Službene limuzine: Udobna vožnja na tuđi račun
Piše: Miroslav Filipović
Kada su nedavno trojica ministara stigla pred zgradu hrvatske Vlade u istom automobilu, vijest je toga dana bila među udarnima u gotovo svim medijima. Takav prizor ovdje se ne viđa svaki dan. Čak ni svake godine. Eventualno na početku mandata kada nova vladajuća ekipa želi pokazati socijalnu osjetljivost i bliskost običnim ljudima
Takvom se asketskom gestom, nakon izborne pobjede 2000. godne, najpompoznije predstavila vlada lijeve koalicije na čelu s SDP-om Ivice Račana. Tada su prvog radnog dana neki ministri stigli na Markov trg pješice, tadašnji ministar financija doteglio se u prastarom Renaultu, a ministar gospodarstva stigao je – biciklom! Naravno, čudo je trajalo tek jedan dan nakon kojega su stvari sjele na svoje mjesto, a ministri u službene limuzine.
Iza zatamnjenih stakala
Jedna od povlastica koja ide uz posao visokih, ali i onih nižih državnih dužnosnika jest službeni automobil. I to ne bilo kakav. Ergele crnih limuzina velikih konjskih snaga često se ne bi postidjeli ni šefovi dobrostojećih privatnih tvrtki ili banaka.
I nije samo tako u Hrvatskoj, nego i šire u ovoj socijalno i ekonomski poharanoj regiji. Prizor je arhetipski. Visokog dužnosnika ujutro pred vratima kuće ili stana čeka udobno vozilo. Mašina tiho bruji, zagrijana baš kao i kožna sjedala. Ljeti zuji i klima osvježavajući komforni kokpit. Ako dužnosnika bole leđa, lako se uključi masažer ugrađen u sjedalo. Za dobro raspoloženje na raspolaganju je najmoderniji stereo-uređaj, a za opuštanje, po mogućnosti, panoramski krov.
A da ga, dok se vozi gradskim ulicama, ne spopadaju znatiželjini ili bijesni pogledi, tu su zatamnjena stakla. Dužnosnički život na visokoj nozi podrazumijeva i život iza zatamnjenih stakala. Kako je službena limuzina postala simbolom neosjetljivosti pripadnika političke elite, zatamnjena stakla simboliziraju njihovu nedodirljivost.
Mujicina ‘buba’Dok hrvatski župani i gradonačelnici vole službene limuzine od pola milijuna kuna, dok po srbijanske ministre službena vozila dolaze kući i u osamdesetak kilometara udaljene gradove, dok čelnici vodećih stranaka u BiH voze „bijesne“ automobile vrijedne i više od 150.000 eura, dotle i dalje, kao vijest iz druge dimenzije, pamtimo već bivšeg urugvajskog predsjednika Josea Mujicu čuvenog po nimalo lažnoj skromnosti.Službeno predsjedničko vozilo u njegovoj zemlji bila je sasvim prosječna Chevrolet Vectra.No, Mujica se i kao predsjednik najradije vozio svojom Volkswagen “bubom”.
Jedan od najdrastičnijih primjera gore navedenog u Hrvatskoj se zbio prije dvije godine kada je pukla afera u Sisačko-moslavačkoj županiji gdje je tadašnja županica Marina Lovrić-Merzel, tada još i članica vladajućeg SDP-a, najprije za potrebe županije nabavila, a nakon eksplozije skandala vratila leasing-kući raskošni Audi A6 vrijedan oko pola milijuna kuna.
Naravno, prethodno je bio proveden službeni natječaj za nabavu vozila, a njegov sadržaj zvučao je kao pismo Djedu Mrazu: “Želimo automobil čija je godina proizvodnje 2013. Obavezno automatski mjenjač s minimalno sedam brzina. Najmanja snaga mora biti 150 kW, a minimalni međuosovinski razmak mora biti 2900 mm. Radio s CD-om i MP3 playerom. S minimalno 10 zvučnika…”
Pisma Djedu Mrazu
Skandal je bio tim veći što je spomenutim vozilom u međuvremenu smijenjena županica trebala krstariti jednom od najsiromašnijih županija u čijem je administrativnom središtu – Sisku, uništena skoro sva nekadašnja moćna industrija (željezara, rafinerija…).
Nekako u isto vrijeme, u ništa bolje stojećim Vinkovcima, tamošnji gradonačelnik Mladen Karlić iz redova HDZ-a, također je odlučio zamijeniti stari službeni automobil novim. Iz njegovog ureda pismo Djedu Mrazu bilo je još punije želja: “Turbodiesel, EURO V, radnog obujma najviše 2000 ccm, snage motora najmanje 120 kw, metalik crne boje, emisija CO 2 najviše 130g/km, mjenjač ručni, najmanje šest brzina, s pogonom na prednje kotače, servo upravljač podesiv po visini i dubini presvučen kožom, putno računalo, elektronska blokada protiv krađe, xenon svjetla s pranjem, grijanje i prozračivanje vozila u mirovanju, prednji i stražnji parking senzori…”
Kada su ga novinari upitali nije li to, ipak, malo previše, gradonačelnik je narudžbu objasnio time da je jeftinije uzeti novi automobil nego servisirati stari.
