Slučaj građanskih patrola ili ‘SS-odreda’

'Građanske patrole' bi pomagale policiji u zaštiti sigurnosti školaraca, te sprečavanju poroka među mladima (Reuters)

Argumentujući onomad, na jednom od protesta “1 od 5 miliona” procese koji dokazuju autoritarizaciju i fašizaciju srpskog društva, advokat Vladimir Gajić, inače i angažovan u Savezu za Srbiju sastavio je uverljiv meni gorkih, desničarskih jela. U nabrajanju kako “imamo već ovo ili ono” pomenuo je i najnoviji desert, imamo veli i “SS-odrede”.

Možda se mnogima ova kvalifikacija učinila prejakom, pošto ju je Gajić povezao sa jednom novom, po nazivu “eufemizirano-plemenitom” inicijativom o formiranju tzv. građanskih patrola koje bi pomagale policiji u zaštiti sigurnosti školaraca, te sprečavanju poroka među mladima, posebno narkomanije i dilovanja opijata.

A pokrenula ju je jedna prilično opskurna organizacija, još opskurnijeg skraćenog imena Centar DBA. Po vrdajućim, naoko naivnim, a prilično manipulatorskim javnim objašnjenjima njenog osnivača “širi” naziv tog udruženja-inicijatora je zapravo Detektivsko bezbednosna agencija. Međutim, to je samo ime njegove bivše firme (sad ima neku drugu, nepoznatog imena) koje je pozajmljeno novoj organizaciji plemenitih vaspitnih namera.

Sve je ovo izazvalo priličnu javnu pažnju, halabuku i signale podrške zdesna i od nedovoljno obaveštenih. Glasovi osude, pak, čini se “zaraženi” su površnošću i deklarativnošću koja ne seže do pomenute Gajićeve (gajićevske) oštrine, a stiče se utisak da bi trebalo.

Kratak domet društvene i političke kritike ovakvih sumnjivih, videće se, izrazito desnih inicijativa i pokreta proističe iz dva osnovna razloga. Državni organi i institucije sve ređe, pa reklo bi se i nevoljnije reaguju na njih ili ih prećutno tolerišu. To se na drugoj strani idealno, „kao kec na deset“ uklapa u jadnu medijsku situaciju u kojoj nema dovoljno prostora, zapravo slobodnih medija za ispoljavanje ove kritike. A primat imaju upravo oni spremni da brane i promovišu i najcrnje ideje, ako im u datom trenutku deluju dovoljno nacionalne i patriotske.

Male ‘doze’ i metastaze fašizma

Ali, postoji i treća okolnost – površnost i uobraženost onog dela društveno-mrežne javnosti koja se takođe preliva na kritičke delove društva i umrtvljuje im sposobnost uvida u to tiho i postupno građenje mreže i sistema koji se kapilarno širi.

Mali broj je javnih radnika koji će često i uporno, poput recimo književnika Filipa Davida, upozoravati na pojave “puzajućeg fašizma” čije naoko male “doze” anesteziraju društvo do mere da i ne razmišlja o mogućim, možda i neminovnim – metastazama.

Ne, takva uočavanja gube bitku sa uobičajenim prezirom prema tamo nekim glupacima, primitivcima i nedotupavim siledžijama koji nemaju nikakve šanse. Međutim, mini “studija slučaja” inicijative o građanskim patrolama, uz napred rečeno, pokazaće da “naivci” uopšte nisu naivni.

Osnivač ovog Centra Stevan Đokić “pojasniće” niz detalja svoje inicijative koji baš svojom kontroverznošću to potvrđuju. O pozajmici naziva je nešto već rečeno. U tome da među članovima ovog udruženja ima ljudi sa kriminalnim dosijeima, pa i saučesnika u mafijaškim likvidacijama, on ne vidi ništa sporno, odrobijali su svoje.

Sopstveno privođenje za učešće u tuči i razbijanju glasačke kutije ne prećutkuje. Prvo je na sudu dokazano kao samoodbrana, a drugi slučaj je bio normalna reakcija na “utvrđene nepravilnosti na biračkom mestu”. A osnovno je, kaže, da su oni samo inicijatori, a neće biti “patroldžije” u tim patrolama. Ali, će edukovati članove patrola kao ljudi iskusni u pitanjima bezbednosti…

Inicijativu još nisu prosledili MUP-u, ali je zato ovaj već saopštio ne da se ograđuje od inicijative kako ju je javnost doživela, već da nema saznanja o tome, niti ju je zvanično dobio.

