Smrt fašizmu i antifašizmu!

Brezovica, Dan antifašističke borbe
Na proslavu Dana antifašističke borbe u Brezovici nije došao ni premijer, ni predsjednik Sabora, a ni predsjednica Republike (Al Jazeera)

I ovogodišnji Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj, obilježen u petak, pokazao je s koliko se nevoljkosti pa i nelagode proslavlja taj datum. Da u kalendaru nije „pao“ na sam početak produženog vikenda, koji spojen s Danom državnosti u ponedjeljak daepriliku za spajanje neradnih dana, a k tomu i za odmor od navijačkog mamurluka nakon pobjede nogometne reprezentacije nad Argentinom na Mundijalu, pitanje je bi li građani uopće uočili da je tog dana ikakav praznik.

Nikakvo naročito svečano ozračje ne prati ovaj praznik, a tomu  najslikovitije svjedoče natpisi s radnim vremenima na trgovačkim centrima. Toga dana većina ih je bila otvorena do 21, neki čak i do 22 sata. Osim toga, već i činjenica da na tradicionalnu središnju proslavu Dana antifašističke borbe u Brezovici kod Siska nije došao ni premijer, ni predsjednik Sabora, a ni predsjednica Republike, već su onamo poslali svoje izaslanike, jasno kazuje koliko se taj dan slavi u hladnom pogonu, onoliko koliko se baš mora.

Reciklirane laži i ideologijske manipulacije

Što se samog povoda tiče, baš posve nasuprot toj ignorantskoj hladnoći Hrvatska itekako ima razloga slaviti svoj doprinos antifašističkom pokretu.

Ne samo zato što je Prvi sisački partizanski odred, osnovan u spomenutoj Brezovici, bio prva antihitlerovska jednica u okupiranoj Europi (osnovana onog dana kada je Njemačka pokrenula napad na Sovjetski Savez) već i stoga što je nastala kao hrabar odgovor na kvislinški režim NDH na čelu s Pavelićem i ustašama. Hrvatski antifašisti, partizani, ne samo i isključivo komunisti, svrstali su Hrvatsku – kako se to s pravom i još uvijek neotrcano običava reći – na pravu stranu povijesti.

Vrijedi i ponoviti da je oko pola milijuna ljudi s područja tadašnje Hrvatske sudjelovalo o organiziranoj narodnooslobodilačkoj borbi (NOB) te da ih je oko 230 tisuća bilo u redovima Narodnooslobodilačke vojske (NOV). Uostalom, antifašističke vrijednosti ugrađene su Ustav današnje Republike Hrvatske čiji je „otac“ bio Franjo Tuđman, istaknuti pripadnik partizanskog pokreta i svojedobno najmlađi Titov general.

No, od osamostaljenja Hrvatske na djelu su snažni pokušaji relativizacje zasluga antifašističkog pokreta, a nakon prvog vala s početka 1990-tih val povijesnog revizionizma zadnjih godina doživljava novi vrhunac. Tako se u javnom prostoru nerijetko izjednačavaju antifašizam i fašizam (svojedobno je splitski gradski vijećnik Luka Podrug iz kranje desne Hrvatske čiste stranke prava uskliknuo: „Smrt fašizmu i antifašizmu!“) te jednostrano i uopćeno proglašava partizane zločincima vezujući ovdašnji antifašizam s komunističkom ideologijom. Na naše pitanje kako tumači taj ‘desant’ revizionizma u hrvatskom javnom prostoru, politički analitičar i umirovljeni profesor političke filozofije Žarko Puhovski kaže kako treba razlikovati laži koje se recikliraju u javnosti, poput one da je Jasenovac bio uglavnom „radni logor“ od ideologijskih manipulacija.

„U osnovi, problem započinje vezivanjem JNA, koja je napadala Hrvatsku, uz antifašističke simbole – koji su tako oglašeni stranim tijelom i u novoj Hrvatskoj. S druge strane, oni koji danas propagiraju antifašizam odbijaju priznati njegovu odgovornost za poratne pokolje i to onemogućava ozbiljan razgovor. No, bitno je, mislim, sljedeće: antifašizam je bitno arhivirani pojam, naprosto stoga što fašizma, kao jedinstva ideologije, pokreta i poretka više nema i ne može biti, iako kriptofašista, filofašista, pa i fašista ima uokolo. To čini, zapravo, čitavu diskusiju doktrinarnom i u osnovi iracionalnom“, kaže Puhovski.

„Isprana je sramota koju je nanio ustaški režim“

Predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABA) Franjo Habulin, nema nikakvih dvojbi oko jačanja revizionizma spram povijesne uloge antifašista i antifašističkog pokreta. Ističe kako je takva revizija povijesti štetna, neprihvatljiva i zabrinjavajuća.

„U Hrvatskoj je postojao najjači antifašistički pokret u čitavoj porobljenoj Europi. Sudjelovanjem u NOB-u, svrstali smo se na stranu antifašističke koalicije zemalja pobjednica u Drugom svjetskom ratu i na taj način isprana je sramota koju je hrvatskom narodu nanio ustaški režim NDH. To je povijesna istina koja se može prešućivati, zaobilaziti ili iskrivljavati“, kazao nam je Habulin uvjeren da se istinu ne može tek tako zatrti.

Zadatak je, kaže, Saveza antifašističkih boraca da sačuva sjećanje na slavne dane NOB-a i vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita.

Dok se početkom 1990-tih denunciranje antifašizma i njegovo izjednačavanje s komunizmom moglo pripisati tranzicijskim procesima i tadašnjem potpunom oslobađanju nacionalističkih strasti, pitanje je zašto sada, nakon četvrt stoljeća, taj diskurs iznova postaje silovit, možda čak i izraženiji. Pitanje smo postavili prof. Puhovskom.

„To je zaista problem; i ratna zbivanja iz devedestih se, logici nasuprot, s protekom vremena naizgled približavaju današnjici. No, radi se, izgleda, o konačnome kompletiranju postkomunizma, što je nakon Istoka posljednjih godina dohvatilo i Zapad (a u to prije četvrt stoljeća nitko nije vjerovao – unatoč sporadičnim upozorenjima). Sada se reakcionarna poltička opcija, koja uvijek uračunava i podršku reakcionarnim svjetonazorskim opcijama u ranijim naraštajima, širi čitavom Evropom. Povratno, eto, djeluje i u Hrvatskoj – susrećući se s domaćom tradicijom i negativnim posljedicama pristupa EU, jer, nakon ulaska u zajednicu radikalna se je desnica mogla mirno razulariti, budući da više nema monitoringa izvana. Na domaćem se planu radi, uza sve ostalo, i ostacima razdoblja u kojemu je (Karamarkov) HDZ bio skrenuo u desni radikalizam, ali, s druge strane, i o potpunoj nesposobnsti ljevice da svoju tradiciju utemelji i u bitnim mirnodopskim postignućima, da ju, uz to, očisti ne samo od koljačkih epizoda, nego i od tragikomičnoga titoističkog kulta ličnosti“, smatra Puhovski.

Problem je domobranski, a ne ustaški mentalitet

Predsjednik SABA Franjo Habulin također podsjeća kako se početkom devedesetih započelo antifašizam izjednačavati s komunizmom, a komunizam prikazivati kao zločinački totalitarizam.

„Nasuprot tome, relativizirani su zločini ustaškog režima NDH koji su se počeli prikazivati kao domoljubni, a NDH kao ostvarenje vjekovne težnje Hrvata za vlastitom državom. A, ne treba zaboraviti da je ustaški režim bio u službi vlastitog okupatora“, naglašava Habulin.

On smatra da te tendencije dolaze od ekstremne desnice za čije jačanje u jednakoj mjeri smatra krivima sve dosadašnje vlasti.

„Svojom pasivnošću i nepoduzimanjem mjera ohrabrivale su radikale, ekstremno desne i proustaške, da u svojim aktivnostima idu sve dalje i pritom nekažnjeno krše Ustav. Vlasti nisu reagirale na rušenje 3000 spomenika, preimenovani su nazivi ulica i trgova, nije se reagiralo na uzvikivanje ustaških poziva i isticanje ustaških simbola, iz školskih je udžbenika izbačena povijest Drugog svjetskog rata i NOB-a, nisu uklonjene ploče sa ustaškim pozdravom… Sve to su vlasti mogle zaustaviti, ali nisu“, kaže Habulin.

Na ironičnu opasku da će u tom slučaju jednoga dana možda biti potrebna rehabilitacija antifašizma, Habulin nam ipak odlučno odgovara da neće jer je, kaže, povijesna istina o NOB-u u Drugom svjetskom ratu „sačuvana u svjetskim arhivima do kojih proustaški revizionisti ne mogu doći“.

Na koncu smo pitali prof. Puhovskog dolazi li taj anti-antifašistički revizionizam od marginalnih bukača ili ima šire društveno zaleđe.

„Radikali su uvijek malobrojni i marginalni. Tako je bilo i s ustašama u njihovim „najboljim danima“, pa, naravno, i danas. Riječima komunističke raščlambe iz četrdesetih – problem u Hrvatskoj nisu toliko ustaše koliko domobrani. Domobranski je mentalitet, za razliku od ustaškoga, bio i ostao relativno većinskim. To je uvjerenje da ustaše „pretjeruju u svojim akcijama i uvjerenjima, ali ipak su to naši momci i ne čine to bez ikakva razloga“. Takav je stav simpatije ili barem razumijevanja, odnosno „kontekstualiziranja“ za zločine doista poguban za Hrvatsku. Za antifašiste pak ovakav stav nema nikakvih simpatija, jer se oni – pod navodnicima – nisu borili za Hrvatsku“, zaključio je Puhovski.

Izvor: Al Jazeera