U hrvatskim okvirima zasad najskupocjenije službeno (u ovom slučaju – stranačko) vozilo bio je blindirani BMW vrijedan oko pola milijuna eura, koji su članovi HDZ-a svojedobno “darovali” svome predsjedniku Ivi Sanaderu. Kada je i oko njega izbio skandal, objašnjenje je glasilo da se radilo o povoljnoj zamjeni “staro za novo”.
Službeno (ni)je privatno
Kad god se javnost, hrvatska ili ona susjedna, glasno zapita trebaju li službena vozila biti baš toliko skupa i luksuzna, uvijek postoji već uobičajeni set odgovora: uzeta su na leasing, pa su stoga povoljnija; snažnija vozila su sigurnija; mašine se brzo troše, pa ih treba često mijenjati; ne uzimaju ih za sebe privatno, već za obavljanje javnih poslova…
Ako se građanim i pomiri s time da je prema kriterijima njegovog visokog dužnosnika automobil star pet-šest godina zreo za “otpis”, ono posljednje tumačenje najmanje je uvjerljivo jer se već previše puta pokazalo da se službeni automobili koriste u privatne svrhe. Teško je naći političara koji, recimo, na posao dolazi onako “skandinavski”, javnim prijevozom ili vlastitim automobilom. U pravilu je stvar obrnuta.
U Srbiji je državna revizija svojedobno otkrila kako je po jednog pomoćnika ministra skoro godinu dana službeni vozač svakodnevno dolazio iz Beograda u Novi Sad i potom ga opet vraćao kući. Dvaput dnevno njegov službeni automobil prevaljivao bi oko 160 kilometara bez onoga komu je namijenjen.
U Bosni i Hercegovini svojedobno je ministar industrije Vahid Hećo “snimljen” sa svojim službenim vozilom i u kupaćim gaćama na jednoj plaži.
Kada je zapeo u snježnoj mećavi sa suprugom i kćeri, a bez službenog vozača, također bivši federalni ministar Milorad Bahilj na upit novinara zašto privatno koristi službeni automobil i to bez propisanog službenog vozača, ovaj je kratko odgovorio: “Šta vas briga”.
Zimus je, tako, hrvatski ministar zdravlja Siniša Varga viđen sa službenim vozilom u jednom talijanskom skijalištu. Njega je, pak, opravdao službeni propis prema kome “ministri i državni dužnosnici koriste službeni osobni automobil srednje klase, s osobnim službenim vozačem 24 sata dnevno”. Očito je taj službeni propis prilagođen “potrebama” ministara, čak i onim privatnima.
Teško utvrdive brojke
U posljednje vrijeme neke su vlade odlučile uvesti reda u tu sferu. Srpska vlada osnovala je posebnu komisiju kojom nadzire korištenje službenih vozila, a nedavno je odlučila rasprodati i dio svog glomaznog voznog parka. Tamošnji mediji početkom ove godine pisali su o 6.244 službena automobila kojma Srbija raspolaže (neslužbeno se govorilo i o nekoliko desetaka tisuća!) dok ih, recimo, veća, bogatija i ekonomski naprednija Njemačka ima manje od tisuću.
U Hrvatskoj je također oko 6.000 službenih automobila. Računajući sve njezine entitete i kantone, Bosna i Hercegovina navodno raspolaže sa čak desetak tisuća službenih automobila, premda je točan broj zasad također nepoznat. Točno se zna da Parlament, Vijeće ministara te državne agencije i direkcije raspolažu s ukupno 3.549 vozila.
Od ovdašnjih zemalja odudara Slovenija, gdje je Vlada strogo propisala pravila nabave službenih automobila i njihovu kubikažu s obzirom na političku “kubikažu” onih koji se u njima voze. Slovenski premijer jedini ima pravo na luksuzno vozilo više klase, s motorom većim od 3.000 kubika, dok su ostali članovi vlade i dužnosnici na znatno nižoj “kubikaži”, pa time i klasi vozila.
Osim toga, u “deželi” se ne pazi na starost vozila kao u, primjerice, Hrvatskoj pa se ministri nerijetko voze i automobilima starim desetak godina. A Hrvatska, koju njezini aktualni ministri zbog još nepronađene nafte i plina u Jadranu već vole nazivati “malom Norveškom”, ima 40 službenih vozila Vlade, što je 17 više od norveške Vlade.
Izvor: Al Jazeera