S druge strane, poslata je svim političkim strankama, a one su se oglušile i nisu reagovale. Osim Srpske desnice čiji je lider Miša Vacić, prijatelj osnivača, ranije zaposlen u vladinoj Kancelariji za Kosovo i Metohiju, pri čemu je tek pobuna u javnosti svojevremeno Marku Đuriću, direktoru, pomogla da “sazna” da mu je i ovaj aktivni desničarski aktivista na platnom spisku.

“Prijatelji osnivača” i društvance pomenutog Vacića u znak podrške inicijativi slikali su se sa sve napumpanim mišićima i tetovažama i isturenim značkama veoma nalik na policijske i sve okačili na društvene mreže. Strankama je, rekosmo, zamereno što se još nisu oglasile, ali su narodnoj poslanici Mariniki Tepić koja je prva povezala konce ove zamršene i naizgled nemušte inicijative upućene teške reči.

Ona se nije oglušila, već naprotiv javno kritikovala mogućnost “građanskih patrola”. I tako, kako su kazali organizatori i inicijatori, bagatelisala ovu plemenitu, dobrovoljnu, humanitarnu i nadasve “porodičnu” ideju. I to naspram najmanje 208 oduševljenih roditelja s kojima je kontaktirano u njenoj pripremi i lansiranju.

Nije ‘koketiranje’ već organizovanje

Može se zaključiti klasično – ne znamo šta će biti s ovom inicijativom, vreme će pokazati, ali ovde, čini se, više pomaže drugi zaključak. Nejasnoće koje ona sama nosi, nisu stvar nespretnosti aktera. Naprotiv, pre su deo plana da se “zbuni protivnik” odnosno javnost, da se “pusti buva”, malo se o tome “prodiskutuje” na površne načine, a nadalje, ispod žita i dalje radi.

Nipošto nadalje nisu nerealna ni očekivanja da za reagovanje države važi – ćutanje znak odobravanja. Kao i u nizu sličnih slučajeva u kojima se “svi prave ludi”, a na kraju se (mračni) cilj ostvari i nastavi da se ostvaruje.

Ima li se u vidu sklonost režima da se galamom o velikim stvarima sakrivaju i čine nebitnim, iako nebitni nisu, tihi procesi doštelavanja “srednjeg nivoa” vlasti i institucija, pokazaće se to i na ovom planu.

Javnost je, eto, već zaboravila i početak, a kamo li se bavila nastavkom priče o svojevremenom osnivanju potuljeno desne Nacionalne avangarde pre više meseci uz prisustvo vrha vlasti (i naravno, Miše Vacića). Ali, nije zaboravila Vlada Srbije da, recimo, nedavno imenuje dva člana sa izrazito radikalskim i desnim pedigreom u Upravni odbora Instituta za filozofiju i društvenu teoriju (prvo radno mesto disidenta Zorana Đinđića, pre toga i poznate “grupe profesora”, posle 1968). Jedan od njih je svojim stolovanjem u vrhu upravo davao idejnu okosnicu pomenute Avangarde, itd, itd…

Srpskim vlastima je potrebna desnica, zato je ne samo tolerišu već i neguju, ne samo da s njom “koketiraju”, već je i organizuju. To da njome i upravljaju vidi se recimo po potpuno kontrolisanim i zauzdanim navijačima. Uloga joj nije samo da se vlast pred javnošću, naročito svetskom pokazuje kao umerena i “na centru”, pošto ima “gorih” od nje, već da se ako zatreba (kao i navijači) iskoristi za određene ciljeve.

Postojanje “partijske policije” već je dokazano grupama nasilnika koji se uz kontrolu vlasti (pa i policije), recimo, angažuju na uterivanju glasova prilikom (naročito lokalnih) izbora.

Građanskim patrolama kako ih osnivači vide, možda i neće biti dozvoljeno da budu formirane. To ne znači da se neće – samoformirati, da bi bile otćutane. Analogija advokata Gajića sa odredima postaje uverljivija. Jer neki su ih, iako neformirane, u komentarima na mrežama već “slali” ne u školska dvorišta, već u Borču i druge pekare i radnje Alabanaca.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera