilna i efikasna artikulacija zapravo je najteži dio.

A tu već možda dolazimo i do uzroka dugogodišnjih neuspjeha da prosvjedi potaknu neke ozbiljne promjene i reforme.
Dug je i trnovit put od pobune do ostvarenja željenog i to potencijalni prosvjednici vrlo dobro znaju, svjesno ili nesvjesno. Pođe li nešto po zlu u redoslijedu pobuna – prosvjed – politička sila – rješenje, motivi ishlapljuju i inicijativa postaje pozamašno slabija.

Ako je to već u samom startu, u artikulaciji, neuspjeh je zagarantiran.

Vođeni dosadašnjim iskustvom ili instinktom, građani ili potencijalni prosvjednici ne vjeruju unaprijed u očekivani ishod, stoga ih je vrlo teško motivirati i okupiti.

Sve zamke i opasnosti nevješte, naivne ili šarlatanske organizacije / artikulacije u našem slučaju počesto su povezane s još jednim problemom, a to je adresa na koju prosvjednici kucaju, odnosno upućuju zahtjeve.

Trojanski konj pobune

Problematika šireg društvenog konteksta, a iz tih se razloga masovno prosvjeduje, zahtijeva uključivanje i konsenzus šire društvene zajednice. Ako neke od poluga društva – HAZU i šira akademska zajednica, Crkva, lokalne vlasti, nevladine udruge itd. – nisu ili ne žele biti uključene (jer i prosvjed je svojevrsna javna rasprava!), a tema ih se dotiče, prosvjednici bi ponajprije trebali raščistiti s njima, jer inače postaju i ostaju trojanski konj pobune. Neka se decidirano izjasne što su i koga predstavljaju, što i koga podržavaju ili kome / čemu se protive ili neka se zauvijek okane indirektnih političkih uplitanja.

No, sustavnu misao i htijenje društva, povezane u koliko-toliko jedinstven snop, teško je očekivati usljed ovakvog političkog, ekonomskog i medijskog kaosa.

Stoga su društvene mreže i portali – naročito uz nedavnu seriju tragičnih i sramotnih ispada saborske bulumente, onih koji bi trebali nekoga predstavljati i zastupati, ali i voditi državu (?!) – krcati ogorčenim komentarima svih vrsta, pozivima na mobilizaciju, prekid pasivnosti i preuzimanje inicijative. Ideje variraju od komičnih do opasnih, od suludih do naivnih.

Budući da čitavo društvo više nema jasan okvir i konstrukt prema kojem bi se moglo ravnati, moglo bi se reći da su, iz određene perspektive, svi donekle u pravu i u krivu.

Frcaju međusobne optužbe za izdaju i kukavičluk, percepcije rješenja variraju od trenutnog i nasilnog rušenja vlastodržaca, lustracije i osvete, građanskog neposluha i miroljubive politike čekanja da se trulež uruši do kraja sama od sebe.

No ipak, svim mesijanskim idejama nedostaje komponenta odgovornosti, što razotkriva posvemašnju građansku nezrelost.
Ta nezrelost isijava se kroz nekoliko kategorija: mentalnu zaključanost u dogmu, infantilni individualizam ili zastarjeli koncept slijepe pripadnosti. Nažalost, tako se stvaraju sljedbenici, a ne aktivni kreatori.

Praznina i inertnost potrebne kritične mase najplodnije je tlo za tipove "lako ćemo", a taj je put također prokušano pogrešan.

Šarlatani postaju lideri

Ono što se u psihologiji naziva Daning–Krugerov efekt sve je češća pojava. Mudri, naime, znaju da ništa ne znaju, a osobe koje vlastito znanje i vještine uvelike precjenjuju, redikuli i šarlatani bez bilo kakvih kompetencija, nameću se kao lideri. Uz geslo "manje znanja – više samopouzdanja", nepodnošljivom lakoćom površni su, pa pametne i organizacijski odgovorne rastjeraju za čas posla. Guru, Veliki Voljeni Vođa, poglavar i ajatolah te skupine jest Ivan Pernar, iznjedren upravo na nedefiniranim prosvjedima prije nekoliko godina.

Kad svemu tome pridodamo oskudno materijalno stanje građana, i ekonomski bezdan, gdje "obični ljudi" većinu energije utroše na puko preživljavanje, demografsku raspršenost i šupljikavost, opću nezainteresiranost, depresivnost i letargiju, iluzorno je očekivati veći odaziv na bunt i prosvjed bez jasne vizije i perspektive.

Vješti pronicljivac Igor Mandić svojevremeno je ustvrdio da je Hrvatska promašen projekt šovinističkih elita, jer nemamo dovoljno inteligencije koja bi mogla stvoriti koherentnu jezgru. Njegova se teza vrlo uvjerljivo može preslikati ili parafrazirati kao odgovor na pitanje: "Zašto je građane RH gotovo nemoguće motivirati na masovne prosvjede?"

Osim teškog demografskog problema koji nas je snašao, imamo li dovoljno inteligencije za stvaranje platforme koja bi potencijalnim prosvjednicima – u daljnjem, logičnom raspletu političkim čimbenicima – mogla pružiti neku nadu? Vrlo teško. Čini se da je za stvaranje takvih uvjeta potrebna neka nova Hrvatska. A tada prosvjedi više ne bi bili ni potrebni.

Ovako, čini se da novu Hrvatsku možemo stvoriti jedino organiziranom i suvislom političkom borbom. Izgleda prilično teško, ali boljeg načina, nažalost, nema.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.